Od ponedjeljka do četvrta, u rubrici “Kraljice Mira hvala”, emitirali smo svjedočanstva međugorskih hodočasnika koji su iz Zagreba i okolice krajem svibnja boravili u Međugorju.
Marina Bagarić, koja zajedno sa svojim suprugom, organizira hodočašća u Međugorje, kazala nam je, da su odmah pri dolasku, svi zajedno otišli do kipa Uskrsloga Isusa, tu proveli neko vrijeme u molitvi, a svi su plakali od radosti, jer su ponovno, nakon što su više mjeseci granice bile zatvorene, zadobili tu milost da su se vratili Majci u Međugorje, a Marina nam je posvjedočila kako je došlo do ovoga hodočašća: “Posebnu ljubav gajim prema Blaženoj Djevici Mariji, jer je Gospa učinila posebno čudo u mom srcu, u mojoj obitelji, u mom narodu. Gospu volim svim svojim srcem. Kad je krenuo mjesec svibanj, naš kapelan u župi je rekao: “Zamislite i zamolite Gospu sve što želite u svibanjskim pobožnostima prije svete krunice”, i ja sam poželjela da na Duhove budemo u Šurkovcu, i da drugu nedjelju, Presvetog Trojstva, budemo s vama ovdje u Međugorju. A kako je naša Majka, Kraljice Mira, čudotvorna, uistinu je tako i bilo. Granice su se otvorile, i evo nas kod vas, evo nas kod naše Majke Marije, i neizmjerno sam joj zahvalna”.
Upitali smo Marinu kako se odlučila nakon sedam i pol mjeseci organizirati hodočašće u Međugorje, a ona nam je odgovorila da je u svom srcu osjetila Majčine riječi: “Pastirice moja malena povedi stado, i dovedi mi umorne, opterećene, ožalošćene, i za tjedan dana je sve ovo Gospodin objedinio”.
I tako je u Međugorje, zahvaljujući njihovoj organizaciji, pristigla 41 duša, iz Zagreba i okolnih mjesta, a među njima je bila i Alenka Petrović Vrbanić, koja se još za studentskih dana, obratila u Međugorju, za vrijeme Mladifesta, kada je zajedno sa ostalim studentima odlučila promijeniti svoj život i odbaciti one poroke koje nudi studentski život: “Ja sam drugi put na hodočašću u Međugorju. Drugi put nakon trinaest godina, to je prekrasan osjećaj, nešto što se ne može opisati, jednostavno se mora doći vidjeti i doživjeti”.
Alenka nam je ispričala kako je uopće došlo do odluke, da se ona zaputi na ovo hodočašće: “Prije jedno dva tjedna, ja sam vam sanjala san. Ja imam muža koji ne vjeruje u Boga. Ja sam molila našu Gospu i našega Gospodina, da mi da neki znak. I prije dva tjedna, ja sanjam san, kako mi idemo sa Šimunom i Marinom, i kako je moj muž u autobusu i kako mi tu stajemo ispred crkve i moj muž trči da se on ispovijedi. I ja se probudim i mislim si: “Bože dragi, je li čudo moguće?”, i dva dana nakon toga, meni sestra govori Šimun i Marina su objavili ide se u Međugorje”. Zbog posla Alenka je odlučila da neće ići ovaj put, nego neki drugi, i dva dana prije nego što će poći u Međugorje, Šimun šalje poruku: “Ima još četiri mjesta”. Alenka je nakon te poruke odmah nazvala Šimuna i rekla mu da joj osigura dva mjesta, te da je ovaj put došla na Gospin poziv.
Baš poput Alenke, ni Ksenija Marković, nije planirala da će ovaj put doći u Međugorje. Naime prije dvije godine je uplatila sredstva za hodočašće u Međugorje, koje je organizirala njena prijateljica, a trebali su doći na ovogodišnju uočnicu Gospinih ukazanja, 24. lipnja. Zbog pandemije, njena prijateljica je otkazala hodočašće i vratila joj sredstva, a ona se pitala hoće li ove godine ikako moći doći u Međugorje, i molila je Gospu da providi kada će moći doći, i nakon nekoliko dana, molitva joj se ispunila. Ksenija se prisjetila i svog prvog dolaska u Međugorje, prije 20-ak godina, kada je na svetoj misi zadobila milost suza: “Nakon svete mise, cijeli dan su mi tekle suze, a imala sam osjećaj, dok sam hodala, kao da moje tijelo nema težinu, takva jedna neopisiva lakoća, mir puta deset, mir, prekrasan mir i radost”.
Ksenija je posvjedočila svoje iskustvo ispovijedi: “Ja sam se samo ispovijedala u Međugorju. Bog mi je dao tu providnost, da sam kroz godinu više puta mogla doći u Međugorje. Ja sam jedva čekala ta putovanja, kako bi se mogla ispovjediti. Prije svake ispovijedi, kleknula bih ispred kipa svetog Leopolda Mandića i zamolila ga da mi pošalje ispovjednika kojeg je Gospodin provodio za mene”. Zbog raznih iskustava koje je doživjela, Ksenija potiče sve vjernike koje poznaje, da dođu u Međugorje i sami osjete zbog čega se Međugorje naziva ispovjedaonicom svijeta.
Za našu rubriku, posvjedočio je i Dragan Čabraja: “Moj posao u Zagrebu me dovodio do toga da radim sa ljudima koji su više poklonjeni “knezu ovoga svijeta”, materijalnome, i svaki put kad bi došli do mene, uvijek su mobiteli, nešto je zvonilo, vidjelo se da nema tu ljubavi. Dragan se zbog toga u jednome trenutku zapitao: “Gdje je nestao onaj svijet, ta ljubav. I onda mi je došlo na srce, potrebiti, tko se za njih brine? Je li se netko zauzima za njih? I onda kroz posao, krenulo je, nastajao sam što više, koliko ja mogu, svojom mogućnosti, pomoći”. Iako se njegovo obraćenje dogodilo 2015. god., Dragan je i dalje lutao, a prošlogodišnji potres u Zagrebu ga je otrijeznio. Tada je shvatio da ništa nije važno, osim duše koju nosimo na Nebo. Zbog potreba, koji ga je istjerao na ulicu, Dragan je kleknuo, počeo moliti krunicu i rekao je: “Majko, Isuse, oprostite, ja sam vas zaboravio. Ovaj put obećavam da neću lutati, da ću ići za vama, da ću vas slijediti”. Nakon što se u Međugorju ispovjedio i pričestio, počeo je osjećati i zadobivati razne milosti.
Sanja Krapinac Barbaro bila je presretna što je na svetkovinu Presvetog Trojstva, kada njen grad, Sveta Nedelja, slavi svoj dan i nebeskog zaštitnika, ona može biti u Međugorju. Još jedna milost bila joj je ta, što je zajedno sa svojim suprugom i kćerkom mogla biti u Međugorju, te je posvjedočila da obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno, bez obzira na sve probleme i poteškoće, a oni zajedno mole krunicu Božjega Milosrđa: “Mi smo danas svi troje zajedno, meni je to najveća milost. Kada smo bili na Križevcu, moja kćer (6) je vidjela da ostala djeca izuvaju svoju obuću i da se penju bosi. Moja kćer me je pitala može li ona ići, a ja sam odgovorila, samo ako svi budemo išli bosi.” Iako je njen suprug u početku malo negodovao, ipak su se svi troje na Križevac uspeli bosi.
Tekst: Andrija Šego
Foro: Mateo Ivanković
