Gost u programu Radiopostaje Mir Međugorje bio je generalni ministar franjevačkog reda fra Massimo Fusarelli. Kazao je kako mu je radost ponovno biti u Međugorju, gdje je boravio u povodu završnog slavlja 800. obljetnice franjevačke karizme.
Jubilej svetoga Franje slavimo od 2023. godine i sada smo na njegovu vrhuncu. On nam je pomogao ponovno proći kroz posljednje godine života svetoga Franje: njegovu ljudsku i duhovnu zrelost. Stoga mislim da ovdje u Međugorju možemo prepoznati nešto od te Franjine ljudske i duhovne zrelosti koja je u susretu s Kristom, u suobličenju Njemu – osobito kroz stigme i u smrti – omogućila da se uistinu vidi Franjino čovještvo: njegovi darovi, njegova stvarnost, koji su procvjetali i potpuno sazreli. Ovdje u Međugorju osobno prepoznajem upravo tu poruku – vjeru u Isusa, susret s Njim. Kršćanski život nije protivnik našega čovještva, nego upravo suprotno: omogućuje mu da istinski raste u mjeri koju Bog želi.
Mir i dobro – franjevački je pozdrav. Međugorje brojni hodočasnici prepoznaju upravo kao mjesto mira. Kakvom vidite ulogu Međugorja u širenju te poruke?
Mir i dobro nije izraz svetoga Franje. Franjo u svojoj Oporuci kaže: „Gospodin mi je objavio pozdrav da govorimo: Gospodin ti dao mir“ – to je Franjin izraz. Dakle, mir je Božji dar, nije rezultat naših napora, naših diplomacija i kompromisa – mir je Božji dar. To ne znači da je on dalek i da se nikada neće dogoditi, nego da, ponavljam, prije svega nije rezultat našega vlastitog napora. Stoga mi se čini da nas Međugorje upravo podsjeća da je mir dar, da je plod susreta s Gospodinom u obraćenju. Možemo posredovati za mir, ali prije svega moramo početi njegovati mir u sebi. Ne možemo moliti za mir u svijetu, a nemati mir u svome srcu, ne biti pomireni.
„Gospodin vam dao mir“ – taj Franjin pozdrav podsjeća nas da je mir Božji dar i da smo pozvani naviještati ga, ali ne samo riječima, nego pomirenim životom – osobnim i zajedničkim. Čini mi se da Međugorje, svojim naglaskom na pomirenju i na sakramentu pomirenja – koji je plod susreta s Kristom – pomaže upravo u takvom shvaćanju mira.
Osjetio sam snagu budućnosti u mladima, a mi odrasli bismo trebali imati više povjerenja u njih
Mir je, kako kažete, dar od Boga. Za Međugorje se kaže da je ispovjedaonica svijeta, mjesto poznato po sakramentalnom životu, klanjanju, molitvi krunice. Kako se međugorska duhovnost prožima s onom franjevačkom? Zapravo, kad gledamo Međugorje svih ovih godina i sve što se ovdje događa možemo kazati da su Vaša braća oni koji čuvaju ovo mjesto, brinu o njegovoj duhovnosti i tu su svakodnevno, neumorno na usluzi brojnim hodočasnicima iz cijelog svijeta.
Sveti Franjo u svojim spisima više puta kaže da ponizno ispovijeda svoje grijehe i traži od braće da uvijek ispovijedaju svoje grijehe. Kada ne bi bilo svećenika – jer ih je u početku bilo malo, a fratri su bili laici – Franjo kaže da, ako nema svećenika, braća trebaju međusobno ispovijedati svoje grijehe. To je bila praksa koja je postojala u srednjem vijeku.
Što to znači? Zajedno sa sakramentalnim oproštenjem postoji i vrijednost izricanja vlastitoga grijeha, toga da svoj grijeh ne držimo skrivenim. Ispovijed je mjesto na kojemu se govori istina, a ne mjesto na kojemu se drže govori.
Franjevačka je obitelj ovdje u Bosni i Hercegovini kompletna i, dišući zajedno, pokazujemo svijetu svetoga Franju
Čini mi se da to snažno iskustvo sakramenta pomirenja u Međugorju – i prema mnogim svjedočanstvima koja sam slušao u Italiji od ljudi koji su ovamo dolazili – pokazuje da se ljude prati u tome da budu iskreni o svome životu, da prepoznaju svoju slabost, ali ne zato da budu poniženi ili poništeni, nego da se ponovno rode. Život vjere pravo je ponovno rođenje. Nije samo utjeha ili malo više moraliziranja, nego istinsko ponovno rođenje u Kristu.
Evo, u franjevačkoj je duhovnosti to vrlo prisutno i snažno: to je ono ponovno izgraditi Crkvu, koja prije svega počinje u srcu svakoga od nas kroz oproštenje, a zatim postaje navještaj mira. Ali osobito ispovijed treba biti mjesto gdje se govori istina, a ne gotovo neka vrsta psihološkog treninga ili male utjehe – nego je ona mnogo, mnogo više.
Početkom kolovoza u Međugorju je održan Mladifest. Mnogi su istaknuli da je ove godine taj molitveni susret mladih na izvrstan način kroz kateheze franjevaca povezao međugorsku poruku mira i franjevačku duhovnost. Jeste li možda nešto od toga pratili?
Tih sam dana bio u Asizu, gdje smo imali završetak Franjevačkog hoda mladih – susret mladih koji dođu iz Europe. Na kraju tog susreta došao je i Sveti Otac. Mislim da sam osjetio pomalo isti val među mladima ovdje kao i u Asizu, odnosno taj snažan utjecaj koji sveti Franjo ima na mlade. Mladi ni sami ne znaju dobro objasniti zašto, a možda ni ne trebaju sve razumjeti: Franjo ih privlači, ima neku privlačnu snagu koja u mladima budi određenu viziju i duboku čežnju. U Asizu sam mogao razgovarati, kao što sam prije nekoliko godina ovdje u Međugorju tijekom Festivala, s mladima iz različitih dijelova Europe. Svi su imali neku žeđ, neku čežnju. Čini mi se da Franjo zna probuditi čežnju koja je danas među nama tako siromašna, tako oslabljena iz mnogih razloga. Franjo također pomaže mladima nositi dramu i neizvjesnost budućnosti i života. Franjo nije laka utjeha – on pomaže mladima pogledati stvarnosti u lice, ali s otvorenošću prema budućnosti. Čini mi se – bilo u susretu mladih ovdje u Međugorju bilo u onome u Asizu – ovdje sam osjetio što sam tamo doživio: osjetio sam tu snagu budućnosti u mladima. A mi odrasli bismo trebali imati više povjerenja u njih, mislim.
Već godinama u Međugorju je prisutan apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje. I to nam, dakako, pokazuje brigu Vatikana za ovo mjesto. Kakvom Vi vidite suradnju apostolskog vizitatora, odnosno Papinog izaslanika i franjevaca koji ovdje djeluju?
Apostolski vizitator uvijek je papinski izaslanik, predstavlja Svetoga Oca, pa je stoga znak zajedništva s Crkvom, što je za nas franjevce bitno. Franjo je uvijek želio biti podložan i poslušan Rimskoj Crkvi, pred njezinim nogama. To je također znak da je Sveta Stolica preuzela odgovornost za Međugorje: priznala je da je ovdje prisutan dar, karizma koja nadilazi samu župu.
Ali ovdje postoji nešto više, to znamo: Crkva je to prepoznala i prati tu stvarnost u njezinu pastoralnom poslanju, u svojoj majčinskoj službi. To je, čini mi se, prvi pozitivan podatak. Čini mi se da je vizitator, mons. Cavalli, ovdje prisutan poput oca, na diskretan način. To osobno znam i iz suradnje s njim, iz toga kako je nastojao ući u ovu stvarnost i pratiti je. Pokojni mons. Hoser činio je to prije na jedan način, a mons. Cavalli je nastavio. Čini se da postoji duh suradnje koji ostaje otvoren kako bi se iskustvo Međugorja učvrstilo, ali prije svega u misionarsko-pastoralnom ključu za dobro tolikih hodočasnika koji ovamo dolaze: u središtu su oni, a ne mi.
Mnoge zemlje se susreću s krizom duhovnih zvanja. Bogu hvala, kod nas još uvijek ima mladića i djevojaka koji žele na taj način slijediti Krista u svom životu. Prije nekoliko dana desetorica mladića na Humcu su obukla franjevački habit, u postulaturu u Mostaru ušlo je 11 mladića. Vidimo Crkva je živa, duhovnih zvanja još uvijek ima…
Zvanja nisu izolirana pojava. Ona su plod kršćanskoga života. Tamo gdje postoji kršćanski život, gdje postoji ozračje vjere, mogu se rađati zvanja. Ne samo za redovnički život i svećeništvo, nego i za brak, služenje i različite službe u Crkvi. Posebno na Zapadu, ali i u nekim dijelovima Afrike i Azije, a sada i u Južnoj Americi, vidimo krizu zvanja. Ali ja uvijek kažem: nije kriza zvanja – nego je kriza vjere. Kada vjera oslabi i više nije ono što pokreće život, što ga iznutra prosvjetljuje – kako se mogu rađati zvanja? I jako me iznenađuju zvanja koja postoje – čak i kada ih je malo: ona su znak da je Bog i dalje vjeran.
Iz Frame su proizašla mnoga zvanja – zašto? Zato što postoji ozračje vjere. Zato što je Frama za mlade put vjere. Jedan mi je brat rekao: osjeti se razlika u ispovijedima mladih iz Frame u odnosu na druge…
Ne znam postoji li neka formula kojom se može objasniti zašto ovdje postoje zvanja. Sigurno postoji kršćanski život koji je ukorijenjen, koji se ovdje živi i diše, kojeg mladi primaju. I to sigurno pomaže – nisu izolirani. Ali nikada ne smijemo biti previše mirni. Mladi se brzo mijenjaju, zato treba nastaviti hraniti taj život vjere, brinuti o odgoju i pratnji mladih, a mi trebamo živjeti svoje zvanje.
Jer ako želimo privući mlade, onda je to zato da im ponudimo život koji je vrijedan življenja i koji ima određenu kvalitetu – za nas, kvalitetu franjevačkog života. Zvanja, dakle, nisu automatska. Ona su plod života vjere i pozvani smo njegovati ih uvijek bolje. Ipak, u Europi je ovo trenutno posebno mjesto za zvanja. Vidimo to, iako ne više kao nekada, i u drugim provincijama u Hrvatskoj kao i ovdje u Bosni i Hercegovini. To je Božja milost i milost za nas, za cijeli Red, a ne samo za ovo područje.
Ne samo da imamo duhovna zvanja ovdje u BiH, nego i u Crkvi u Hrvata imamo brojne mlade koji žele nasljedovati svetog Franju kroz Franjevačku mladež, a onda kasnije i kroz OFS. Znamo da su iz Frame niknula brojna redovnička zvanja. Vi ste bili s tim mladima, susreli ste ih u Majčinom selu. Što ste im kazali, kako ste doživjeli taj susret?
Naravno, bio je to kratak, ali za mene vrlo lijep susret. Podsjetio sam ih da je naš poziv isti: živjeti Evanđelje kao braća i sestre kako bismo ga naviještali u duhu svetoga Franje. U različitim životnim okolnostima – redovničkom životu ili laičkom životu – ali imamo i dijelimo isti poziv, istu karizmu: na to sam ih podsjetio – i da smo jedna obitelj. Dakle, OFS i Frama za nas nisu područje našeg pastorala: oni su naša obitelj. Vidjeti kako OFS i Frama cvjetaju, kako raste laičko zvanje, vrlo je utješno. Ne bi bilo dovoljno da mi imamo zvanja, a da istodobno nemamo OFS i Framu. Napominjem da u Bosni postoji i samostan klarisa koji cvjeta i ima dosta zvanja. Dakle, franjevačka je obitelj ovdje u Bosni i Hercegovini, mogli bismo reći, kompletna i, dišući zajedno, pokazujemo svijetu svetoga Franju. To je vrlo važno. Posebno me iznenađuje što je toliko mladih i što se vidi da je Frama ovdje put kršćanskoga života. Zato pomaže mladima. A onda: jutros sam među njima osjetio radost – i to je važno. Mlade neće posebno privući tuga, nego radost. To je vrlo franjevački, vrlo kršćanski, a danas nam je to zaista toliko potrebno.
Iz Frame su proizašla mnoga zvanja – zašto? Zato što postoji ozračje vjere. Zato što je Frama za mlade put vjere. Jedan mi je brat rekao: osjeti se razlika u ispovijedima mladih iz Frame u odnosu na druge – oni imaju formaciju, dišu životom zajedništva u vjeri i to je to ozračje, taj humus, rasadnik zvanja. Nasuprot tome, drugdje vidimo opasnost zvanja koja nastaju ni iz čega, bez temelja kršćanskoga života. Takva su zvanja krhkija. Ovdje je, međutim, Frama postala put, zajednica kršćanskoga života iz koje se rađaju različita zvanja. Vidio sam i mlade svjetovne franjevce koji su kasnije zasnovali obitelji i dobili djecu. Dakle, sva zvanja – i to je vrlo lijepo.
I imamo framaše čija su djeca sada framaši…
Evo, tada to postaje franjevačka obitelj iz naraštaja u naraštaj. A to također pokazuje da je vjera nešto što se prenosi. Nije individualno otkriće, nego je dar koji se prenosi u zajednici.
Prva rana današnjega čovječanstva je zaborav – zaborav Boga. Barem u jednom dijelu svijeta, osobito na našem Zapadu.
Govorili ste nam o radosti, a što još sveti Franjo govori današnjem čovjeku? Kako njegova poruka od prije osam stoljeća odgovara na izazove s kojima se susreću ljudi danas?
Franjina radost nije banalna. Franjo nije fratar koji se uvijek veselio, niti je bio naivan. Franjo je upoznao teškoću života, susret s gubavcima, gorčinu gubavaca, upoznao je rat, zatvor i bolest. Potom je dvadeset godina živio kao bolestan čovjek. Franjina radost nije površna, nije euforija. Franjina radost – u talijanskom postoji jedna riječ – jest letizia. A letizia dolazi od latinske riječi laetum – zemlja. Ona najskromnija, najprljavija zemlja. Franjina radost dolazi iz stvarnoga života, ona cvjeta i iz životnih teškoća, ne zato da ih zaboravi ili stavi sa strane, nego da ih živi drugačijim pogledom. Franjo je radostan čovjek – čak umire pjevajući. Franjo umire pjevajući jer je prošao kroz svu gorčinu i teškoću života, ali je kroz to prošao s Kristom, a ne sam – u odnosu s Njim. Zato nam je potrebna ta radost koja nam pomaže gledati van okvira. Da ne ostanemo samo okrenuti sebi, pogrbljeni nad samima sobom; da ne vidimo samo negativno, nego da znamo prepoznati i u blatu, i u teškoći, i u patnji početke, klice uskrsnuća i da imamo povjerenja.
A radost je plod srca, plod pomirenoga života. Ako imamo kompromise s grijehom, ako živimo život u kojemu nikada ne izaberemo Isusa Krista, nego smo uvijek pomalo ovdje, pomalo ondje, jednom nogom na jednoj strani, drugom na drugoj, nikada nećemo okusiti radost. Franjo je izabrao – i upravo je to bio veliki razlog njegove radosti.
Individualizam čovjeka zatvara u sebe, u vlastito „ja“, i prekida njegove odnose s drugima. I to je rana
Franjo je na svome tijelu imao stigme. Što su najveće rane današnjeg čovjeka i kako ih franjevci mogu pomoći liječiti i donositi ljudima utjehu?
Mislim da je prva rana današnjega čovječanstva zaborav – zaborav Boga. Barem u jednom dijelu svijeta, osobito na našem Zapadu. Zaborav Boga velika je rana jer čovjeka svodi na njega samoga, na ono što bismo mogli nazvati zemaljskim stanjem; ne dopušta mu podignuti pogled. To je velika rana. Ni mi ne trebamo samo odgovarati da bismo odgovarali, nego trebamo osjetiti da danas nije lako imati vjeru, da Bog nije tako očit, čak i pred svim onim što se događa u svijetu. Treba razumjeti i razloge nevjerovanja te prepoznati nevjernika koji postoji i u nama vjernicima, onoga koji se teško nosi s vjerom, ali ga pratiti. Evo, ta osjetljivost, ta pažnja prema zaboravu Boga i to da krenemo na put s onima koji danas teško vjeruju ili s onima koji više ne vjeruju – to je jedna od prvih rana koju trebamo pratiti i liječiti.
Zatim vidimo još jednu ranu: veliko nasilje na svim razinama društva i veliku agresivnost. Nasilje je postalo odgovor na probleme – u obiteljima, u društvima, u ratovima koje gledamo. Nasilje i bahatost, odnosno snaga onoga koji je najbahatiji i najjači – to je velika rana. Čini mi se da mnogo toga što se događa proizlazi upravo iz tog agresivnog nasilja koje nosimo u sebi, a koje je vrlo duboka. Vidim franjevce prisutne na mjestima ratova: mislim na Svetu Zemlju, mislim na Ukrajinu – bio sam tamo prije dva mjeseca; na Kongo; upravo dolazim s Madagaskara, gdje također ima nasilja; tu su Haiti, Mjanmar – gdje sam bio prije nekoliko mjeseci… Franjevci, zajedno s laicima, volonterima i redovnicama, pokušavaju pratiti ljude traumatizirane nasiljem kako ne bi ponovno prenosili to nasilje u obitelji, kroz zlostavljanje i na mnoge druge načine. Dakle, to je veliko poslanje. To je još jedna stigma koju smo pozvani pratiti i liječiti.
I onda bih rekao da je treća današnja stigma, među mnogima, individualizam koji čovjeka zatvara u sebe, u vlastito „ja“, i prekida njegove odnose s drugima. I to je rana jer, zapravo, trebamo omogućiti rast zajedništva i obitelji, ne ostati izolirani. To vrijedi za sve: za adolescente i mlade koji su danas izloženi napasti samoubojstva, za mnoge parove koji se sami suočavaju sa svojim problemima, za starije i bolesne. Dakle, rana individualizma, samoće i izolacije još je jedna stigma koju smo pozvani pratiti i liječiti.
Generalni ste ministar franjevačkog reda, koliko Vam ta milost znači i je li Vam možda nasljedovanje svetog Franje na taj način teret i velika odgovornost ?
Prva težina jest osjećaj odgovornosti i strahopoštovanja koji me obuzme svaki put kada mi netko kaže: „Vi ste nasljednik svetoga Franje.“ Tada osjetim pomalo srama, a pomalo odgovornosti. Više sam puta razmišljao o tome što znači biti nasljednik svetoga Franje. Jer vidim da braća, kao i ljudi koje susrećem u svijetu, gotovo očekuju da u mojoj osobi – vrlo siromašnoj i vrlo ograničenoj – vide svetoga Franju. Osjećam u sebi, kroz ovu službu, odgovornost biti transparentniji, pokazati Franju – ali ne na silu i ne nekakvom predstavom, nego istinitošću života.
Dakle, prva stvar za mene jest postajati iskreniji, autentičniji i ne zatvarati se u ulogu, a još manje u neku političku ili diplomatsku formu, nego biti istinit i transparentan. A onda se gotovo svakoga dana moram suočavati sa situacijama koje su veće od mene – obično negativnima, s problemima. Nitko mi ne dolazi zato što stvari dobro idu, nego dolaze jer postoje problemi. Osjećam da to ne bih mogao nositi bez molitvenog života. I to ne laganog molitvenog života – s obzirom na moj raspored, ali održavati odnos, intimni razgovor s Gospodinom, jer vidim opasnost – kada toga nema – da sve radim sam: da ja mislim, ja pokušavam riješiti, ja tražim rješenja… To nije moja služba. To jest dio moje službe, ali kao plod razlučivanja. Zato mi je više nego prije potreban upravo taj intimni razgovor s Gospodinom, naučiti kako biti u Njegovoj prisutnosti i usred brojnih aktivnosti, putovanja i buke. Imati, kako je Franjo govorio, onu ćeliju srca u koju se možemo povući te u Njegovu svjetlu promatrati ljude, situacije i probleme. I zato, primjerice, moliti za svoju najtežu braću, za najsloženije situacije; ne pokušavati ih odmah sam riješiti, nego ih pratiti, prosvjetljivati molitvom. Moram reći da se nadam da me to što sam najprije bio provincijski ministar, a sada generalni ministar, malo naučilo tome i pomoglo mi u tome. Nadam se.
Potreban nam je dubok kršćanski život kako bismo dopustili Gospodinu da nam dade istinske riječi nade.
Bližimo se kraju razgovora, ima li možda još nešto o čemu biste željeli govoriti ili možda poručiti?
Živimo u mračnom vremenu povijesti, vrlo teškom vremenu. Mogu putovati po svijetu, slušati i vidjeti mnoge posljedice ovoga mračnog vremena. Čini mi se da posljedica toga u nama može biti osjećaj obeshrabrenosti i neizvjesnosti glede budućnosti, zbog čega se čovjek povlači u sebe. Zato nije dovoljno samo moliti za mir, nego, vjerujem, moramo činiti djela mira i tražiti male znakove onoga što već postoji od budućnosti te ih živjeti. Stoga bi moja prva riječ bila: sijati nadu. Ali ne laku, jeftinu nadu – nego nadu koja dolazi iz križa, koja poznaje svu težinu ljudskoga stanja. Naša povijest, naš svijet, trebaju tu riječ. Potreban nam je dubok kršćanski život kako bismo dopustili Gospodinu da nam dade istinske riječi nade. Zato bih vam želio reći: shvatite da je ovo mračno vrijeme – jer jest mračno, ne znamo što će biti sutra – ali je istodobno i svijetlo. Stoga živimo jer je Bog prisutan, Bog prebiva među nama i djeluje u ovoj stvarnosti. Mogu vidjeti male znakove, doista, pomalo u svim zemljama u koje putujem, osobito među najmanjima, najsiromašnijima, najponiznijim ljudima koji trpe, ali imaju dar vjere. Zato bih rekao: živjeti, proći – kako bi Franjo rekao – kao hodočasnici kroz ovo mračno i svijetlo vrijeme, nastavljajući produbljivati svoju vjeru da je Bog i danas prisutan, da djeluje unutar ove povijesti i da nas ne napušta. Vjerujem da je to najistinitija riječ koju možemo reći današnjem muškarcu i ženi.
Hvala na razgovoru i upućenim porukama, neka Vas prati zagovor Kraljice Mira.
Hvala vam. Neka i sveti Franjo blagoslovi vaše služenje putem ovih sredstava komunikacije, kao i sve slušatelje. Mir i dobro!
Sanja Pehar
