Riječ koronavirus postala je općepoznata i onima kojima ni na kraj pameti nije bilo baviti se terminima medicine. Taj maleni, nevidljivi virus u posljednjih nekoliko mjeseci donio je nevjerojatne promjene u životima ljudi diljem Svijeta. I dok se jedni pitaju – otkud, kako, zašto, drugi tvrde da nije nov ni opasan, treći znaju što je borba s njim…
Školske sestre franjevke mostarske provincije, tihe radilice i moliteljice, pa ni one medicinske struke sigurno se ne bi bavile spomenutim virusum da ih nije zatekla i blago rečeno iznenadila pojava u samostanu Rane sv. Franje u Međugorju.
Ni sada, kada je oluja prošla, one se ne bi oglasile, ne bi izlazile u javnost i o tome govorile da nije zahvalnosti koju žele izraziti.
No, zahvalni smo i što smo danas u Međugorskim minutama mogli čuti s. Felicitu Marković, predstojnicu spomenutog samostana i s. Zdenku Kozina, provincijalnu predstojnicu Školskih sestara franjevaka mostarske provincije…
S njima će razgovarati kolegica Višnja Spajić, a razgovor poslušajte u audiozapisu, dok pismo sestre Felicite Marković, predstojnice samostana Rane sv. Franje u Međugorju u prenosimo u cijelosti:
Poštovani i dragi prijatelji!
U vremenu kada je naš Gospodin Isus nevin suđen i osuđen nosio svoj teški križ prema Golgoti, gdje bijaše razapet, izabrao je našu zajednicu sa 23 sestre ovdje u Međugorju – Donji Baraći da nosimo križ koronavirusa i da u toj patnji budemo zajedno s njim.
U nošenju teškoga križa bilo je onih koji su ga Isusu, barem koji korak, pomogli nositi, kao Šimun Cirenac, Veronika s rupcem brišući krvavi znoj s njegova lica, njegova sveta Majka, jeruzalemske žene, ljubljeni učenik, prijatelji… Njihovu je ljubav i suosjećajnost Isus nagradio svojim uskrsnućem, pobjedom nad boli i patnjom, nad grijehom i smrću. Tada je njihova radost zablistala poput nebeskog zviježđa. A svi se i danas radujemo zbog ljubavi koju nam daruje u svetoj euharistijskoj žrtvi na oltaru.
U ovom vremenu kad je na naša ramena stavljen križ u obliku sićušnog virusa COVID-19 bile smo s Isusom u tijesnoj duhovnoj povezanosti i osjećale se sigurne i vjerovale da ni za trenutak nećemo biti ostavljene. Poslao nam je anđela utjehe da nam kaže da čašu trpljenja ne pijemo same. I mi smo čule „Evo ti Majke“. Pojavila se i Veronika s rupcem. I Šimun je podmetnuo svoja leđa. Našlo se na našemu putu bogobojaznih i sućutnih žena i muškaraca koji su nam davali do znanja da ih boli naša bol i da su spremni nositi je s nama…
Stoga, poštovani prijatelji, dopustite nam da i mi na ovaj način zahvalimo svima vama, premda je nemoguće sve spomenuti, koji ste nam pomagali, bili uz nas i s nama proživljavali ove dane naše izolacije i ozdravljenja.
Kada su nam liječnički nalazi pokazali da smo zaražene zavladao je muk. Među nama u samostanu, u cijeloj našoj provinciji, među prijateljima, u našim obiteljima i u međugorskoj župi.
Ali smo se odmah osvjedočile kako naši sumještani Međugorčani uistinu žive Gospinu poruku: Budite apostoli moje ljubavi.
Na vijest o prvom pozitivnom testu gospodin Mario Vasilj Totin nazvao je našu provincijalku s. Zdenku Kozina u Mostar i stavio se bratski na raspolaganje: „Sestro, evo me! Ja sam Mario Totin. Molim Vas recite mi kako i na koji vam način mogu biti od pomoći. Mi smo Međugorčani uza svoje sestre.“ Od toga dana gospodin Mario i njegovi prijatelji, Andrija Vasilj Ljenko i djelatnici u restoranu Cesarica ovdje u Međugorju, preuzeli su brigu za našu fizičku okrjepu pripremajući nam punih šest tjedana ručak i večeru, a Željko Dragićević Šajka svakodnevno dovozio pred vrata našega samostana uvijek s veselim osmijehom i glasnim pozdravom.
Naš prof. dr. Ivan Vasilj odmah se na samom početku, kao epidemiolog, svesrdno zauzeo za našu situaciju i za naše zdravlje. Davao nam je savjete i upute, hrabrio nas. Nismo bile ni svjesne što nam se zapravo događa. Dr. Vasilj, kao i drugi naši liječnici i medicinsko osoblje, nisu se zadržavali na vijestima s portala koji su donosili poluistine unoseći čitateljima zbunjenost pa i nutarnji nemir.
Poštovani, dopustite da svoju zahvalnost izrazimo i liječnicima te cijelom medicinskom timu u Domu zdravlja Ljubuški. Posebna zahvalnost djelatnicima našega Doma zdravlja Čitluk na čelu s ravnateljicom dr. Ozanom Medić. Oni su se svojom profesionalnošću i nesebičnom spremnošću žrtvovali za nas 24 sata dnevno. Bili su nam dostupni u radnom i u privatnom vremenu. Dr. Ivana Soldo spremno nam je iza noćnih dežura i bez počinka bila na usluzi. Njihova briga za svaki naš korak nadilazila je naša očekivanja.
Isto tako zahvaljujemo i dr. Andrei Jurić koja je u završnoj fazi procesa našega liječenja bila neizmjerno raspoloživa za svaki savjet i uslugu. Zahvaljujemo liječnicima i medicinskom osoblju Covid bolnice u Mostaru, dr. Siniši Skočibušiću i drugima koji su u fazama teškog stanja sestara na njihovu odjelu bili dobri i budni čuvari njihova zdravlja. Cjelokupni stožer civilne zaštite u svojoj raspoloživosti bio je uvijek uz nas.
Bez velikodušnosti svih ovih dobrih ljudi naš oporavak bi znatno duže trajao.
Često smo nalazile pred vratima našega samostana razne potrepštine koje su nam donosili nepoznati darovatelji. Ovim putem zahvaljujemo svim tim nepoznatim kao i nama poznatim darovateljima: trgovini Namex, gospođi Mirjani Tomašević, djelatnicama Dječjeg vrtića iz Majčina sela, djelatnicima i bivšim štićenicama udruge „Majka Krispina“, našim brižnim dobročiniteljima iz Čapljine s proljetnim plodovima njihove zemlje, pčelarstvu Krešić iz Struga kod Čapljine te brižnosti Komunalnog poduzeća Čistoća iz Čitluka. Dakako, i našoj bratskoj franjevačkoj zajednici – fratrima iz župe Međugorje posebna zahvalnost za duhovnu i materijalnu brigu.
Kao želju za naše ozdravljenje dobile smo videozapis od naših sestara iz Demokratske Republike Kongo koje su se potrudile da nam na hrvatskom jeziku zažele dobro zdravlje pjesmom „Došli smo ti, Majko draga“.
Nemojte nam zamjeriti što u ovome trenutku svima ne možemo javno reći hvala, ali svi ste vi u našim svakodnevnim molitvama i blagoslovima dok zahvaljujemo Svemogućem Bogu i Gospi, Kraljici Mira, za sve milosti koje smo primili u ovom vremenu.
Poštovani prijatelji, kako god je bio ovo veliki šok za sve nas, za našu zajednicu, za našu provinciju i cijelu našu Družbu isto tako je bio i za naše obitelji i za naše prijatelje koji nisu časili ni časa da nam budu potpora raznim porukama, telefonskim pozivima, molitvama, postovima, svetim Misama… Ne možete ni zamisliti s kojih nam se strana svijeta nisu javljali. Uistinu, ni jednog trenutka nismo se osjećale ostavljene niti osamljene. Zapravo, naš život u ovoj izolaciji bio je duboko iskustvo vjere, nade i ljubavi. „Kako je lijepo i kako je milo kada braća žive zajedno“, kaže nam Sveto Pismo. A mi još nadodajemo: „Kako je lijepo i kako je milo biti u ovom svetom zajedništvu“.
Vaše sestre franjevke iz samostana Rana sv. Franje Međugorje
