Mladi bračni par došao je u Međugorje moliti se da njihov brak bude blagoslovljen djecom. Lorena priča kako je u Međugorju pronašla utjehu nakon spontanog pobačaja. U vrijeme snimanja ovog svjedočanstva Lorena je bila trudna s četvrtim djetetom. Njezino svjedočanstvo kako im je Međugorje pomoglo da se zbliže u braku donosimo u cijelosti, a možete ga pogledati i na YouTube kanalu Fruits od Medjugorje. Za više sadržaja preporučujemo vam i Facebook stranicu Fruits od Medjugorje, ako se još niste upoznali s projektom ‘Fruits of Medjugorje’ (‘Plodovi Međugorja’) učinite to OVDJE.
Mislila sam da će djeca doći odmah i prolazi mjesec, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam… Čekam godinu dana i nikako ne mogu zatrudnjeti.
Tek sam se bila udala kad sam naišla na video o Međugorju i rekla sam mužu da moramo otići u Međugorje. Osjetila sam poziv, odnosno osjetila sam da moram tamo otići, kao da me Gospa zvala, rekla sam to mužu i moj muž mi je odmah rekao: “Naravno da da, idemo!”
Onda, kad smo se oženili, 30. svibnja 2009., u svibnju 2010., za našu prvu godišnjicu braka, otišli smo u Međugorje. Od prvog trenutka htjeli smo imati djecu, čim smo se oženili i mislila sam da će djeca doći odmah i prolazi mjesec, dva, tri, četri, pet, šest, sedam, osam…
Čekam godinu dana i nikako ne mogu zatrudnjeti. Zbog toga sam bila jako tužna, patila sam, ali u isto vrijeme to me jako približilo Bogu, približilo me jako Njemu, stvarno jako. Kad sam došla u Međugorje već smo bili godinu u braku i nisam mogla zatrudnjeti i na Podbrdu – Brdu ukazanja – zamolila sam Gospu da… Joj, suze će mi krenuti… …zamolila sam Gospu da zanesem.
I onda, za vrijeme za vrijeme klanjanja pred Presvetim, sjećam se da sam bila na koljenima, ne mogu objasniti, molila sam Zdravomarije i u tom trenutku sam osjetila u srcu da je moja duša… kao da sam ja stvorena za molitvu, da sam rođena za Boga.
I u srcu, sa sigurnošću koju ne mogu opisati, osjetila sam da je vrijeme čekanja završilo. To je bila rečenica pred Presvetim: “Vrijeme čekanja je završilo.” Bilo je to tako čvrsto i toliko snažna sigurnost da sam povjerovala u to. Naravno da jesam. Gospodin je progovorio mom srcu: Vrijeme čekanja je završilo! Neću to nikada zaboraviti i sjećam se da sam to rekla mom suprugu na što mi je on rekao: “Ma gle ju, a što ako nisi trudna?!” na što sam mu rekla da sam posve sigurna da mi je Gospodin rekao: “Vrijeme čekanja je završilo.”
Sljedeći mjesec se nije ništa dogodilo, ali mjesec dana nakon ostala sam trudna s Pablom. Pablo kaže da se rodio u Međugorju. On je naš prvi sin.
U Međugorju se osjećam kao kod kuće. Uvijek kažem mom mužu: “Ja sam Međugorka, ne znam postoji li ta riječ, ali to je mjesto gdje se osjećam kao kod kuće i gdje mi moj duh kaže da mi je tu dom.”
Kako da se izrazim? Ne znam. Uglavnom, rođen je Pablo, Međugorje je jako prisutno u mom životu i Gospa me uvijek dovede radi nečega. Došli smo dvije godine kasnije u Međugorje, ne sljedeće godine, ali dvije godine kasnije sam došla sa sestrom.
Teško nam je objema bilo zatrudnjeti i ovdje smo došle zamoliti svoju Majku, našu nebesku Majku. Došle smo tada nas 2 sestre, sestra je skoro tri godine pokušavala ostati trudna, a ja dvije godine. Htjeli smo dobiti još jedno dijete. Došle samo ovdje i molile smo Gospu.
Mojoj sestri tada nije bilo lako, molile smo da ostanemo trudne i ja nisam ni pomislila da je nemoguće da obje ostanemo trudne u isto vrijeme. Mislila sam da, ako zamolimo našu Majku da obje ostanemo trudne, obje ćemo i zatrudnjeti. Što se dogodilo nakon povratka iz Međugorja?
U Međugorju se osjećam kao kod kuće. Uvijek kažem mom mužu: “Ja sam Međugorka, ne znam postoji li ta riječ, ali to je mjesto gdje se osjećam kao kod kuće i gdje mi moj duh kaže da mi je tu dom.”
Naša prijateljica Ines nam je preporučila jednu devetnicu. Kad smo se vratile iz Međugorja, izmolile smo devetnicu Gospi i završivši molitvu devetnice, nakon povratka iz Međugorja, moja sestra je ostala trudna nakon tri godine čekanja. Sjećam se trentka kad je ona ostala trudna, sjećam se sebe kako sam tada iskreno, i djetinje, od prvog trenutka, bila uvjerena da će možda oba djeteta doći u isto vrijeme. U tom trenutku kad sam saznala da je trudna, a da ja nisam zatrudnjela, obratila sam se Ocu riječima: “Oče, jesi li mene zaboravio, nas dvije smo skupa tu.”
Pet dana nakon što sam saznala za sestrinu trudnoću, saznala sam da ja također očekujem dijete. Tako da smo obje zatrudnjele u isto vrijeme s drugim djetetom. Vratila sam se na još jedno hodočašće, s ljubavlju koju sam imala uvijek prema majčinstvu.
Jedan od najvećih strahova koje sam oduvijek imala je bio od spontanog pobačaja i gubitka djeteta. Uvijek me toga bilo jako strah. Prije četiri godine došla sam u Međugorje, sjećam se da je moj djed bio jako loše, pao je i slomio kuk te je bio u bolnici na rubu smrti.
Mi smo imali zakazan put u Međugorje. Sjećam se da sestra i ja nismo znale što činiti. Da li da ostavimo djedicu, kako smo ga zvali, i odemo u Međugorje ili da ostanemo u Španjolskoj i otkažemo putovanje?
Ljudi su išli s nama, možda desetak osoba, ne sjećam se točno. Predložila sam da se pomolimo, molila je svaka od nas zasebno. Gospa nam je jasno rekla: “Pođite sa mnom!”.
Tako da smo, na kraju, sjele na avion i došle, ja sam bila trudna. Došla sam nekoliko tjedana trudna, oko sedam tjedana i spuštajući se niz Podbrdo osjetila sam u srcu da će beba otići. U istom trenutku sam se prepala. Sjećam se da sam pri silasku zamolila svećenika da me blagoslovi, blagoslovio je dijete i još uvijek se ništa nije događalo.
Otišla sam u sobu. Kada sam došla u sobu, uzela sam mobitel da provjerim poruke i jedan rođak mi je baš davao saučešće zbog smrti mog djeda. Još nisam znala da je moj djed preminuo i točno u tom trenutku kad sam otišla u kupaonicu, počela sam krvariti.
Sjećam se da je tada moja sestra na stepenicama hotela pričala o smrti djeda sa svojim suprugom i rekla sam joj moja beba ide u nebo. Znala sam da ide u nebo. Onda smo otišle u bolnicu i u bolnici mi je liječnik na hrvatskom rekao, a Nicolás prevodio: “Tvoja beba ima slab otkucaj srca, sve je na Božjoj volji”, rekao je.
To je bilo kao… ali sam ja u tom trenutku bila toliko mirna da bi svatko.. Inače bih odmah sjela na avion i otišla u Španjolsku. No, bila sam tako mirna da to neću moći opisati nikada u životu. Bila sam mirna znajući da… da sam svjedok čuda!
Vidjela sam čudo. Govorila sam “Bože moj”, osjetila sam toliko Gospine ljubavi, osjetila sam kako me čuva. Shvatila sam da me dovela da izgubim dijete na ovome mjestu, na dan sv. Jakova apostola.
Za mene je to bilo čudo jer znam kakva sam ja. Moj suprug nije došao sa mnom na put, moja majka također nije bila ovdje, a ja sam bila mirna i sjećam se da mi je moja majka rekla: “Kako grozno, kćeri, što ne mogu biti tamo”, a ja sam joj odgovorila “Mama, ne brini” i u dubini sam razmišljala: “Da ti znaš, mama, da moja nebeska Majka dolazi onamo kamo ti nikada ne bi mogla doći, u poseban dio mog srca.”
I bila sam mirna. Kasnije se sjećam da sam molila krunicu, poslali su me u krevet i molili smo krunicu. Kad je na meni bio red, točno je bilo otajstvo gdje Djevica prikazuje svog Sina u hramu. Osjetila sam prikazanje tog djeteta.
Toliko je sigurnosti, dubokih osjećaja koje je teško objasniti riječima jer ostave takav trag u duši da znaš da proživljavaš čudo i znaš da ti samo nebo pomaže. Osjetila sam takvu prisutnost Gospe i mir koji nije bio moj, naravno, niti dolazi s ovog svijeta.
Bila sam u toj sobi hotela u Bosni gubeći svoju bebu koja je, koliko god malo tjedana imala, bila moja. Bila je moja beba i moj sin ili kći. I bila sam tako mirna da sam to osjećala, da me Ona dovela ovdje da to proživim s Njom jer ja to ne bih proživjela na jednak način, sigurno ne bih.
Sljedeći dan smo se vratili u bolnicu i kad su vidjeli bebu, rekli su da je srce jako, da je dobro. Ali ja sam znala da nije, ne znam. Rekla sam, sada je srce možda jako, međutim, znala sam da moje dijete ide na nebo. Znala sam da ide na nebo.
I uistinu, kada sam došla u Španjolsku, morala sam… Napravili su mi kiretažu i moje dijete je otišlo. Vratila sam se drugi put na hodočašće na kojem smo muž i ja prolazili kroz svakodnevno teže razdoblje. I Ona je ponovno popravila sve.
Moj život ne bi bio isti kao ni život mog supruga i moje djece, nimalo isti. Mi već imamo troje djece, o trećem djetetu nisam pričala… Tomás. Prvi se zove Pablo, druga je Teresa, a treći je Tomás. Za sve njih smo se jako molili
Opet je sve uredila. Osim toga, sjećam se da je za vrijeme jednog ukazanja na koje smo otišli… i Zanimljivo je da mi je došlo da pogledam stopala mog supruga i osjetila sam u svom srcu: “On će tebe voditi u nebo, a ti ćeš njega voditi na zemlji. Želim vas zajedno.” Osim toga, bilo je to čvrsto izraženo, snagom Majke pune ljubavi, jake Majke koja vodi putem i poučava.
I Ona je zaista ta koja me uvijek nanovo povede, posloži, pokaže mi put. To je toliko duboko da me mijenja iz dana u dan, odnosno, ne razmišljamo baš često o vjeri sve do trenutka kad ona izazove velike posljedice na moj život. Moj život ne bi bio nimalo isti da nisam došla ovdje, i posvetila se Njoj, da je nisam pustila da živi u mom životu.
Moj život ne bi bio isti kao ni život mog supruga i moje djece, nimalo isti. Mi već imamo troje djece, o trećem djetetu nisam pričala… Tomás. Prvi se zove Pablo, druga je Teresa, a treći je Tomás. Za sve njih smo se jako molili jer, naravno, uvijek smo bili otvoreni životu i došli su kako su došli, bili su jako željeni i jako smo molili za njih. I za Tomása isto. Uzeli smo i molili devetnicu Gospi i kad smo završili, ja sam zatrudnjela s Tomásom.
I sad na sljedeće hodočašće, na koje smo pošli, meni je bio šesti put, a mom suprugu treći. Jedan dan smo otišli na selo k mojim roditeljima i putem molili krunicu, bio je siječanj i nakon moljenja krunice muž mi je rekao: “Lorena, što ćemo ove godine? Slavimo 10 godina braka, kako ćemo to obilježiti?” Odgovorila sam da ne znam i on me odjednom pogledao, upravo smo završili molitvu krunice…
Imamo jednu Gospu iz Međugorja na selu, pogledao ju je i rekao: “Idemo u Međugorje.” Ja sam pitala ga: ”Da? Zar ne trebaš još malo moliti za to?”
“Ne, ne, ne…upravo smo izmolili krunicu, idemo u Međugorje!” Odmah je izvadio mobitel i pretražio hodočašća koja su imali Nicola i Irene i jedno je točno počinjalo 30. svibnja, na dan naše godišnjice.
Kupili smo karte mobitelom na brzinu i došli na našu godišnjicu. Nisam znala zašto jer te Gospa uvijek dovede iz nekog razloga. Došli smo kao zbog naše godišnjice, ali i zbog još nečeg. Dolazim u Međugorje trudna i osjećam u srcu da ne mogu izbjeći intenzivan osjećaj da je ova beba Njena. “Molila si za ostalo troje djece koja su ovdje tvojom žarkom voljom, ovo je našom, Božjom i voljom Gospe kao Majke, koja nas je dovela ovdje”.
I zato, kada sam počela razgovarati, rekla sam da se nikad nisam tako osjećala kao sada, oboje smo se osjećali kao supružnici, toliko Njeni, Gospini. Osjetila sam Gospu, Nju koja nas je dovela, a ja imam iskustvo s Njom kao Majkom, punom ljubavi koja me prigrlila i brine o meni, ali me vodi rukom čvrste majke koja me ispravlja na mom putu i na ovom hodočašću.
Kad sam došla ovdje, uistinu sam shvatila da nas je od prvog hodočašća na kojem smo bili moj suprug i ja izabrala kao Njene, odnosno, učinila je da se osjećam da smo Njeni.
Uvijek sam govorila: “Gospa te zove u Međugorje, ne ideš ti.” No, u dubini sam osjećala da ja odlučujem i dolazim, a ovaj put sam vidjela da to nikad nisam bila ja.
Pogotovo ovaj put kad smo došli za našu desetu godišnjicu, vidjela sam da je to bila Ona. Ona je ta koja nas vodi tamo kamo može ovisno koliko se dajemo. Pri povratku s jednog hodočašća u Međugorje s mojom sestrom obje smo ostale trudne u isto vrijeme.
Uvijek sam govorila: “Gospa te zove u Međugorje, ne ideš ti.” No, u dubini sam osjećala da ja odlučujem i dolazim, a ovaj put sam vidjela da to nikad nisam bila ja.
Ja s Teresom, a ona s Miguelitom, mojim nećakom. Kad se rodio Miguelito, za godinu dana ili malo manje, vidjeli su da ima veliki problem sa srcem. Ima rijetku bolest koju imaju sedamdesetogodišnjaci, a on se tek rodio. Jedino rješenje je da, kad njegovo srce počne slabo raditi, da to kažem svakodnevnim riječima… trebat će mu transplantairati srce.
Onda sam se sjetila da je nama Međugorje dalo krunicu, nešto što se nije molilo kod nas kući. Otkad smo bili u Međugorju, počeli smo ju moliti. Palo mi je na pamet napraviti whatsapp grupu i skupiti sve ljude koje znamo kako bi se ujedinili zajedno u molitvi svete krunice za Miguelita i prošle su četri godine otkako molimo krunicu svaku večer u 10 sati navečer i razmatramo otajstva što donosi divne plodove našim obiteljima.
Nas je sedamdesetak u grupi, ali mislim da skoro većina nije molila krunicu svaki dan i sad ju molimo, naravno za Miguelita, ali molimo i za sve nakane koje svaki od nas napiše, i to je također veliki plod Međugorja.
