Danas, 26. srpnja na spomendan sv. Joakima i Ane u Međugorju se obiljećio 5. Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. U Dvorani Ivana Pavla II. u Međugorju fra Karlo Lovrić, koji brine o pastoralu starijih i nemoćnih osoba u župi Međugorju održao je katehezu za bake i djedove i starije osobe. Nakon kateheze uslijedio je redoviti molitveni program, kao i svaku večer – krunica u 18 sati, a potom i sveta misa u 19 sati. Katehezu fra Karla Lovrića prenosimo u cijelosti. Možete je pogledati ili pročitati u nastavku.
Hvaljen Isus i Marija!
Srdačno vas pozdravljam, posebice, vas starije dobi uza svoje radioprijemnike i internet, te i vas mlađe ili mlade koji suosjećate sa starijima osobama u svojoj obitelji i u vašem okruženju.
Papa Franjo uveo je 2021. godine Dan djedova i baka. I želio je da bude na 4. nedjelju u srpnju, najbližu nedjelju blagdanu svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije.
I papa Lav XIV. poslao je poruku povodom petoga Svjetskoga dana djedova, baka i starijih osoba pod geslom „Blago čovjeku koji se nije odrekao nade“ (usp. Sir 14,2) Sveti Otac ističe kako su starije osobe blagoslov i izvor nade, osobito u sklopu Jubilarne godine i poziva vjernike i crkvene zajednice da starije ne ostavljaju same, nego da ih slušaju, posjećuju i uključuju u život zajednice.
14. prosinca 1990. Glavna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je Međunarodni dan starijih osoba, a prvi je održan je 1. listopada 1991.
Papa Ivan Pavao II. uputio je Pismo starijim osobama 1. listopada 1999.. godine:
Mojoj braći i mojim sestrama starije dobi!
”Zbroj naše dobi je sedamdeset godina, ako smo snažni i osamdeset, a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.” (Ps. 90)
Kad su napisane ove riječi, dob od sedamdeset godina bila je visoka starost, i malo je bilo onih koji bi je nadmašili. Danas, zahvaljujući medicini i boljim uvjetima života živi se dulje… Tako je tada napisao Papa, međutim, i danas ljudi umiru kao i nekada, rekli bismo, prije roka.
Piše Papa: Osjetio sam želju zapodjenuti razgovor s vama. A to činim, zahvaljujući prije svega Bogu za darove i dobročinstva što mi ih je do danas udijelio. Moje se misli s ljubavlju okreću svima vama, drage stare osobe svih jezika i svih kultura. Vama upravljam ovo pismo u godini koju je Organizacija ujedinjenih naroda s pravom posvetila starijim osobama, ne bi li tako privukla pozornost svekolikog društva na one koji se, pod težinom visoke dobi, često moraju suočavati s mnogostrukim i teškim problemima…
I Ivan Pavao II. nastavlja: Draga braćo i sestre, kad se u mislima vraćamo u prošlost, pokušavajući napraviti nekakvu bilancu, tada je to posve primjereno našoj dobi. Taj pogled unazad omogućuje jasnije i objektivno prosuditi prilike i osobe s kojima smo se susretali na svom životnom putu. S vremenom obrisi događaja gube na oštrini, a bolne se strane ublažavaju.
Na žalost, piše Papa, u životu svakoga od nas brige i patnje prečesta su pojava. Kadšto su posrijedi problemi i patnje koji stavljaju našu duševnu i tjelesnu otpornost na tešku kušnju, tako da ponekad uzdrmaju i samu našu vjeru. No, iskustvo nas uči, i svakidašnje patnje često pridonose zrelosti ljudi Gospodinovom milošću. Najčešće nam se nameće misao o vremenu koje neumoljivo protječe.
„Nepovratno vrijeme leti“ – već je rekao pjesnik Virgilije. Čovjek je uronjen u vrijeme: u vremenu se rađa, živi i umire. Rođenje označava prvi datum, a smrt drugi datum, posljednji: ta dva dana označavaju alfu i omegu, odnosno, početak i svršetak čovjekova zemaljskog života, kao što to ističe kršćanska predaja urezujući ta slova grčke abecede na nadgrobne spomenike…
Ipak nas tješi pomisao da ćemo svojom duhovnom dušom nadživjeti samu smrt. Vjera nas vodi prema „nadi koja ne postiđuje“ (Rim 5,5), otvarajući putove konačnog uskrsnuća. Stoga u slavlju vazmenog bdijenja Crkva ne rabi uzalud spomenuta slova kad je riječ o Kristu, koji živi jučer, danas i uvijek: „On je početak i svršetak, Alfa i Omega. Njegova su vremena i vjekovi.“
Iako je podložna vremenu, ljudska se povijest, po Kristu, smješta u obzor besmrtnosti. Krist „je postao čovjekom među ljudima kako bi sjedinio svršetak s početkom, to jest čovjeka s Bogom“.
Jesen života – Papa se pita, što je starost? Kadšto ljudi o njoj govore kao o jeseni života, ona je poput godišnjih doba i s mijenama u prirodi. (…) Velika je sličnost između ljudskoga bioritma i ciklusa prirode u koje spada i jesen. Istodobno, čovjek se razlikuje i od svih ostalih stvarnosti koje ga okružuju, budući da je čovjek osoba. Stvoren je na sliku Božju, i on je svjesno i odgovorno biće. I upravo svojom duhovnom dimenzijom čovjek proživljava i nizanje različitih, no uvijek kratkotrajnih razdoblja.
Sveti Efrem Sirijski uspoređivao je život s prstima jedne ruke, da bi istaknuo kako trajanje života nije dulje od pedlja…
Ako je dakle točno da su djetinjstvo i mladost razdoblja čovjekova oblikovanja i pripremanja za budućnost. Isto tako, valja kazati da i starost ima svojih prednosti: ublažava se silina strasti i to životno doba „povećava mudrost čovjeka i pruža promišljenije savjete“, kaže sv. Jeronim.
U određenom smislu to je doba mudrosti, koja je većinom plod iskustva, jer je „vrijeme veliki učitelj“.
Psalmist govori: “Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.“ Ps 90
A u knjizi Propovjednika čitamo: „Ali je isprazna i mladost i doba tamnih kosa.“
Biblija ne oklijeva upozoravati na kratkovječnost života i na neumoljivo protjecanje vremena: „Ispraznost nad ispraznošću… Sve je ispraznost“.
Sveto pismo nudi i pozitivno viđenje vrijednosti života. Čovjek uvijek ostaje stvoren na Božju sliku. I svaka dob ima svoju ljepotu i svoje zadatke. U Božjoj riječi visoka starost uživa toliko poštivanje da se dugovječnost smatra znakom Božje naklonosti.
Tako se Abrahamova starost ističe kao povlastica. „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji tebe blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“
Uz njega je i Sara njegova žena koja gleda kako joj tijelo stari… Koja će spoznati Božju moć koja nadoknađuje ljudske nedostatke. Mojsije je bio već star čovjek kad mu je Bog povjerio zadatak da izvede izabrani narod iz Egipta. Po zapovijedi Gospodinovoj neće u mladosti nego u starosti izvršiti velika djela za dobro svoga naroda.
U Novom zavjetu susrećemo značajne likove staraca. Lukino evanđelje prikazuje roditelje Ivana Krstitelja, Elizabetu i Zahariju u poodmakloj dobi. Milost Gospodinova se spustila na njih. Kad je Marija pohodila staru rodicu Elizabetu, ova se napuni Duhom Svetim i povika: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ A kad se rodio Ivan, Zaharija je izrekao hvalospjev. Starci su prožeti božanskim nadahnućem.
U Hramu Marija i Josip susreću starca Šimuna koji iščekivaše Mesijin dolazak. On primi Isusa u naručje i reče: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru!“. (Lk 2, 29)
Tu je bila i Ana udovica od osamdeset i četiri godine koja ni danu ni noću nije napuštala Hrama. Evanđelist Luka kaže: „…kako je hvalila Boga i svima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu“.
Nikodem, ugledni član židovskog vijeća, star je čovjek. Da ne bi privukao pozornost, noću je dolazio Isusu. A Petar apostol pozvan je u svojoj starosti posvjedočiti svoju vjeru mučeništvom. Jednoga dana mu je Isus rekao: „Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi ćete opasivati i voditi kamo nećeš“. (Iv 21,18)
I Ivan Pavao II piše: Te mi riječi, kao Petrovu nasljedniku, leže na srcu i bude u meni snažnu potrebu pružiti ruke prema Kristovim rukama i pokoriti se njegovoj zapovijedi: „Idi za mnom!“ (Iv 21,19)
Apostol Pavao u poslanici Titu piše: „starci da budu trijezni, ozbiljni, razumni, zdrave vjere, ljubavi, postojanosti; starice isto tako – vladanja kako dolikuje svetima…da budu učiteljice dobra da upućuju mlade žene neka ljube svoje muževe i djecu… da budu razborite, čiste, dobre kućanice, pokorne svojim muževima…“ (Tit 2,2-5)
U svjetlu nauka Biblije i prema njezinu govoru, starost se očituje kao „pogodno vrijeme“ za konačno ispunjenje ljudskoga života i starost ulazi u Božju nakanu o čovjeku kao vrijeme u kojem sve teži za tim da čovjek bolje shvati smisao života i stekne „mudrost srca“.
„Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske i krepostan život – zrela starost“. (Mudr 4,8-9)
Zrela starost izraz je Božjeg blagoslova. Pjesnik Ovidije napisa: „Veliko je bilo nekad poštovanje što ga je nadahnjivala sijeda glava“, a nekoliko stoljeća prije njega, grčki pjesnik Fokilid: „Poštuj sijedu kosu: duboko poštovanje prema svome ocu, iskazuj i starome mudracu.“
A kako je danas?
Negdje se poštuju i vrednuju stariji, a negdje, postavlja se pitanje, ima li kakva korist od njih. Papa piše, kako odgovorni u društvu predlažu eutanaziju kako bi se riješili teški problemi sa starijim i bolesnim osobama. Kada je ovo Papa pisao, bio je samo prijedlog, a danas se eutanazija udomaćila u nekim zemljama na Zapadu. Tobože, njom se ublažava čovjekova patnja i nudi se blago umiranje, a iza toga se krije strašno ubojstvo. Papa piše dalje u Pismu: Svojim iskustvom i zrelošću starije osobe su sposobne pružiti mladeži dragocjene savjete i pouke. „Ustani pred sijedom glavom: poštuj lice starca“. (Lev 19,32)
Poštovanje starijih osoba nosi u sebi trostruku dužnost koju im valja iskazivati: prihvatiti ih, pomoći im i isticati njihove odlike. Valja podržati uvjerenje kako je dužnost humane civilizacije da se starije osobe poštuju i vole, kako bi se unatoč smanjenoj snazi, osjećale ravnopravnim sudionicima.
Već je Ciceron rekao da je „teret starosti lakši onome koji osjeća da ga mladi poštuju i vole“. Uostalom, piše Ivan Pavao II, da ljudski duh, unatoč starenju tijela, ostaje u određenom smislu uvijek mlad, ako živi okrenut prema Vječnome.
Tada čovjek, piše Grgur Nazijanski „neće u svom duhu ostarjeti: on će prihvatiti raspadanje kao trenutak određen zakonom ljudske slobode. I s blagošću će prijeći na drugi svijet u kojem nema ni nedozrelosti ni starosti, nego gdje svi imaju savršenstvo duhovne dobi“.
S obzirom na starije osobe, Ivan Pavao II. osvrće se i na mlade, pozivajući ih da budu pokraj njih. Potičem te, draga mladeži, da to činiš s ljubavlju i velikodušnošću. Stari ti ljudi mogu donijeti mnogo više nego što možeš zamisliti.
Knjiga Sirahova glede toga daje ovu uputu: „Ne podcjenjuj govor staraca, jer oni su učili od svojih roditelja“ (Sir 8,9)
Što se pak tiče kršćanske zajednice i ona može mnogo primiti od ljudi u poodmakloj dobi. U koliko obitelji unuci nauče od svojih djedova i baka prve osnove vjere?! Ima i drugih područja na kojima se može očitovati povoljni doprinos starijih osoba. Duh Sveti djeluje kako želi i gdje želi, služeći se često ljudskim putovima, koji, u očima svijeta, nemaju mnogo vrijednosti.
Mnogo ih je koji nalaze utjehu kod starijih osoba. Iako sami i bolesni, još uvijek su kadri svojim ljubaznim savjetom, svojom molitvom i svjedočanstvom nekoga ohrabriti u nevolji. Kada su na izmaku snaga, naša braća i sestre, starije dobi još su dragocjeniji u tajanstvenoj nakani Providnosti. Najnormalnije mjesto proživjeti starost je među svojima, među znancima i prijateljima i tu mogu još nešto korisno učiniti. Da starije osobe budu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi koja je potrebna njihovoj dobi ili bolesti. Nekada okolnosti zahtijevaju odlazak u starački dom kako bi mogli uživati u druženju s ostalim ljudima i koristiti specijaliziranu skrb.
I obraćajući se na kraju starim osobama Ivan Pavao II. kaže za sebe: Unatoč ograničenjima koja dolaze s godinama, očuvao sam volju za životom i na tome zahvaljujem Gospodinu. Lijepo je moći do kraja truditi se za stvar Božjeg kraljevstva. Dopusti, o Gospodine života, da budemo toga potpuno svjesni i uživamo u svim razdobljima svoga života kao u daru prepunom budućih obećanja.
S ovim što je rekao Ivan Pavao II. i ja osobno se potpuno slažem. Sad sam otprilike u njegovoj dobi kada ga je Gospodin pozvao sebi 2005.! A sada želim nešto reći o starim i bolesnim osobama u ovoj župi. Obilazim ih redovito skoro 16 godina, donosim im Svetu pričest i ispovijedam po potrebi. Zadnjih desetak godina činim to mjesečno, u početku je bilo češće, jer ih je bilo manje na popisu. Sada ih je oko stotinu i k tomu još dva staračka doma.
Kako je počelo? Na prvi mah, čini se, kako je počelo sasvim slučajno. Ipak, ja u tome vidim prst Božji. Usuđujem se reći, to je dar Kraljice Mira starim i bolesnima u župi Međugorje. U svibnju 2008. godine nakon misnog slavlja u grobljanskoj kapelici (Srebrenici) u Miletini zamolio je prof. Marko Vasilj svećenika koji je slavio svetu misu da donese SVETU PRIČEST njegovoj bolesnoj supruzi Ljilji i podijeli sakrament bolesničkog pomazanja. Kako svećenik nije mogao to odmah učiniti, ja sam idući dan posjetio bolesnicu i podijelio joj sakramente ispovijedi, bolesničkog pomazanja i svete pričesti.
“Oh, kad bih mogla češće primati svetu pričest?!“ – uzdahnula je. Bio je to uzdah vjere i nade! Odlučio sam donositi SVETU PRIČEST kroz cijeli tjedan. A u susjedstvu su bile i dvije starice: Matija, tetka i Stana, majka dvojice fratara. Zamolio sam prof. Vasilja da i njih obavijesti. Kao da su jedva čekale taj trenutak?! Pred obljetnicu Gospinih ukazanja 2008. i u devetnici Velikoj Gospi donosio sam im svetu Pričest, a od rujna, srijedom, petkom i nedjeljom. Godinu dana poslije umrla je gospođa Ljilja Vasilj, a ja sam nastavio donositi SVETU PRIČEST Stani i Matiji, srijedom, petkom i nedjeljom. I tako do njihove smrti u siječnju, odnosno u veljači 2011. godine. U međuvremenu se pročulo u župi kako obilazim stare i bolesne izvan uobičajenog vremena (Božić, Uskrs, zaštitnik župe…) pa su se počeli javljati i drugi.
Tadašnjem župniku fra Petru Vlašiću (sada pokojnom) svidjela se ta vrsta pastorala i zamolio me da to proširim na cijelu župu. Otada je uključena cijela župa: Međugorje, Bijakovići, Miletina, Vionica i Šurmanci i k tome dva staračka doma: Kraljica Mira, Bijakovići i Starački dom Vionica. Mjesečni pohod traje punih 10 dana. Bakice čekaju kao zapeta puška. U svakoj kući je prostrti stol s bijelim stolnjakom, blagoslovljena voda na stolu, upaljena svijeća i križ. Za stare i bolesne ovaj mjesečni pohod je kao nedjelja. Oni koji su koliko toliko pokretljivi, obuku misno ruho i čekaju euharistijskog Isusa.
Koliko lakše podnose križ bolesti?! I manje se osjećaju suvišnima u užoj i široj obitelji. Starim i bolesnim osobama potrebna je njega. Nekada i više nego djeci. Osim medicinske skrbi i jela, potrebno je više… Traže razgovor. Zato, nikakvo čudo da stari i osamljeni kažu: „Hvala Bogu da imamo Radiopostaju Mir Međugorje! Što bismo cijeli dan bez radija?!“ Slažem se s njima, da radio igra važnu ulogu u njihovom životu. Starima i bolesnima potrebna je veća povezanost ne samo s kućnom čeljadi nego i s onima iz susjedstva. Stari se ne bi se smjeli osjećati suvišnima, bezvrijednima, „starim namještajem“ koji treba zamijeniti. Tako se nekada osjećaju, ako kućna čeljad nema vremena za njih. Treba naći vremena. S njima porazgovarati i dopustiti im da kažu što ih tišti. Htjeti ih saslušati i ne prekidati ih u govoru. S njima moliti! Zato je važna svakodnevna obiteljska večernja molitva u kojoj su svi na okupu, od najmlađih do najstarijih. I mala djeca se osjećaju ugodno gdje ima starijih, djedova i baka! Molitva sa starima i bolesnima nije samo jamstvo sabranije molitve nego i osjećaj zajedništva i prihvaćenosti i vrijednosti. Stari i bolesni su blagoslov u obitelji. Isus je najbliži starim i bolesnim osobama. „Neka svatko uzme svoj križ i ide za mnom.“
I mladi i stari, zdravi i bolesni žele biti sretni. Sveti Pavao bi rekao: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite“. (Rim 13,8) Starima i bolesnima, roditeljima ili drugima iz obitelji, potrebno je osigurati život dostojan čovjeka. Djeca moraju voditi brigu o njima, ne samo zato što će im jednoga dana ostaviti baštinu, nego i zato, što su ih rodili, odgajali i kruh im u ruke dali. Osigurati im ne samo svakidašnje jelo ili odijelo, nego i sve ostalo što starost ili bolest zahtijeva. Kako se sada djeca ponašaju prema roditeljima, tako će se i njihova djeca ponašati prema njima! Ovu brigu o starim bolesnima naglasio samo, da se to ne zaboravi. Isto tako, neka stari i bolesni ne budu križ svojim ukućanima. Neka svoju starost i bolest strpljivo nose.
I jedan koristan savjet
Kad već govorim o starima i bolesnima, želio bih podsjetiti kućnu čeljad da će stari i bolesni jednoga dana umrijeti. Kada će to biti, samo je Bogu znano. Ipak, kada se to dogodi, dobro je da kućna čeljad, kao i šira i uža rodbina ne bude iznenađena.
Sin imao teško bolesnoga oca. Otac je bio je veoma ugledan ne samo u mjestu. Imao je mnogo prijatelja. Sin odluči poslati pismo očevim prijateljima: „Otac je teško bolestan. Tko ga želi vidjeti, može doći. Kad umre, pogreb će biti sa svećenikom i najužom obitelji, neće biti pružanja ruke, tzv. sućuti“.
Učinite za roditelje, svoje bližnje i svoje prijatelje dok su živi, što biste htjeli učiniti za njihov ukop. Može to biti samo jedna ruža. Ipak, vi ste ta ruža koju oni žele „pomirisati“. Cvijeće na grobnom humku ništa im neće značiti.
Kako je lijepo vidjeti samo jedan lijepo ukrašeni obiteljski vijenac na grobu pokojnika?! Jedan obiteljski vijenac simbol je zajedništva u obitelji!
Ne razmišljajte o vijencima koji će za nekoliko dana biti „smeće“, pogotovo, plastika na grobu! Radije obiđite svoje stare i bolesne dok su živi, a kad umru, ostat će u Božjoj knjizi zapisana samo njihova dobra djela, a na grobnom humku ime i prezime s natpisom: Počivao/la u miru!
Prije sedam godina, 23.7. 2018. na svetu Brigitu, prigodom moje zlatne mise pozvao sam na slavlje stare i bolesne iz župe Međugorje. Bilo ih je desetak u invalidskim kolicima. Kako su se samo radovali!? Na poziv me potakla bolest iz godine 1985., dok sam bio voditelj Hrvatske katoličke misije u Lausani, u Švicarskoj. Pred sami Božić, na sv. Luciju imao sam operaciju kralježnice – discus hernije – u bolnici CHUV u Lausani. Kako je bilo u došašću, slavljena je sveta misa u bolničkoj kapelici. I ja sam želio kao bolesnik sudjelovati u nedjeljnom misnom slavlju. Došli su volonteri i odvezli me na krevetu u bolničku kapelicu. O, blažena vremena! Danas bi to bilo skoro nemoguće.
POSJET STARIMA I BOLESNIMA
U mjesecu, na subotu drugu,
Ja posjetim Šurmance, uz prugu.
Misu slavim, nakon mise idem,
Da me stari i bolesni vide.
Posjetim ih i Pričest im dijelim
I uvijek im prijateljski velim:
Svatko od vas sad priliku ima,
Priznat grijehe, Bog oprašta svima.
Svi čekaju još od zore rane,
Rekao bih, jedva još se svane.
Mene Ljubo Jovanović prati,
Dobar savjet on će uvijek dati.
Na Brdu je starih dvoje, troje,
Oni više planove ne kroje.
Na Brdu je i obitelj Džeba,
O njoj ovo sada reći treba:
Kuća sklada, molitva se gaji,
Stara kuća, al’ duhovno sjaji.
Mala Teja k’o velika moli,
Svoga brata Kristijana voli.
Molit naprijed ne da lako njemu,
Želi biti prva baš u svemu.
Tata Bruno i Marija mama,
Baka Nada nije nikad sama.
Povišenog u njih nema tona,
To je kuća lijepoga bontona.
Svaki puta tu odsjednem malo,
Obitelji do toga je stalo.
U blizini i Radmila živi,
Nikog ona ne sudi, ne krivi.
Dragu Pervan iz ljubavi pazi,
Zbog nje rijetko u Polje silazi.
Shvatila je, ako bližnjem služi,
Pa i čašu vode njemu pruži,
Samog Boga poslužuje, ljubi,
Sebeljublje postepeno gubi.
Dobro znajte, blagoslov su stari,
Gdje ih nema tu se mladost kvari.
Stari znaju mudar savjet dati:
Kada leći, a kada ustati.
Posljednja vožnja taksijem – istinita priča
Radio sam kao taksist. Usred noći, stigao je poziv iz zgrade koja je bila u mraku, osim svjetla u prizemlju. Pokucao sam na vrata.
„Samo trenutak“, čuo se krhki stariji glas. Vrata su se otvorila nakon duge stanke. Pojavila se niska žena u osamdesetim sa šeširićem na glavi kao netko iz filma iz 40-ih. Uza nju je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da u njemu godinama nije nitko živio. Namještaj je bio prekriven plahtama.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta?“ Odnio sam kofer i vratio se da joj pomognem. Primila me pod ruku i hodali smo polako po rubu pločnika. Stalno je zahvaljivala.
„Ma, nema na čemu, samo se ponašam prema svojim putnicima kao što bih volio da se drugi ponašaju prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je.
Kad smo ušli u taksi, dala je adresu i upitala: „Možemo li se provesti kroz središte grada“?
„To nije najkraći put“, odgovorio sam.
„Nema veze, ne žuri mi se idem u hospicij.“
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikoga od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“
Neprimjetno sam isključio taksimetar.
„Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam. Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekoć radila. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i muž u mladosti živjeli. Ponekad bi zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.
Kad se pojavila prva zraka sunca, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“
Vozili smo se u tišini do niske zgrade, poput doma za rekonvalescente. Čim smo stigli, prišla su dva teklića. Mora da su je očekivali. Odnio sam mali kofer do vrata. Žena je već bila u invalidskim kolicima.
„Koliko Vam dugujem?“
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti?“
„Ima i drugih putnika.“ – rekao sam.
Bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.
„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“
Stisnuo sam joj ruku. Vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života. Više u smjeni nisam vozio ni jednog putnika. Ostatak toga dana, stalno sam razmišljao: Što bi bilo da je žena naišla na ljutitog vozača? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, zatrubio jednom i otišao?
Kad malo razmislim, ovo je bilo najvažnije što sam učinio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
