Iz Čakovca u Međugorje na hodočašće dugo gotovo 600 km, biciklom je stigao Zlatko Krznarić. Čudesna je Božja providnost koja ga je pratila u svakom od tih nešto više od pet dana putovanja. A čudesno je da se na to odlučio čovjek koji umjesto lijeve potkoljenice već jedanaest godina ima umjetnu nogu. Našalit će se „Lijeva mi je noga potpuno nova, a desna skoro 50 godina stara. Moja proteza je moja milost koja me približila Bogu i zahvalan sam mu za svaki trenutak svoga života pa i za tu nesreću u kojoj sam ostao bez lijeve potkoljenice“. Otkrio nam je nakanu hodočašća „za obraćenje ljudi koji su mi na srcu te za razlučivanje i rast u vjeri“.
Kazao nam je kako je za njega Međugorje najljepše mjesto na svijetu te kako je vozeći bicikl slušao preko mobitela svetu misu, a za vrijeme svake pretvorbe zaustavio bi se i kleknuo pored bicikla „Bio sam tu, gdje je Riječ Božja i Gospodin to vidi“.
U Međugorje je stigao pred sami početak mise uoči spomendana sv. Lovre. A već sutra, umjesto da se okrijepi nakon zahtjevnog hodočašća, on je postio o kruhu i vodi jer je bila srijeda. „Post je posebno čišćenje za sve naše slabosti, grijehe i post je velika potreba danas. Mi smo premalo svjesni koliko je post potreban za naš duh i za one za koje molimo. I kad molimo te krunice, kad nabrajamo Zdravomarije, monotonija tog nabrajanja uništava monotoniju činjenja, ponavljanja grijeha. I post je taj koji nas vodi na izvor žive vode, koji nas vodi Gospodinu i Gospa jako dobro zna zašto to napominje ovdje u Međugorju.“
„Župnik je jako dobar“ reći će Zlatko Krznarić za župnika u župi u koju se nedavno preselila njegova obitelj i u kojoj su počeli uvoditi jednom mjesečno cjelodnevno klanjanje pred Presvetim, od jutra do večernje mise: „Doći pred živoga Boga, pred tijelo Kristovo – zanimljivo mi je gdje god se u svijetu euharistijska hostija pretvorila u tijelo Kristovo, svugdje se radi o istoj krvnoj grupi, svugdje su ta bijela i crvena krvna zrnca kao u žive osobe, a koja zapravo umiru nekoliko trenutaka nakon smrti. Bog je živ, Bog je s nama! To je možda jedina župa u Međimurju od koje je to krenulo. Nadam se da će toga biti još više. Jer smatram da je narod sve više potreban Boga, da dođe među nas da mu se poklonimo, da nas vodi, da nas krijepi, da u njemu živimo.“
Zlatko nam je otkrio kako nije namjeravao govoriti za javnost, ali „kada sam pojedinosti, epizode s putovanja ispričao jednoj ženi koja je plakala, kako ju je Bog kroz to dodirnuo, odlučio sam se odazvati i doći ispričati vam da bude poticaj dugima, svakome koji se nećka bi li krenuo dati žrtvu za Gospu, bi li krenuo na hodočašće jer svi smo mi hodočasnici na zemlji i jedino što je važno je da gledamo sebe u odnosu na vječnost. I svaki korak, svaka kapljica znoja ništa je u odnosu na milost Božju koja nam je potrebna!“
Višnja Spajić
