I ove godine u Međugorju se obilježava 4. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba koji se slavi četvrte nedjelje u srpnju, a tema ovoga dana je »Ne napusti me u starosti« (usp. Ps 71, 9).
Program obilježavanja počeo je katehezom koju je u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju držao fra Svetozar Kraljević. Njegovu katehezu u nastavku možete pročitati ili poslušati.
Nije tome davno bilo kada smo prvi put čuli vijest iz Rima da je Sveti Otac papa Franjo zadnju nedjelju srpnja proglasio nedjeljom djedova i baka. Zanimljivo, Crkva i danas produbljuje svoje poslanje i još više sebe traži i još više sebe upoznaje.
Kroz čitavi profesionalni život Catherine Willie i njeni muž Stuart putovali su od zemlje do zemlje, od mjesta do mjesta vodeći firmu kojoj su bili vlasnici. Firmu su prodali i odlučili se povući iz aktivnoga menadžerskoga života. Nastanili su se u Walshingamu, malo mjesto tri sada vožnje od Londona. Walshingam je prije reformacije bio najveće svetište Blažene Djevice Marije u Engleskoj gdje su kraljevi i obični narod iz Engleske i iz Evrope ponizno hodočastili i tražili Božju pomoć i Marijinu zaštitu.
Teško im je pala dramatična promjena životnoga ritma. U Walshingamu Catherine je svakoga dana išla je u crkvu gdje se molila i razmišljala, i pitala što joj budućnosti donosi. Molila se Blaženoj Djevici Mariji, i kako kaže, naišla na šutnju. Prosudila je da šutnja Blažene Djevice Marije upućuje prema nekome drugome, nekome tko je njoj sličniji i bliži u dobi. I jednoga dana u molitvi i razmišljanju razumjela je svoj novi poziv: Gospa me upućuje prema njenim svetim roditeljima Joakimu i Ani! O njima se rijetko priča. Catherine je ovako dalje razmišljala: Mi djedove i bake često ostavljamo sasvim po strani. Moramo im dati važno mjesto, mjesto koje im pripada i koje zaslužuju. Ne smijemo ih zaboravljati.
Tu počinje vjernički, pa i proročki put ove pobožne i posvećene žene.
Razgovarala je najprije s mužem. Njeni razgovori su se širili. Koristila je poznanstva, poslovne vještine i obiteljsku ušteđevinu kako bi svima navijestila važnost djedova i baka. Prvo išla je k svom lokalnom župniku i biskupu, zatim svećenicima i biskupima u Londonu i u čitavome Ujedinjenom kraljevstvu.
I pošla je u Rimu. Kaže pred njom su se uvijek nanovo vrata otvarala. I čudila se kako je mogla doći do uglednih biskupa i kardinala u Rimu. Kruna svega bilo je kada je na njeno traženje papa Benedikt XVI napisao čuvenu molitvu za djedove i bake. Papina molitva, ispisana krasopisom vatikanskih majstora, svečano je donesena Walshingam gdje se čuva kao neprocjenjiva dragocjenost. Ta čudesna Papina molitva otvorila je nove puteve i nova hrabra razmišljanja u Crkvi. Crkva je nanovo počela tražiti svoj put u dubljem razumijevanju životnoga poziva i uloge baka i djedova i starijih osoba. Uskoro dolazi novo iznenađenje. Papa Franjo godine 2021. u Vatikanu objavljuje svjetski dan posvećen bakama i djedovima i starijim osobama.
Bake i djedovi kao prenositelji sjećanja i svjedoci vjere, kao učitelji kulture življenja stalni su nam izvor spoznaje o našem identitetu; odakle dolazimo i kamo idemo. Oni su sve to dok su živi i ni malo manje kada umru. Oni su ti koji dolaze iz Božje vječnosti i vode nas u Božju vječnost. Bake i djedovi znaju tajnu, nose vrijednosti i puninu postojanja. Oni donose blaga prošlosti u nova vremena gdje danas živimo. Od njih učimo temeljne vrijednosti. U njihovim molitvama učimo Božji govor. Pokazuju nam put i vode nas na mjesta koja život znače.
Nekoliko misli kako biti najbolji djed i najbolja baka.
Nemojte od drugih tražiti diplomu da postaneš djed i baka. To u sebi imaš. Ti to jesi. Ne morate imati djecu i unučad da biste bili djed i baka. To postaješ po duši koja je u tebi, po srcu koje u tebi kuca, po godinama koje ti je Bog podario, po mudrosti koju si u životu stekao. To postaješ po ljubavi. Nemoj se bojati biti to što jesi. Svakoga dana postajemo ono što trebamo biti. Ti si Božji dar ne svojom silom nego čudesnom snagom svoga postojanja, postojanja u kojemu se svakoga dana očituje Božje postojanje. Pa i onda kada ne znate i kada niste svjesni – vi ste uvijek Božje dar. Taj dar neprestano oplemenjujemo, nanovo istražujemo i uvijek nanovo nadopunjavamo. U jednom sociološkom istraživanju 1.000 ljudi koji su za sebe kazali da su uspješni i sretni njih 96 posto značajno vrijeme u djetinjstvu živjeli sa djedom i bakom.
Veliki problem kod nas današnjih modernih kršćana jest da kušamo biti previše normalni, kušamo biti kao drugi. Previše smo ono što svijet od nas očekuje. Uhodani u svagdašnjici ne usuđujemo se izići iz mase i biti po Božjoj mjeri, drugačiji. Ne usuđujemo se proročku riječ kazati, proročko djelo činiti.
Toplo vam preporučujem i molim, činite i učinite nešto neočekivano, iznenađujuće za sebe, za svoje, za Gospodina. Od iznenadnih – herojskih djela vjera živi. Recimo to može biti da idemo na misu svakoga dana ili molitva krunice svakoga dana. A može i nešto više. Je li izvan logike i izvan pameti sljedeća ideja? Netko tko ima tri stana. Daruje jedan u kojemu već dugo nitko ne stanuje. Daruje stan mladoj obitelji s kojom nisu u rodbinskoj vezi. Zašto ne bismo od sebe nešto otkinuli. Kršćanska djela često moraju biti nerazumna, neočekivana i bolna. Isusova ljubav Isusa boli. Ulaziš u rizik da će netko reći da si lud. Ljubav koja boli jest mjera ljubavi, mjera Isusove ljubavi. Što nam je drugo činiti nego ljubiti. Zamislite, biti lud u ljubavi, lud za Krista, lud u očima svijeta. Rijetki se usuđuju izići iz toga normalnoga, redovitoga.
Čudne su mjere Božje ljubavi. Darivanje je rizik i boli. Isusa je na križu boljelo. Ako si nekome nešto dao, a nije boljelo – to nije bio dovoljno dobar dar.
Zanimljive su životne okolnosti u kojima se rađamo i rastemo i nastajemo ovakvi kakvi jesmo. Mogao bi do beskraja nabrajati događaje koji su me stvorili i formirali u osobu kakva sam postao. Stručnjaci kažu da je u svakoj stijeni upisana povijest njenoga nastajanja. Koliko je više u nama upisana povijest našega nastajanja. Moli za Božju pomoć da budeš zlatnim slovima upisan u postojanje čovjeka koji stoji do tebe.
Zamislite sve prazne kuće u Mostaru. Prazne su zato što su ljudi krivo planirali. Kažu da u gradu Zagrebu ima preko 50.000 praznih stanova. To je 50.000 praznih duša, 50.000 spomenika besmislu i nevjeri. Nije dobro kada život planiramo u iracionalnoj sebičnosti i strahu. Ljubav i vjera planirali bi drugačije. Ljubav bi gradila još više ljubavi, vjera bi gradila još više vjere.
Danas tražimo Božje mjere po kojima ćemo praviti temeljne životne odluke. Neka naše mjere budu u istini i u ljubavi? Želimo daleko biti od mjera straha, nepovjerenja, sumnji, sebičnosti, bolesnog ponosa i iracionalnoga dokazivanja. Tražimo mjere kojima je temelj Božja ljubav.
Učini sve da ono što ostavljaš donese i bude Božji blagoslov? Bog očekuje da njemu dadneš sve, kako bi on tebi mogao dati sve. Samo ono što dadneš moći ćeš ponijeti. Smrt je sudac i granica preko koje možemo prenijeti samo ono što smo učinili na slavu Božju. Carinik koji nas na smrtnom prijelazu čeka zove se ljubav.
Vrijeme je početi činiti neobične, hrabre pa ako hoćete i lude stvari – sve za Gospodina, u ljubavi. Imat ćeš ogromno bogatstvo kada siromašnom djetetu platiš troškove studija u Mostaru, Zagrebu ili već gdje jest. Odreci se onoga što ti ne treba. Odlijepi se i oslobodi se i spasi SEBE od sebe.
Jedan od najdramatičnijih problema kod starijih ljudi, djedova i baka jest spoznaja da je čovjek nešto promašio, krivo učinio; učinio što nije trebao učiniti ili propustio što je trebao učiniti.
Evo jednoga scenarija kako bi to moglo izgledati. U zbiru nekih okolnosti mladi čovjek odluči da više nije vjernik. On i supruga otišli su u veliki grad. Nestalo je onih okvira koji su ih, kako su oni prosudili, zarobljavali. I sada su slobodni. Slobodni su i zato ne idu u crkvu i ne drže se nekih stega koje su osjećali da ih zarobljavaju i opterećuju. Okolnosti koje su oni dozvolili vode ih putevima gdje iz njihovog života nestaje molitve i opipljive vjere kao što su svakodnevna molitva i nedjeljni odlazak na misu. I upravo tada u njihovu životu rađaju se i odrastaju djeca. I tako godine prolaze, djeca su već odrasli ljudi, a njima kuca na vrata ozbiljna životna staračka dob. Već su preko 30 godina u braku i slučajno jednoga dana odlaze na neko hodočašće. Susreli su neke zanimljive ljude i vraćaju se ideji da su oni ipak vjernici i da bi sada sve željeli nanovo i iz početka. Djeci i unučadi počinju govoriti o vjeri, pozivaju ih da idu u crkvu i čak počinju rekao bih i neke manipulacije. Jer sada tvrde: Vjera je važna.
Pitanje: Što trebaju bake i djedovi u takvoj situaciji činiti, kada nanovo otkriju vjeru. Već davno djeca su postali odrasli ljudi. Više nemate one stare dužnosti i prava što ih roditelji imaju nad djecom. Sada ste samo svjedoci. Ostaje samo ljubiti. Ako ste nanovo još jače odlučili biti vjernici, idite na svetu misu svakoga dana. Naravno, to je savjet svima, jer Isus je tjelesan i traži naše tijelo. Odlaskom na svetu misu Gospodinu darujemo tijelo. U svetoj euharistiji mi se sjedinjujemo s Kristom u tijelu. Neka vaša duša i tijelo i lice pokazuju kome pripadate i u koga vjerujete. Bježite od kušnje, ucjenjivanja, prigovaranja i pritisaka tražeći što bi vaša djeca trebala ili ne bi trebala činiti.
Uvijek nađite mudru mjeru koliko trebate biti prisutni u životu djece i unučadi i koliko se trebate skloniti.
Govorite i nemojte im prestati govoriti – u svetom svjedočanstvu svetoga života i u discipliniranoj šutnji. Nemojte se zaboraviti smijati, jer želimo sretne vjenrike. By deafolt, vjernici su sretni ljudi.
Dogovorite se i nađite mjeru koliko ćete pomagati djecu. Odlasci kod djece neka bude s mjerom koju ćete dogovoriti. Pazite, dadnite prostora slobodi svoje djece. Čuvajte ih od sebe. Nemojte ih zarobljavati, ali u isto vrijeme nemojte dozvolite da postanete sluge djeci koja ponekada znaju biti sebični. I njihov i vaš odgoj nikada ne prestaje. Mi smo uvijek u odgoju, odgajamo i sebe i druge.
Jedno pitanje: Što ako djeca i unuci žive daleko? Čovječe, nisi djed i baka samo svome unuku. Ti si djed i baka i to je to. Onome tko se tu nalazi blizu tebe i kome si kao takav potreban njemu si djed i baka. Daruj da na tvome licu ljudi prepoznaju čudesno lice Blažene Djevice Marije, čudesno lice Ane i Joakima. Nemoj mjeriti ljubav mjerama koje su rodbinske i nametnute svjetovnim načinom razmišljanja, logikom straha i obzira – što će netko reći. Ne zaboravite, za Božje Kraljevstvo učinite nešto hrabro i iznenađujuće.
Sjećam se na Širokom Brijegu prognana obitelj s petero djece tražili su komadić zemlje za kuću koju bi gradili. I dolazi čovjek i kaže: „Evo darujem ti zemlju. Gradi“. Hvala, i danas i uvijek, tome dobrom čovjeku. U životima ljudi u toj obitelji ljubav je ostavila vječni trag.
U ljubavi, u kršćanskoj ljubavi ne možemo biti i ne smijemo biti normalni. U svijetu čovjek uči biti normalan. Biblijska logika nije od svijeta. Ona je nebeska, uvjetovana stvaranjem, uvjetovana ljubavlju. Sveti Franjo u jednome trenutku razbjesnio je i duboko razočarao svoga oca Petra Bernadonea, dijeleći sve što je imao siromasima. Nije bio normalan kao što su bili njegovi suvremenici. Gledajte ostavštinu svetoga Franje, gledajte sve što je za uzvrat dobio.
Temeljna Biblijska riječ o čovjeku, izrečena je još u Starome zavjetu, jest da je čovjek stvoren na sliku Božju. Biblijska punina riječi o čovjeku jest čovjek Isus Krist u kojemu je ispunjeno sve što čovjek može biti i što je pozvan biti. Čovjek zajedno s Isusom Kristom danas stvara svijet. I ti si s Gospodinom stvoritelj. Ne možemo biti oslobođeni od stvoriteljskoga poziva.
Živimo u vremenu kada sve oko nas ima rok trajanja. Naš rodni list jest znak da nam je zemaljsko trajanje ograničeno datumom rođenja i datumom smrti. Jeste li gledali kako ljudi bacaju hranu kojoj je rok trajanja istekao. Ova misao u nama rađa neke jezive misli. Hoćemo li po isteku trajanja biti bačeni? Nemojmo se bojati. Čovjek nema rok trajanja. Čovjek se mijenja. Njegov rok trajanja ne istječe. Život se mijenja, a ne oduzima. Čovjek nikada nije na kraju. Uvijek je na početku. Što se tiče budućnosti čovjek je Božji vrsnik. Zato čovjeku se divimo i čovjeka ljubimo. Taj čovjek, ni manje ni više, jest slika Božja.
Moja baka po majci rođena je Ivanković. Jedino nju sam živu susreo i to kad je bila veoma stara, a ja malo dijete. Ne sjećam se da mi je nešto kazala ili da smo razgovarali. Bila je stara i bolesna. Jedne godine poslije mise na groblju, na Ivanjdan, na Rujnu, u vrijeme ručka sjedio sam pored nje. Tek mnogo godina kasnije o toj ženi više sam doznao. Njeni muž, djed Zele bio je omiljeni veseljak. Vješt u rukama pravio je mnoge usluge ljudima. Sin Jure ’45. godine nestao je u ratu. O njemu se nije smjelo govoriti. Lole otišao u Slavoniju. Stipe bio oženjen i imao je troje male djece kada ga je godine 1947. zaboljelo slijepo crijevo. U bolnici u Mostaru je umro. Tada umrle nisu donosili kući. Sahranjen je negdje u zajedničkoj bolničkoj grobnici u Mostaru. Četvrti sin Blaž narodni veseljak kao i djed Zele, rodio je brojnu djecu koja su na ponos svima. Uz četiri sina bile su i četiri kćeri: Matija, Mara, Milica i moja majka Blagica. Što više upoznajem djedove i bake to više im se divim. Smrt nije prepreka da ih više upoznajemo i da ih više volimo.
Djedovi i bake ostavljaju sveto sjećanje na kojemu djeca grade život.
Ovako glasi početak molitve pape Benedikta XVI za djedove i bake: Gospodine Isuse, rođen si od Djevice Marije, kćeri svetih Joakima i Ane. Pogledaj s ljubavlju na djedove i bake diljem svijeta.
Papa Isusa moli da nam pomogne da što više mi djedovi i bake postanemo ljubljena Kristova djeca, djeca koju on, Isus, grli i sebi poziva da mu dođemo i da nikada ne prestanemo dolaziti. Isus nas nikada neće prestati grliti. Nanovo sve više i više postajemo djeca koju Isus okuplja, grli i ljubi.
Jedna dobra žena dolazi svećeniku na duhovni razgovor i iznosi niz pitanja na koje nema odgovora. Sada žena očekuje da će svećenik mudro sva njena pitanja odgovoriti i sve razjasniti. To sam bio ja. Svećenik pomalo zbunjen priznade svoju muku: Draga gospođo, i ja imam nekoliko pitanja za Gospodina i kad umrem – pitat ću. Dok smo živi postojat će pitanja, a odgovora neće biti. Odgovore tražimo u vjeri, ali pitanja su cilj, ne odgovori.
Nemojte sebe ucjenjivati pitanjima kao što su: „Što mi to dogodilo? Kako je moglo biti ovo ili ono? Zašto nije bilo drugačije? Zašto sve ovo? Zašto se baš meni to dogodilo? Zašto baš ja?“ Bezuvjetno tražiti odgovore ustvari postaje vlastito samo-progonstvo, vlastito duhovno i mentalno samo-ozljeđivanje i podgrijavanje vlastitoga nemira i nemoći. Ponekada ohola pitanja vode prema nevjeri.
Pitanjima koja ne vode prema vjeri mi stvaramo probleme koje ne moramo imati. Pomirite se s pitanjima. Gospa je kraljica mira i pomirenja. Kad se s pitanjima pomirimo onda postajemo radoznala djeca. Djeca imaju pitanja i sretna su, pa i onda kada nemaju odgovora. Isus u nama vidi djeca Nebeskoga Oca. Djeca žive u pitanjima kao ribe u moru. Pitanja svjedoče da smo djeca. I neka pitanja.
Neka pitanja mirno stoje tu pokraj vas. Nemojte sebe progoniti tražeći odgovore. Budite djeca i igrajte se s pitanjima i s njima mirno živite. Vjerom prkosite pitanjima. Ako smo dovoljno dugo pomireni s pitanjima – pitanja će nam sama otvoriti vrata prema tajnama vjere. Pitanja su blagoslov i ona nas vode prema tajnama vjere, ona nas uvode u vjeru, a ne nekakvi odgovori. Kada kao djeca s pitanjima živimo tada pitanja nas vode prema vjeri Ako pod svaku cijenu želimo odgovore na pitanja onda i pitanja i odgovori vode prema duhovnome nasilju i prema krivim odgovorima, prema mržnji, nevjeri, sebičnosti i nenadano velikoj količini zla. Ako pitanja polažemo u gnijezdo vjere Duh Božji dovest će nas do svetih odgovora i do izvrsnih dubina vjere. Odgovori na pitanja kriju se u vjeri. Uostalom, Božja smo djeca. I ne zaboravite opciju svakoga dana, radoznalo, na svetu misu. Uostalom, zato smo i djeca.
