Nisu me baš zanimala ukazanja, došao sam da u sebi razotkrijem tu prevaru. Ali jednom kada sam došao, mati moja, osjetio sam zaista nevjerojatnu majčinsku ljubav.
Sve do dolaska u Međugorje u ljeto 2002. Marco je bio vrlo skeptičan prema međugorskim ukazanjima. Svećenik mu je predložio da posjeti to mjesto i uvjeri se osobno. Kako kaže u svom svjedočenju za serijal Fruits of Medjugorje (Plodovi Međugorja), kojega vodi Marija Jerkić, Marco je odlučio doći u Međugorje kako bi razotkrio prijevaru.
Međutim, kada je došao ovdje, doživio je nevjerojatnu majčinsku ljubav. Gospina nježnost otkrila mu je Boga ljubavi. Posljednjih 13 godina Marco je bio dio molitvene skupine koja se svake subote sastaje u Rimu.
Pogledajte i pročitajte njegovo svjedočanstvo i saznajte kako mu je Međugorje promijenilo život. Ostala svjedočanstva iz ovog serijala dosupna su na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
Ja sam Marco Bonafaccia, imam 48 godina, dolazim iz Rima, Italije. Volim se predstavljati kao Marijin sin jer sam ovdje zaista osjetio pripadnost Marijinom majčinstvu. Našao sam novu duhovnu obitelj u Mariji i u svim žiteljima Međugorja.
Inače se bavim građevinarstvom u gradu, ali veliki dio svoga vremena posvećujem apostolatu, evangelizaciji koju sam naučio baš ovdje tijekom tolikih godina i posjeta otkako dolazim u Međugorje. Tako da sam veoma aktivan u Crkvi kako bi se prenijela Gospina poruka i obraćenje srca. Oženjen sam Sofijom već 10 godina, imam i jednu curicu, prekrasna je, dar s neba i zove se Marija, nije se mogla drugačije zvati, ima četiri godine, rođena je s Downovim sindromom. Stvarno je veliki dar jer i prije nego što se ona rodila, bio sam već aktivan u crkvi i to preko molitvenih pro life inicijativa protiv pobačaja. Onda sam to vidio kao znak, primivši taj dar, tu djevojčicu s Downovim sindromom, koji je redovito u cijeloj Europi u visokom postotku napravljenih pobačaja, kada ljudi čuju za njega.
Nisam znao da se Gospa može tako ukazati
To je teorija otpada; jedna stvar koju sam uvijek mrzio jer predstavlja stvarnost koja je usmjerena protiv života i protiv ljudskog dostojanstva. I Gospa mi je dala taj dar možda i kako bih svjedočio s još više snage ono što sam i ranije govorio. Prvi put kada sam čuo za Međugorje bio sam još jako mlad. Tada sam bio još dječak i sjećam se da sam bio za stolom s mojim roditeljima i moja mama kaže: Čula sam da se u Jugoslaviji događaju ukazanja kao u Lourdesu.
I to je ostalo u meni, u mojoj glavi, jer nisam znao da se Gospa može tako ukazati. Nešto kasnije, moj život u Rimu otišao je pak u drugom pravcu, vodio sam potpuno drugi život koji se nije temeljio na vjeri, nego na svjetovnim stvarima, od svijeta, ugode, mode sve do 2002. Tako da sam imao već 28 godina kada sam doživio veliko unutarnje obraćenje po Duhu Svetome.
Marijanska duhovnost nije mi bila jaka jer sam se direktno obraćao Gospodinu Isusu, Duhu Svetome, Ocu, a Gospa, ne da je nisam poštivao, ali nije bila u mom srcu kao kada sam ovdje došao.
Zadobio sam sigurnost, rukom sam opipao da Bog postoji i da nismo sami u ovome svijetu, eto. Odmah potom sam se počeo približavati Crkvi i preko osoba iz Crkve čuo sam priče o Međugorju 2002. godine. Ali ja više nisam vjerovao u ta ukazanja. Mislio sam, ma baš.
Nakon toliko godina, još od mog djetinjstva, čujem da se još ukazuje svakog dana. Što više ima za reći? Iako sam već bio u fazi obraćenja, išao sam na misu, radio za Gospodina, bio sam jako skeptičan prema Međugorju i jedan svećenik mi je rekao: Ajde tamo, pa vidi! I stigao sam prije točno 20 godina, u srpnju 2002., ovdje u Međugorje i to sam jer sam također želio shvatiti i razotkriti prevaru. Želio sam zadobiti sigurnost kako, po mom mišljenju, ovako nešto nije moguće, niti postoji potreba za tim, po meni.
Za mene, više to nije bio onaj despotski Bog koji zapovijeda svojoj djeci, nego Bog ljubavi i Gospina nježnost mi je to otkrila ovdje u Međugorju.
Nisu me zanimala ukazanja, došao sam u sebi razotkriti tu prevaru. Ali jednom kada sam došao, mati moja, osjetio sam zaista nevjerojatnu majčinsku ljubav. Tada mi marijanska duhovnost nije bila jaka jer sam se direktno obraćao Gospodinu Isusu, Duhu Svetome, Ocu, a Gospa, ne da je nisam poštivao, ali nije bila u mom srcu kao kada sam ovdje došao.
Ovdje je zaista počela progovarati mome srcu, ali ne posebnim znakovima kako to očekuju mnogi hodočasnici, nego slatkoćom jedne majke. I zaista me dovela do Isusa na jedan drugačiji način, na potpuniji način.
Za mene, više to nije bio onaj despotski Bog koji zapovijeda svojoj djeci, nego Bog ljubavi i Gospina nježnost mi je to otkrila ovdje u Međugorju. U Italiji imamo toliko svetih mjesta, tolikih lijepih mjesta gdje su i neki sveci rođeni, gdje je bilo i Gospinih ukazanja, ali ono što čovjek ovdje doživi, eto, zato kažem, ovo je uistinu sveta zemlja. Ono što ovdje doživiš sam onda svjedočio prateći mnoge hodočasnike niz godina i svi osjećaju to isto.
Uzeo sam knjigu, počeo je proučavati i to je zaista jedan spis prekrasne teologije, stvarno je… Tu imamo jednu puninu na putu vjere u onome što nam Ona preko tih šestero vidjelaca kaže i to te duboko dirne.
To je nevjerojatno! To je nešto što se ne može objasniti, može se samo živjeti, to je nešto što nosim ovdje u srcu. Nisu to vidljivi znakovi, mnogi pričaju o suncu, nekim stvarima koje se događaju, tako nekim posebnim znakovima. Nego su to više razmišljanja o porukama koje nam Majka daje od ’81. godine.
Uzeo sam knjigu, počeo je proučavati i to je zaista jedan spis prekrasne teologije, stvarno je… Tu imamo jednu puninu na putu vjere u onome što nam Ona preko tih šestero vidjelaca kaže i to te duboko dirne. I također, život župe koji se živi ovdje u Međugorju kao i molitveni program uvijek osmišljen po Gospinim naputcima, to je za mene bilo drugačije jer se Gospa mogla ukazati i u nekoj velikoj bazilici, u nekom od velikih svetišta kojih ima i u Italiji također. No, Ona je, naprotiv, izabrala jednu malu župu u Bosni i Hercegovini i to mi je potvrdilo Njezinu poniznost, poniznost koju iščitavamo već u Svetom pismu, dovodeći nas Isusu, nenametljivo ali pokazujući nam svima put i to je ono što sam ovdje doživio. Ovdje u Međugorju nema nešto izvanredno posebno. Živjeti svakodnevno te stvari koje su nama izvanredne, a onda i ta dva snažna mjesta: Brdo ukazanja Podbrdo i Križevac na kojima zaista svaki puta u vjetru, u dubokoj molitvi osjetiš prisutnost Gospe i Duha Svetoga koji djeluje.
Međugorje je, kako često kažem hodočasnicima, prijestolnica duhovnih ozdravljenja, obraćenja. U mnoga druga mjesta idemo moliti milosti za tjelesna ozdravljenja koja se događaju i ovdje, ali ono što sam primijetio, što mi je odmah upalo u oči je da se ljudi ovdje obraćaju i žele nastaviti živjeti taj doživljaj i u vlastitim sredinama.
I onda mnoga svjedočanstva osoba koje sam doveo, sve ono što sam vidio vlastitim očima, tjelesna ozdravljenja, a prije svega duhovna ozdravljenja. Tako, Međugorje je, kako često kažem hodočasnicima, prijestolnica duhovnih ozdravljenja, obraćenja. U mnoga druga mjesta idemo moliti milosti za tjelesna ozdravljenja koja se događaju i ovdje, ali ono što sam primijetio, što mi je odmah upalo u oči je da se ljudi ovdje obraćaju i žele nastaviti živjeti taj doživljaj i u vlastitim sredinama.
Zato se već 11 godina angažiram u Crkvi i to uvijek preko nekog međugorskog Gospinog apostola, preko Vicke, vidjelice Vicke koja mi je prije 11 godina rekla da osnujem molitvenu grupu, da bi Gospa htjela te molitvene cenakule. I tako sam i ja razmišljao o molitvenom cenakulu u mom gradu Rimu, ali prepustio sam se i pouzdavao sam se. Uzeo sam Gospinu knjigu poruka, otvorim je i tako udubljen u molitvu, izvučem jednu poruku iz ’84. koja je govorila o Euharistijskom klanjanju gdje Gospa kaže: Tijekom euharistijskog klanjanja dobivaju se posebne milosti jer je moj Sin živo prisutan tu pred vašim očima.
I tako sam mislio, možda bi Gospa preko Vicke, koja mi je to rekla, htjela grupu euharistijskog klanjanja i otišao sam u grad, tamo ima jedna bazilika baš u centra Rima koja je bila prva u Italiji s trajnim klanjanjem; 24 sata na dan, uvijek otvorena. I mislio sam si, ovo je baš hram euharistijskog klanjanja, stoga sam pitao rektora mogu li organizirati nešto s nekim prijateljima pred Presvetim vezano za duhovnost koju smo doživjeli u Međugorju.
I onda sam odlučio napraviti hodočašće u Međugorje i vidjeti ako će se osobe koje krenu u Međugorje uključiti u osnivanje te molitvene grupe.
A on se, čim sam mu ispričao priču, odmah osjetio potaknut i rekao mi: Ajde, možeš početi odmah od subote. A to je inače dan posvećen Gospi, subota. I to je dobar znak u gradu Rimu. Ali nisam imao… Posljednjih deset godina živio sam praktički samo ovdje u Međugorju. Tako da nisam imao neke kontakte u Rimu s hodočasnicima ili osobama od vjere s kojima bih započeo ovu avanturu.
I onda sam odlučio napraviti hodočašće u Međugorje i vidjeti ako će se osobe koje krenu u Međugorje uključiti u osnivanje te molitvene grupe. Od tog puta koji je bio u travnju 2011., mobitel mi je zvonio na čudan način. Ljudi koje nisam baš ni poznavao, mnogi su htjeli doći u Međugorje za godišnjicu 2011. I ja sam bio pomalo šokiran jer je 60 osoba htjelo ići sa mnom u Međugorje.
Predložio sam da nakon povratka u Rim, budući da baziliku koja je važna, a i lijepa već imamo, zašto ne bismo i u Rimu probali živjeti sve to što smo u Međugorju doživjeli? Tako je i bilo.
Kada smo stigli u Međugorje, već je bio 24. lipnja 2011., još se sjećam i ukazanja na Podbrdu s vidiocem Ivanom na jednoj temperaturi, bilo je jako vruće, kao sada, uz bljeskove munja, vrlo sugestivno. I svi hodočasnici koje sam pratio ostali su pod snažnim dojmom poruke koju je Gospa dala. Dan kasnije zajedno smo se molili i dolazili bismo u župnu crkvu, bili bi na župnom klanjanju i tu se osjećali uistinu dotaknuti.
I tada sam predložio da nakon povratka u Rim, budući da baziliku koja je važna, a i lijepa već imamo, zašto ne bismo i u Rimu probali živjeti sve to što smo u Međugorju doživjeli? Tako je i bilo. I za nekoliko mjeseci od rujna do prosinca 2011. došlo je mnogo tih ljudi, tako da se ta evangelizacija razvila skoro spontano.
500-600 osoba sam svaki puta animirao s gitarom pred Presvetim i dogodila su se mnoga obraćenja kao i interes, te želja za hodočašćem u Međugorje i to baš tijekom Covid pandemije skupa s duhovnikom, biskupijskim svećenikom koji je također jedan od nekolicine egzorcista u rimskoj biskupiji.
Odlučili smo predstaviti taj naš projekt i glavnom vikaru sv. Oca u Rimu kako bismo iznijeli da postojimo 11 godina i kako nas Crkva danas vidi. I četiri mjeseca nakon predstavljanja tog statuta kojeg smo napravili, on je znao cijelu priču, da smo rođeni ovdje u Međugorju i sve ostalo, zatražio je informacije od starijih nadležnih biskupa, svećenika koje smo susreli u tih 11 godina, o provedenim hodočašćima i onda su me pozvali iz vikarijata. Rekli su mi: Odluka o priznanju je gotova. Možeš doći po nju.
U ovih 11 godina apostolata išli smo i na druga hodočašća s grupom, bili smo u Fatimi, Lourdesu. U Italiji u mnogim svetim mjestima. I nitko se odande ne vraća na način kao što se ljudi vraćaju iz Međugorja
Tu sam uvidio još jedan poseban znak Majke Božje jer kad sam podigao Odluku, potpisanu od nadležnog kardinala na dan 12. 9. prošle godine, ispalo je da je to dan kada Crkva slavi Presveto Ime Marijino. Kao da se Marija sama potpisala na tu Odluku. To je jedna grupa koja je s pravom otvorena prema svima gdje se prakticira marijanska duhovnost koja je pak snažno kristocentrična s Euharistijskim klanjanjem, izloženim Presvetim Sakramentom, otvorena je svima. Sve osobe iz rimske biskupije koje žele to iskusiti mogu doći svake subote od 20.00 sati kada molimo sv. krunicu, u 20.30 je sv. Misa, nakon koje imamo animirano euharistijsko klanjanje u bazilici sv. Alekseja na Aventinu, u središtu Rima. Svi je znaju.
U ovih 11 godina apostolata išli smo i na druga hodočašća s grupom, bili smo u Fatimi, Lourdesu. U Italiji u mnogim svetim mjestima. I nitko se odande ne vraća na način kao što se ljudi vraćaju iz Međugorja i zato toga moramo biti svjesni. I naravno, Crkva je vrlo razborita, ali i vrlo oprezna uzimajući to u obzir.
Imao sam zadovoljstvo sada upoznati i mons. Cavallija koji je ovdje u službi apostolskog vizitatora, radi se o jednom Božjem čovjeku marijanske nutrine, punom vjere, veliki dar za Međugorje. Kojega je, po meni, Crkva dala svijetu, a i Međugorju jer je osoba ovakvog utjecaja potrebna i u ovoj župi.
