Misu na otvorenju 32. Festivala mladih u Međugorju predslavio je kardinal Robert Sarah, prefekt emeritus Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Njegovu homiliju prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre,
Osamnaesta nedjelja liturgijske godine predstavlja nam temu Kruha Života, presvete Euharistije, kroz čitanje iz Knjige Izlaska koje govori o čudu mane i čuveno šesto poglavlje Evanđelja po svetom Ivanu. Nakon čudesnog umnožavanja pet kruhova i dviju ribica, započinje dugi Isusov govor o „Kruhu Života“ koji ima za cilj objasniti i produbiti značenje ovoga čuda.
Isusova poruka usredotočena je na djela Božja. Doista, oni koji ga slušaju postavljaju mu ovo pitanje: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ (Iv 6,28) Isus im odgovara: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ (Iv 6,29)
Došli smo ovamo, u Međugorje, obnoviti svoju vjeru u Isusa Krista, našega Otkupitelja, to jest uspostaviti autentičan i vitalan odnos s Njim, našim Gospodinom i našim Bogom, kako bismo u molitvi mogli odgovoriti na presudno pitanje: Kako pronaći Isusa i kako se ponašati u Njegovoj prodornoj i suverenoj Prisutnosti?
Drugim riječima, tražimo li uistinu Boga? Ili preciznije, koje je mjesto Boga u našem životu? Osjetili smo potrebu doći na ovo hodočašće, koje je poput duhovnih vježbi, jer živimo uronjeni u svijet koji pokušava živjeti bez Boga, dok mi želimo susresti Gospodina; došli smo napuniti baterije kako bismo bolje živjeli u Njegovoj Prisutnosti i kako bismo mogli svjedočiti sjaj Istine i Milosrđa Božjeg.
Mnogi naši suvremenici, čak bih rekao mnoštvo ljudi koji su nam tako bliski, u našim obiteljima, među našim prijateljima, tamo gdje studiramo i radimo, čini se da su neosjetljivi, ravnodušni, čak suprotstavljeni i neprijateljski raspoloženi prema pitanju postojanja Boga; čak tvrde da više uopće ni ne misle na vjeru i da je to znak da su slobodni.
Pa ipak, svaki dan svojim očima vidimo posljedice ovog oblika praktičnog ateizma, koji je sličan otpadništvu, ili moralno ponižavajućem poganstvu: čuli smo kako nas je sveti Pavao u drugom misnom čitanju opomenuo neka se ne ponašamo poput pogana koji se daju voditi ništavnošću svojih misli i želja (usp. Ef 4,17), to jest poput starog čovjeka, koga varave požude vode u propast (usp. Ef 4,22).
Mi znamo što to ništavilo izaziva u našim društvima zasićenim materijalnim dobrima: egoizam, hedonizam, laži, nasilje, zbrku na razini ideja gdje je svaka, čak i najočitija istina protjerana, kao i dekadentno ponašanje koje zakonodavstvo naših država često opravdava, u toj mjeri da sve brojniji naši suvremenici postaju svjesni da poricanje Boga dovodi do stvarnog poricanja i degradacije ljudske osobe, odnosno njenoga dostojanstva, što vodi do njenog uništenja.
Sveti Pavao traži od nas da se sjetimo svoga krštenja i da se dopustimo obnoviti „i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine“ (Ef 4,24).
Danas nas Krist Gospodin poziva da gledamo u visine; zaista je bitno podsjetiti suvremene potrošače da jedemo kako bismo živjeli, a ne da živimo kako bismo jeli! Isus, koji poznaje čovjekovo srce, želi odgovoriti na naše najdublje želje, na naše najbitnije težnje, na ovu glad za Ljubavlju i ovu žeđ za Apsolutnim koja nas muči. On vidi kako prečesto trčimo prema sasušenom izvoru koji je nesposoban utažiti ovu glad i ovu žeđ, što znači prema svemoćnoj tehnologiji koju smo podignuli na razinu božanstva.
Isus vidi našu tjeskobu pred prazninom naše egzistencije prepuštene samoj sebi, bez Dobrog Pastira koji nas vodi i uvodi u svoju svetu zemlju, kako kaže današnji Psalam.
Gospodin nas, dakle, poziva da pređemo „na drugu obalu“. To je važan simbol: „prijeći na drugu obalu“ znači odreći se lakog puta i krenuti Božjim putem. „Prijeći na drugu obalu“ znači i više od toga: prihvatiti svoje ozdravljenje od velike rane našega vremena: vjerske ravnodušnosti, moralnog relativizma, individualizma i egocentričnog hedonizma. Papa Benedikt XVI. na ovu temu govorio je o „izlasku iz sebe“.
A jedini lijek koji nas može izliječiti od ove smrtne bolesti za našu dušu je Kruh Života, Presveta Euharistija. Grčki su oci definirali euharistiju kao „pharmacon tès zoes“, „životni lijek“, današnji psalam kaže: kruh jakih za nas bolesne.
Svetoj pričesti usuđujemo se pristupiti doista kao jadni grešnici, kako bismo postali jači u vjeri. „Ljubiti znači sve dati i dati samoga sebe“, rekla je sveta Terezija od Djeteta Isusa. A Pastoralna konstitucija II. Vatikanskog koncila Gaudium et Spes s autoritetom naučava da „čovjek nije pojedinac zatvoren u sebe već osoba pozvana da se predaje drugima u ljubavi“.
Sveta Euharistija je, dakle, doista lijek koji nam omogućuje da napustimo obalu svoje udobnosti i svoje lažne sigurnosti, koja je obilježena relativizmom, i da pređemo na obalu Evanđelja Istine i Spasenja svoje duše.
Isus nam govori o „istinskom kruhu“, „kruhu života“, „kruhu koji je s neba sišao“. Jedini pravi kruh je dakle On, Isus. On je Kruh koji daje život. Drugim riječima, Isus želi da pređemo s materijalne gladi, gladi našega tijela, na duhovnu glad, glad naše duše: s kruha koji taži tjelesnu glad na istinski Kruh života koji taži svaku glad, što znači glad duše, jer Isus je Božji Kruh koji silazi s neba i daje život svijetu. I samo On može utažiti našu glad i žeđ za vječnošću.
Imajmo na umu da se na Zapadu euharistija prikazuje pokaznicom ili kaležom iznad kojeg stoji hostija. Na Istoku ju se prikazuje drukčije: u kaležu ili na pateni vidimo Isusa u liku djeteta u jaslicama, pored njega dva anđela odjevena poput đakona, jer Isus je istodobno i veliki svećenik i žrtva. Pored djeteta stoji napisano: „Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj“. Na njemu počiva golubica Duha Svetoga.
Evokaciju Betlehemskog djeteta – a Betlehem znači „grad kruha“ – nalazimo i u ikonografiji nekih romaničkih crkava u zapadnoj Europi: nije rijetkost da novorođeni Isus umotan u povoje bude prikazan tako da nalikuje na kruh. Sve ovo nas neprestano podsjeća da, kao što kaže Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium: „Euharistija je izvor i vrhunac kršćanskog života“.
U Isusu Bog silazi s neba da se preda i da ponudi svoj vječni život ljudima dobre volje. Naravno, mi ga moramo prihvatiti i primiti. U tome se sastoji cijela drama Isusova života, koja se nastavlja i danas u vrijeme Crkve, koja je njegovo Mistično tijelo.
U prologu Evanđelja po svetom Ivanu čitamo: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1,11) Kako je bolno pomisliti da ti „njegovi“ danas više nisu Židovi, već oni koji su primili sveto krštenje i koji zaboravljaju ili negiraju Krista! Euharistiju slave u buci, halabuci, vulgarnosti, u potpunoj odsutnosti svetosti i vjere, ponekad nedostojno odjeveni kao da izražavaju prezir prema Bogu. Kakva su tragedija svi ti kršteni ljudi koji ne prakticiraju vjeru, koji se daju voditi ništavnošću svojih misli (usp. Ef 4,17)!
Dakle, draga braćo i sestre, koje je to Božje Djelo o kojem smo govorili na početku ove meditacije i na kojem smo pozvani raditi? Božje je djelo vjerovati u Njega koga je Bog naš Otac poslao. „Vjerovati“ znači prihvatiti Isusa Krista kakav jest, Sin Božji!
Vjerujemo razmatrajući sve što je Isus proživio tijekom svog života, u svojoj otkupiteljskoj Smrti, u svom slavnom Uskrsnuću od mrtvih i u svom slavnom Uzašašću na Nebo. Vjerujemo u Njega, utjelovljenu Riječ i Boga koji je postao čovjekom, primajući ga u sakramentu Presvete Euharistije i klanjajući se Njegovoj božanskoj Prisutnosti u Presvetom oltarskom Sakramentu.
Kad ste u tišini, nakon što ste primili svetu pričest, ne razmišljajte mnogo niti upućujte mnoge molitve Gospodinu. Umjesto toga, budite tu, u Isusovoj prisutnosti, i recite Mu: „Isuse moj, tko sam ja da Ti budeš tu, u meni?“, i u svojoj dubini čudite se i divite.
Iz Evanđelja znamo koje je riječi Isus izgovorio u trenutku ustanovljenja Euharistije na Veliki četvrtak navečer: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“.
I mi usvajamo nauk crkvenih Otaca, posebno svetog Ćirila Aleksandrijskog, koji ovako ispovijeda svoju vjeru u stvarnu i supstancijalnu Isusovu prisutnosti u Euharistiji: „Tijelo je Gospodnje životvorno… to je doista tijelo Riječi Boga Oca. Ono me dolazi pročisti. Ono me dolazi deificirati. Ja postajem ono što sam primio.“
I sada znamo koja je bila velika kušnja noći vjere koju je sveta Majka Terezija iz Kalkute izdržala pedeset godina. Uvijek je vjerovala, ali bila je potpuno lišena svake utjehe. Ispred izloženog Presvetog oltarskog Sakramenta, teško joj je bilo moliti, iskusila je suhoću kao i toliki sveci prije nje: sveta Terezija Avilska, sveta Terezija od Djeteta Isusa, da spomenemo samo neke…
Ali kad su Majku Tereziju pitali: „Majko Terezijo, kako možete ljubiti ove napuštene, isključene ljude koji toliko vrijeđaju našu senzibilnost?“, njezin odgovor bio je: „Zahvaljujući svakodnevnoj Euharistiji, to jest svetoj pričesti i klanjanju!“
Draga braćo i sestre, uz pomoć Blažene Djevice Marije, Posrednice svih milosti, koja je svog Sina darovala svijetu kad je na dan Navještenja rekla „Fiat – neka mi bude“, hrabro radimo na Božjem djelu, tražeći najprije i prije svega Njegovo Kraljevstvo, imajmo u Njega povjerenja i budimo uvjereni se da će nam sve ostalo, to jest Njegova milost i vječna sreća, biti dodatno darovani.
Neka nas Gospa Međugorska obrati i pomogne nam činiti Božje djelo i sve nas blagoslovi. Amen.
