Nedavno su nas posjetili Mariju Husar Rimac i Bruno Krajcar. Marija je već dobro poznato ime na području domaće glazbe, a zadnjih godina posebice na području suvremene duhovne glazbe u koju ulaže svoj dar za glazbu i pjevanje zajedno sa sestrom Ivanom. Bruno je pak istarski glazbenik i kantautor koji je za svoj dugogodišnji iznimnio kvalitetni rad u duhovnoj i etno glazbi nagrađen s nekoliko Porina – najvećom hrvatskom diskografskom nagradom.
Poznaju se već nekoliko godina, a na poseban ih je način, obiteljski, spojio mali Niko, Marijin sin kojemu je Bruno krsni kum. Obiteljski su došli u Međugorje kao hodočasnici ostavljajući iza sebe sve obveze i posao.
‚‘Zahvaljujući Mariji i njezinoj obitelji, ovdje smo, a tu je i cijela moja obitelj’’, kaže nam Bruno dodajući, ‘’posebna je to radost u zajedništu, dvije obitelji koje su iz ljubavi povezane. Nismo krvno povezani nego i jače, ta ljubav, zajedničko i hodočašće u krasno svetište zapravo je jedno veliko bogatstvo, velika milost i zahvalan sam Gospodinu.’’ Govoreći dalje o svojim dojmovima Bruno kaže kako se u svoju Istru vraća ispunjen lijepim dojmovima i duhovno ispunjen, a dodaje i ovo ‘’ono što je vezano za Međugorje, jest što se stvarno tu osjećaš kao da si kod kuće! Gdje god da tu dođeš, osjeća se ljubav, to zajedništo se baš osjeća.’’
Marija kaže kako je uvijek zadivi majčinska Gospina ljubav, ‘’jednostavno nas je zagrlila svojim plaštom i imaš osjećaj da bi tu zauvjek ostao. To je ono što nam svima nedostaje u svijetu, možda smo ovdje najbliže raju po tom osjećaju srca i duše. Vi ste svi jako dobri domaćini. Lijepo je da vi to živite, a to se osjeća, da i vi živite međugorsku duhovnost i da se i zbog vas ljudi tako osjećaju. Ono što bih voljela prenijeti na svoju djecu je to sjeme vjere koje je tu posijeno, da odavde nose plodove dalje u svoj život. To je moja želja i misija kao majke’’.
Budući da nam je Marija spomenula međugorsku duhovnost, objasnila nam je što to znači, pa ističe ‘’na prvom mjestu Ljubav. Gospa je u Međugorju dala lijepe naputke kako živjeti međugorsku duhovnost; kroz post, kroz čitanje Božje riječi, molitvu krunice, koju sam ja tu naučila moliti baš u Međugorju. To je ono što ne ispuštam iz ruke, uvijek je tu blizu. Ali, moje srce, moja duša bi najradije da sam prisutna i fizički u Međugorju. No, tu međugorsku duhovnost moramo nositi svojim kućama. Bogu hvala, tu međugorsku duhovnost uvijek možemo osjetiti preko vaših medija. Kad gledaš videe, kad slušaš radio, kad čujemo vaše glasove, meni je to nešto što me veže za Međugorje. A u svojim kućama prenijeti na djecu molitvu krunice. Tu se truditi koliko god možemo s obzirom da su nam životi jako ubrzani. Moram priznat da je nekako sve teže i teže u svijetu živjeti duhovnost, zato što se treba stvarno odrediti posebno vrijeme kada će biti molitva. Sjetiti se tog vremena da znaš, aha, sada je ukazanje u Međugorju, pa onda, izdvojiti upravo to vrijeme. E sad, obično u to vrijeme radimo. Kako dajem satove pjevanja, onda uvijek radim ujutro i pred večer, pa mi često taj period promakne. Ali je dovoljno da se toga sjetim, da držim i kad ne stignem, krunicu ruci. Uvijek kad je frka, tu je to moćno oružje. Moćno oružje krunica, to je ono što ne smijemo zaboraviti, moćno oružje koje imamo, koja nam je Gospa ostavila – krunica.‘‘
Bruno je zadnji put bio u Međugorju za trajanja Mladifesta 2006. godine, ali kaže Međugorje nije nestalo iz njega. ‚‘Tako sam se veselio ovom dolasku. Vi se zovete Radiopostaja ‚‘MIR‘‘ Međugorje. To je ono što se osjeća u ovom mnoštu ljudi iz svih krajeva svijeta, svih jezika, boja kože, baš se osjeća. To zajedništvo, to bogatstvo naše Katoličke crkve, sveopće Crkve, baš se osjeća u Međugorju. I ne zovete se slučajno Radiopostaja MIR. To je taj Mir kojeg možeš ovdje osjetiti. I red u tom mnoštvu. Uvijek kad je neko mnošto, često je nered. Pa nekad i dvoje rade nered više nego mnoštvo. A ovdje je mnoštvo ljudi i sve je Red i sve je Mir. To je ono što je ukras i kroz što možemo osjetiti Gospodina i njegovu prisutnost ovdje. Gospi hvala na tome!’’.
Dodaje i dojmove iz posjeta međugorskim brdima, ‘’posebno bih izdvojio odlazak na Križevac s bratom Vjekom i s našim sinovima Ivanom i mojim Mihaelom. U trenutku dolaska gore na Križevac zapravo taj pogled prema dolje prema prostranstvu Međugorja, prostranstvu koje okružuje Međugorje imaš osjećaj da ima mjesta za svakoga. Baš je lijepo mjesto izabrala Gospa da učini svojim svetištem. Jer je prostrano, kao što je prostrano vjerujemo i gore (Nebo) gdje ima mjesta za sve. Imaš osjećaj da si zaokružen sigurnošću. Ta gorja daju sigurnost, zaštitu i osjećaj kao da su gorja zapravo taj Njezin plašt koji okruže svo to silno mnoštvo koje dolazi. Jutros mi je supruga bila na misi i kaže u crkvi kao da je najveći blagdan, krcato je ljudima. Koje je to silno bogatstvo i možemo biti Bogu zahvani da je Ona odabrala ovaj kraj i naš narod da nam to učini. I kroz nas daje milosti svima, svim narodima. Moramo biti Bogu zahvalan i biti svijesni te milosti. Neka ljudi osjete tu radost. To mi je želja da kada se vratim u svoj kraj, u svoj grad, da ljudi osjete radost Boga u meni kojeg sam doživi ovdje i Majčinu ljubav koju sam doživio ovdje.‘‘
Marija Husar ističe kako su blagoslovljeni jer mogu raditi posao kojeg vole i rasti u talentima kojim ih je Bog darovao, ali ističe i jedan izazov kojeg sve više postaje svijesna ‚‘mislim da je najveći izazov odgajati djecu u duhu vjere. Jer oni su zapravo najizloženi. Mi smo već odrasli, imamo svoja iskustva, prošli smo put i prije i poslije obraćenja. Nosimo svoje križeve, znamo kako s tim živjeti, kako se oduprijeti napastima. Najveći je izazov djecu zaštiti, usmjeriti, odgajati, posaditi sjeme vjere, biti im primjer. Kaže se da su djeci prvi odraz Boga njihovi roditelji. To je meni najveći izazov, jer želiš im prenijeti ono što si ovdje primio, dati im životne, duhovne smjernice i ukazati im što se tu događa i uputiti ih. Posao, sve to nekako ide, ali najveći je izazov djecu usmjeriti.’’
Bruno smo pitali o angažmanu vjernika u Crkvi, pa se prisjetio svoga djelovanja u Crkvi. Kaže još od djetinjstva je bio vezan uz glazbu i misu, ‘’ja sam s devet, deset godina, a tek sam znao neke akorde na gitari, svirao na nedjeljnim misama. Danas recimo profesori mogu svirati. Otvorenost je puno veća i mogućnosti su puno veće, da kvalitetnije bude, da se više slavi Gospodina. Naša Crkva nekako osjećam, barem kod nas u Hrvatskoj, još uvijek nije dovoljno shvatila važnost glazbene umjetnosti u veličanju Gospodina. Mi ćemo napraviti najljepšu crkvu, izgraditi najljepše slike, platit ćemo najboljeg umjetnika da napravi nešto najbolje fizički oku, a ova (glazbena) umjetnost koja najdirektnije utječe na čovjeka, tu možda još uvijek nismo svjesni utjecaja. Potrebno je najbolje dati Gospodinu kroz glazbu u pjesmi.’’
Poznato je da su i Marija i Bruno kroz svoj radi dali veliki doprinost suvemenoj duhovnoj glazbi. Marija kaže kako je u sve trebalo uložiti puno truda, ali i stalnog traganja za novim ljudima koji mogu dati od svoga glazbenog dara u duhovnu glazbu, ‘’da, ja sam bila kao duhovni scout. Tražila sam, gledala, slušala, tko pjeva, tko piše pjesme. Najveći je problem bio s našim autorskim, izvornim pjesmama kršćanske suvremene glazbe. Bilo je jako puno prepjeva, ali nismo imali svojih tekstove i svoje glazbe. Bilo mi je važno potaknuti ljude, doći do njih, izvući ih iz molitvenih zajednica, ohrabriti u krajnjem slučaju. To je bilo jako izazovno. Između ostalog tu u Međugorju sam prvi put čula za Romanu Bilaver. Točno se sjećam, kad sam tu pjevala na otvorenju Studija 3 na radiju, sestre Palić su me pratile. Cijeli dan smo odvojili za probu. Djordija Palić je nešto pjevušila i pitam je šta to pjevaš. Kazala je to ti piše jedna cura iz naše molitvene zajednice. Pitam ju iznenađeno – ma koja cura? Bogu hvala danas naša draga Romana Bilaver piše predivne pjesme. Htjela sam da što više mladih iznjedriti, da mladi vide ljepotu naše kršćanske suvremene glazbe, duhovne glazbe.’’
Bruno dodaje kako uvijek moli Boga da si posvjesti da nađe više vremena u svom glazbenom djelovanju za kršćansku suvremenu glazbu, te dodaje ‘’svjetovnost u koju smo uronjeni, brige zemaljskog života i 24 sata kroz dan, brzo prođu, možda više žalim što ne stignem. Želim biti hrabriji da se posvetim više glazbi koja slavi Gospodina. Svaka nova duhovna pjesma koju snimim je ono što me najviše čini radosnim.’’
Tonski zapis gostovanja Marije Husar Rimac i Brune Krajcara u našem program možete poslušati u ponuđenom linku.
Tekst: Dragan Soldo
Foto: Mateo Ivanković
