Ovaj hrvatski svetac i zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju 13. lipnja 1866. dali su mu ime Bogdan Ivan, navodi se na stranicama Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića – kapucini.hr.
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je “od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”.
Svi su se željeli ispovijedati kod sv. Leopolda
Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.
Upravo ispovijed je ono što je obilježilo život sv. Leopolda i kako su se ljudi ‘gurali’ oko njega da bi mu došli na ispovijed, a red satima čekali, tako se danas ‘naguravaju’ oko međugorskih ispovjedaonica, satima čekajući red na sakrament pomirenja. Zato, naravno, nije slučajno da je upravo njegov kip pored međugorskih ispovjedaonica, odakle već više od dva desetljeća svojim blagoslovom i zagovorom čuva ‘ispovjedaonicu svijeta’.
Kip sv. Leopolda u Međugorju
U vrijeme kada je kip postavljen, župnik u Međugorju bio je fra Ivan Landeka st., koji ranije prisjetio tog vremena za Radiopostaju Mir Međugorje.
”Svi stariji župljani i hodočasnici će se prisjetiti da se već odavno s lijeve strane crkve ispovijedalo, što na ledini, što uz crkvu. Tako je to trajalo godinama. I čini mi se da su se 1993. godine postavile prve drvene ispovjedaonice, njih 11. To je bio jedan dobar početak za sve ono što se kasnije napravilo u pogledu ovih ispovjedaonica koje su napravljene kasnije i koje su danas doista mjesto u koje ljudi dolaze i odlaze ispovjeđeni, a to je za njih velika stvar”, kazao je fra Ivan, koji je trenutno na službi u Posušju, a kda su napravljene te prve ispovjedaonice, onda je ostao neiskorišteni prostor.
”Neki talijanski hodočasnici su predložili da se na tom mjestu postavi kip sv. Leopolda Bogdana Mandića, potaknuti proglašenjem blaženog Leopolda Bogdana Mandića svetim (16.10.1983.), kao i riječima pape Ivana Pavla II. koji je u nekoliko navrata istaknuo važnost njegova ispovjedničkog djelovanja. Kip je trebao biti u naravnoj veličini sveca, jer je on bio niskog rasta, ali mu to nije zasmetalo da postane velika osoba Crkve”, objašnjava fra Ivan Landeka st, koji je potom pristao na realizaciju te ideje.
”Talijanski umjetnik Carmello Puzzolo je izradio skicu kako bi to izgledalo. Nakon prihvaćanja njegovog prijedloga, dali smo da se kip izradi i izlije. Dobar dio troškova pokrili su baš talijanski hodočasnici iz okolice Padove tamo gdje je i sv. Leopold za života djelovao. Kip sv. Leopolda postavljen je 1998. godine. Od tada to je postalo mjesto molitve za sve hodočasnike koji se utječu ovom svecu – apostolu Božjeg milosrđa”, kazao je fra Ivan zaključujući kako je ”Međugorje postalo mjesto u koje ljude odasvuda rado dolaze na ispovijed, pa je to jedan logičan korak da taj mali – veliki fratar ispovjednik, pronađe svoje mjesto baš tu, uz međugorske ispovjedaonice”.
Proglašenje blaženim i svetim
Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni je narod Leopolda sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U Hrvatskoj je njegovo štovanje počeo najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976., a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. Proglasio ga je svetim.
