U petoj po redu, a svojoj trećoj, Korizmenoj meditaciji fra Stanko Mabić nam je još govorio o kušnji i napasti, a na početku se osvrnuo na svetog Josipa koji je ”također bio kušan”.
”Njemu se Bog javlja u snu i kaže: Uzmi dijete i majku i bježi u Egipat, Herod ubija djecu (usp. Mt 2,13). To je baš kušnja. Na Josipovu mjestu ja bih rekao: Pa dobro, Gospodine, ti koji si svesilan, koji razdvajaš Crveno more, koji stvaraš – na tvoju riječ sve postaje i nitko ti nije ravan – i da neki tamo Herod tvoga Sina može ubiti, zar ga ti ne možeš zaustaviti, a ne da ja sad s Isusom bježim na magaretu, to je dug put kroz pustinju u Egipat… Kušnja je to. Moje misli bi se suprotstavile Gospodinu. Jesi li to stvarno ti, Gospodine, je li to tvoj Sin? Ako ga ti ne može obraniti, tko ga može obraniti?…. Ali Josip bez riječi, bez protivljenja i pitanja kako, zašto, kuda ili ali, uzima majku i dijete i po Božjoj riječi ide u Egipat. Samo zato što je Josip bio u šutnji, zato što je osluškivao Božju riječ, znao ju je prepoznati i bio je poslušan do kraja”, govori nam fra Stanko Mabić i pred nas stavlja primjer kardinala Alojzija Stepinca, kod kojeg ”u isto vrijeme imamo i kušnju i napast”.
”Bog od njega traži da ostane vjeran njegovoj riječi, da ostane vjeran njegovoj Crkvi, da ostane vjeran svome narodu. Stepinac zna da će biti progonjen ako ostane vjeran, da će biti mučen, da će izgubiti slobodu, da će možda umrijeti mučeničkom smrću, da će njegov narod možda ispaštati… to je bilo oporo, teško prihvatiti. S druge strane ako prihvati ono što traže komunističke vlasti, imat će privilegije, časti, sva dobra… On je stajao između toga dvoga: imao je kušnju i imao je napast. On je znao izabrati kušnju, bez obzira koliko će trpjeti. Ne bi to mogao da nije živio sveto od svoga djetinjstva predajući srce Bogu i osluškujući njegovu riječ”, kazao je fra Stanko, a potom pojašnjava i naše svakodnevne kušnje.
”Majka začne dijete, na ultrazvuku vidi da je bolesno, hendikepirano, s posebnim potrebama, da ima Downov sindrom – mnoge majke se odmah odluče pobaciti je nisu spremne prihvatiti to dijete jer za to dijete treba puno više vremena, treba vježbi svaki dan, odlaziti liječnicima, pa kako to dijete izgleda… Kušnja je to. Neću imati vremena za sebe, za svoj provod, za turizam… jako puno izazova, kušnja. Liječnik pak kaže: dijete nije zdravo, hendikepirano je, najbolje bi bilo pobaciti. Dakle majka se nalazi između kušnje i napasti.
Sve obitelji koje su imale tu tešku informaciju da je dijete hendikepirano, da ima Downov sindrom pitale su se: Kako ću s tim djetetom, hoću li moći? Velika je to kušnja, ali su mnoge obitelji, skoro sve koje ja poznajem a imaju takvo dijete, s tim djetetom primile blagoslov. Kad je obitelj bila u krizi, to dijete ju je znalo izvući iz krize. Ne samo roditelji, nego i braća i sestre, u tom djetetu su primili blagoslov jer su prihvatili kušnju koja se pretvorila u blagoslov”, govori fra Stanko i nastavlaj u svojoj meditaciji kako je ”jedna od najvećih kušnji je apokaliptička kušnja”.
”Ima dosta citata iz Svetoga pisma koji govore o toj kušnji koja će biti na rubu naših snaga i preko naših snaga. To je kušnja na svršetku svijeta. Kaže Matej u svom Evanđelju u poglavlju 7 (15-20) i 24: bit će to vrijeme teške kušnje. Pojavit će se lažni proroci, lažni mesije. Knjiga Otkrivenja 3,10 kaže: „Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari“… bit će to čas velike kušnje. Isusove učenike će zamrziti, bit će predavani „pred upravitelje i kraljeve“ (Mt 10,18). Isus upozorava: „8Pazite, ne dajte se zavesti” (Lk 21,8), „36budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“ (Lk 21,36) Nestat će vjere na zemlji, kaže Luka. „12Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih“ kaže Matej u svome Evanđelju (Mt 24,12). Ovdje Isus misli na kušnju posljednjih vremena, na apokaliptičku kušnju. Isus nam ne kaže da molimo Boga da ne dođe ta velika tjeskoba, kušnja svršetka svijeta, već da molimo ne posustanemo, nego da se njemu bez prestanka obraćamo”, govori fra Stanko i u svojoj meditaciji osvrće se i na napast, koja kako je već rekao dolazi od sotone i ponovno nas vraća na primjer blaženog Stepinca.
”Kod Alojzija Stepinca imamo isti slučaj. Ako samo potpišeš, dobit ćeš sve moguće privilegije – ali on nije potpisao iako je to bilo zamamno, zato što nije razgovarao s izvorom svoje napasti nego sa svojim Gospodinom.
Trebamo jasno znati da sotona, đavao, nije neko glupo stvorenje s rogovima i repom koje plaši ljude. To je silno inteligentno biće koje je u sebi nesretno i ono zavodi ljude. Nije on ni rogonja ni reponja nego pali anđeo, Lucifer, Svjetlonoša, zavodljiv anđeo”, govori nam fra Stanko Mabić navodeći i poslovicu kako svece muče po dva đavla, a nas ostale samo po jedan.
”Drugim riječima: prave kušnje i prave istinske napasti počet će nam dolaziti onda kad se odlučimo radikalno živjeti za Isusa. Dok ne počnemo istinski živjeti evanđelje, nećemo imati ni prave kušnje ni prave napasti”. Kazao je fra Stanko koji pri kraju citira svetog Augustina koji je kazao: „U svetome krštenju vi ćete ostaviti grijeh, ali ne požudu; protiv nje i poslije preporođenja morate se boriti. Borba između dobra i zla ostaje u vama. I glavni vaš neprijatelj je u vama a ne izvan vas.“
Na kraju svoje meditacije fra Stanko nam objašnjava i kako se suprotstaviti tim napastima.
”Pogledajmo kako je Isus to učinio i pokazao nam put. Isus nije otišao u pustinju iz radoznalosti ili ambicije. Čim je bio kršten na rijeci Jordanu, Duh Sveti ga je odveo u pustinju. Dakle: idem tamo gdje me vodi Duh Sveti, a ne moj ljudski duh koji je ranjen požudom, istočnim grijehom, i koji će me zavesti. Dakle, idem tamo gdje me vodi Duh Sveti. Isus je 40 dana molio, postio i sa svojim nebeskim Ocem razgovarao. Put kako se oduprijeti napastima je dakle prepustiti se vodstvu Duha Svetoga, slušati njegove poticaje, a ne poticaje moje naravi koja je ranjena grijehom, moliti i postiti i imat ćemo potrebnu snagu. Molimo se Isusu, ne da nas oslobodi svake kušnje ili napasti, nego da bude s nama u našim kušnjama. Kad smo prokušani, bit ćemo jači, i zato nam Bog šalje kušnje.
Završio bih s Psalmom 16(15),8-9
8Gospodin mi je svagda pred očima;
jer mi je zdesna, neću posrnuti.
9Stog’ mi se raduje srce i kliče duša,
i tijelo mi spokojno počiva.
Usprkos svim kušnjama i napastima”.
Cijelu Korizmenu meditaciju fra Stanka Mabića uz glazbenu pratnju fra Zvonimira Pavičića pogledajte na našem YouTube kanalu.
