I ove godine u Međugorju je obilježen 4. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba koji se slavi četvrte nedjelje u srpnju, a tema ovoga dana je »Ne napusti me u starosti« (usp. Ps 71, 9).
Program obilježavanja počeo je katehezom koju je u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Međugorju držao fra Svetozar Kraljević, onda je uslijedila molitva krunice u crkvi sv. Jakova i sveta misa koju je predslavio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić. Donosimo njegovu propovijed.
Draga braćo i sestre!
Često u životu čovjek pomisli da je sam. Barem se jedanput svakome od nas dogodilo da nam nešto nije išlo kako treba u životu, da smo došli u takvo stanje da smo sami, napušteni, nemoćni. Naša narav je takva. Stvorenja smo, i kao svako stvorenje ograničeni smo, susrećemo se sa svojim granicama. No to i nije tako loše kako bi se moglo činiti na prvi pogled. Svako stvorenje ima svojega stvoritelja. Mi znamo da je Bog naš stvoritelj. I znamo da se on brine za nas. U svakome trenutku našega života možemo mu se obratiti i tražiti pomoć. Štoviše, Bog uvijek spremno čeka da nam pomogne. Zapravo, mi se jedino u njemu možemo ostvariti. Jedino ako svoj život predamo u njegove ruke, imat ćemo osjećaj zaštićenosti i sigurnosti.
Isus je utjelovljeni Bog. Bog koji je pohodio svoj narod. Njegovi suvremenici su to iskazali rečenicom: „Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ No u njemu je i više od proroka. Oni su se izrazili rečenicom koja je za njih značila najveću Božju blizinu: brigu Boga za svoj narod u liku proroka koji će doći i spasiti Božji narod. Oni čak nisu mogli ni zamisliti da Božja ljubav prema nama ljudima ide toliko daleko da će Bog poslati svojega Sina da nas spasi. Upravo to spajanje neba i zemlje u osobi Isusa označava svu sigurnost koju čovjek može imati. Ništa nije tako veliko da može nadići Božju ljubav prema nama. Ona spaja vremena i vjekove, daje vječni život.
Zbog svega ovoga jasno nam je zašto su ljudi čeznuli za Isusovom blizinom. I kad je htio otići u osamu, nije mogao pobjeći od ljudi, jer su ga oni tražili. Znali su da im on treba. Iako nisu znali sve, osjećali su da im je lijepo u njegovoj blizini, i zato nisu ni mislili na hranu, odnosno na one osnovne potrepštine dok su čeznuli za njim. Čežnja za Bogom nadilazi čežnju za hranom. Ovim prikazom ljubljeni učenik nam u svome evanđelju želi pokazati da jedino Bog daje smisao našemu životu. I da se njegova darežljivost i ljubav prema nama očituje najljepše u euharistiji.
Vjerujem da svi mi ovdje primjećujemo suprotnost koju mi živimo u današnjem svijetu, odnosno onu suprotnost koju nam svijet nameće. Slika života u kojem nam Bog ne treba, u kojem trčimo za stvarima i postignućima, izokrećemo vrijednosti, nemamo vremena za Boga, za nedjeljnu euharistiju, za molitvu, za čitanje Svetoga pisma, za dobra djela (…) jer smo okrenuti onome za što svijet kaže da je osnovno, da je naš kruh, naša hrana. I dok god čovjek trči u tome pravcu, ne može ne osjećati u sebi da ide u pogrješnome smjeru. I kad-tad će ga spopasti osjećaj promašenosti i uzaludnog truda, odnosno osjećaja neprolazne gladi, nezasićenosti…
Ivan evanđelist pokazuje tko može utažiti našu glad, tko može osigurati toliko hrane za sve nas i da još ostane, kao dokaz da smo svi siti. To može jedino Bog. Bog koji nas ljubi. Bog koji otvara svoju ruku i siti nas. Siti svaku našu potrebu i daruje smisao svemu što činimo i oko čega se trudimo. Stoga je ispravno staviti Boga na prvo mjesto. A onda će nas on obasuti svojim blagoslovom. Što znači staviti Boga na prvo mjesto? Možemo jednostavno reći Isusovim riječima: tražiti najprije Boga i njegovo kraljevstvo, a sve drugo će nam se nadodati.
U tome se krije mudrost života. Tko pronađe Boga, onda lako živi ostatak života. Jer Bog nikada ne ostavlja svojih vjernika. Nudi nam uvijek susret u sakramentima, a osobito u sakramentu euharistije u kojem nas hrani svojoj riječju i kruhom života. Za jednog kršćanina nema ništa važnije i veće od nedjeljne euharistije. Ona je ono što je zdravi ritam srca za čovjekov život. Ako srca kuca pravilnim otkucajima, život se bez problema nastavlja. Nedjelja euharistija označava ritam Božje spasenjske ljubavi prema nama. Ako svetkujemo svaku nedjelju, onda taj ritam ostaje pravilan i daruje život. To ponavljanje nije neka dosada, nego ono što nam daruje život. Poput hrane koju unosimo uvijek iznova kako bi naše tijelo funkcioniralo. Bez Božje hrane ni naš život ne funkcionira.
To sigurno znaju oni stariji i mudriji od nas mlađih, naši djedovi i bake, čiji dan danas slavimo. Oni svojim životom mogu sigurno posvjedočiti da Bog nikada ne napušta svoje vjernike i da uvijek otvara svoju ruku, ruku punu darova, i nasićuje i tijelo i duh, čitavo biće te daruje svemu smisao.
Za geslo ovogodišnje proslave stavljen je stih iz psalma sedamdeset i prvog: „Ne napusti me u starosti.“ To nije nesigurnost u Božju blizinu, nego je potvrda njegove stalne prisutnosti i pratnje kroz čitav život, od rođenja do današnjega dana, te duboke uvjerenosti da i dalje nastavlja pratiti svojom dobrotom.
U svojoj poruci povodom ovoga dana, papa Franjo naglašava problematiku individualizma, mišljenja da sve mogu sam, da mi nitko drugi nije potreban. Štoviše, da mi je drugi teret i preprjeka ostvarivanju moji planova. U tome se gubi i svijest o pripadnosti, o ljubavi koju svaki čovjek treba. Često dolazi do odbacivanja onih koji mi ne koriste, osobito onih koji su ostarjeli i ne pridonose u materijalnome. A onima koji prihvate takav način života, starost pokaže kako su živjeli promašeno. I to zapravo govori o životu bez Boga i o težini njegovih posljedica.
Današnja čitanja pozivaju nas da otvorimo svoja srca prvo Bogu od kojega dolazi svako dobro i koji nasićuje naše biće, a zatim drugima oko nas, našim bližnjima, osobito starijima, kojima je potreba toplina riječi i naša blizina. U svojoj riječi Bog nam poručuje da za njega nitko nije višak, nego da na njegovu stolu uvijek ostane viška hrane.
Ovo je njegov stol. Stol ljubavi i zajedništva. Stol žrtve i suosjećanja. Tko se god hrani na ovome stolu, ne će ogladnjeti nikada. Bog će utažiti svaku njegovu žeđ i pratiti ga u svim trenutcima života. Od mladosti, preko zrelih godina, do njegove starosti. I moći će na kraju svojega života s apostolom Pavlom reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2Tim 4,7-8)
Na ovaj dan papa Franjo nas poziva da ne propustimo pokazati nježnost djedovima, bakama i starijim osobama u našim obiteljima i društvima, da posjećujemo one koji su klonuli duhom i više se ne nadaju da je drugačija budućnost moguća, da sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti izabrati drugačiji put i reći: „Neću te ostaviti!“
Drage bake i djedovi, i svi vi koji ste dosegli visoke godine života, neka vam je sretan vaš dan. Neka vas Gospodin blagoslovi, a vi nastavite svojom molitvom pratiti Crkvu na njezinom putovanju kroz ovaj svijet. Amen!
