U devetnici 40. godišnjici Gospinih ukazanja u Međugorju zajedno sa svojih osmero djece i širom obitelji boravili su Edvina i Mirko Karačić, supružnici iz Zagreba, liječnici specijalisti
Kada se netko s ozbiljnom dijagnozom odluči na uspon uz Križevac, nastavljajući nakon svakog pada i podizanja, i kada se na tom noćnom križnom putu u nekom trenutku naiđe na štap – to je čudesno. O tome govore svjedoci događaja, ali to nije prva tema supružnika Karačić iz Zagreba, Edvine i Mirka, roditelja osmero djece. Njihova priča seže do prvih dolazaka u Međugorje u zanimljivim okolnostima, do ovog posljednjeg sa osmero djece kada im je Međugorje podarilo oceane milosrđa u svim danima boravka.
Edvina je prvi put čula za Međugorje kao dijete kada joj je sada pokojna tetka bila teško bolesna i kada je obitelj molila za njezino zdravlje pred kipom Majke Božje iz Međugorja. U to je doba, kao dijete čula kako se Majka Božja ukazala djeci u Međugorju, kako su djeca čula njezin glas, razgovarala s njom, da im je dala poruke…
„Puno je ljudi tada hodočastilo u Međugorje. I u meni se javila želja, ali sam došla puno godina kasnije, kada sam se udala. U Međugorje smo došli na bračno putovanje, penjali se na oba brda“, govori nam ona.
Krajem 80-ih Mirko je čuo za Međugorje, ali je prvi put došao tek 1996.
„Jedan od razloga bio je i domovinski rat. Tada sam došao na poseban način. U to sam doba radio u vojnoj ambulanti kao liječnik i išao na posao biciklom. Imao sam kondiciju. Napravio sam generalnu probu tjedan ranije hodočasteći biciklom u Mariju Bistricu. A onda krenuo u Međugorje. Bio je srpanj, bilo je naporno, ali uz krunicu se ipak stiglo“ reći će Mirko i dodati kako je to „bilo je vrijeme neposredno nakon oslobađanja, godinu nakon Oluje“.
Prvi je dan stigao do Plitvica, drugi do Gračaca gdje nije bilo nikakvog smještaja pa je prenoćio kod kolega u hitnoj. Trećeg je dana stigao do Sinja, prenoćio u samostanu kod fratara. Četvrtog dana imao je napornu uzbrdicu do Posušja, a petog dana stigao do Širokog Brijega, do svoje tetke. Od Širokog prema Međugorju, upeklo, i za najjačeg sunca, uz jednu napornu uzbrdicu upitao se što zapravo traži? Sebi odgovorio – ljubav. Nakon određenog broja godina upoznao je svoju suprugu Edvinu. Vjenčali su se 2005. godine.
Te 1996. godine kada je Mirko hodočastio u Međugorje Edvina je došla u Zagreb studirati medicinu „Kao da me dozvao molitvom“.
A Mirko kaže: „Nisam išao sam, išao sam s krunicom.“
Dolazak na bračno putovanje Mirku je bio drugi, a Edvini prvi dolazak u Međugorje. Ona pamti jako brz uspon na Križevac jer su se žurili na večernju misu, usput su se kratko molili pred svakom postajom, pamti pogled na crkvu i predivan krajolik i njihove sjene i sjenu brda u dolini.
Mirko govori o posebnom ozračju i miru: „Vidi se da sve to odiše Duhom Božjim“.
Za razliku od prvog brzog i laganog uspona na Križevac, uspon 2021. bio je prespor i prenaporan za duh i tijelo. Ali ne zbog toga što su uz Križevac krenuli u sumrak i s osmero djece, od kojih najmlađe od dva mjeseca u improviziranoj naprtnjači od šala na prsima majke, sedmo 2,5-godišnje s dawn-sindromom u naručju oca, nego zato što je zajedno s majkom brinula za brata i pazila da ne bi pao i ozlijedio se. Naime uz Križevac s njima krenuli su i Edvinina majka i brat, koji boluje od multiple skleroze.
„On se s bolešću nosi vrlo hrabro, a kako ga je oduševio boravak u Međugorju, osjetio je želju napraviti žrtvu i popeti se na Križevac”, rekla je Edvina.
Suprug i djeca su se vrlo brzo uspinjali. Zapravo su se uspinjali u tri skupine – neka su djeca gotovo izletjela na vrh, druga i otac Mirko s djetetom 2,5-godišnjom Divom-Ivankom u naručju, bili su sporiji, ali su na vrhu ipak dugo, dugo čekali kada će doći Edvina s bebom, majkom i bratom.
„Brat je teško hodao, koji put je i pao, imao je probleme s ravnotežom. Bilo je to teško gledati, osobito majci, ali je želio sam, bez pomoći. Kada smo se bližili trećoj postaji primijetila sam sa strane na kamenju, položen uspravno, jedan hodočasnički štap, lijep, sjajan, pa sam se pitala – Bože, što radi ovaj štap ovdje? Tko zna tko ga je izgubio. Sigurno žali za njim jer je štap lijep. A možda mu više nije ni trebao kod uspona, tko zna. I pokazala sam rukom majci prema štapu. Ona se dosjetila, uzela štap i ponudila ga bratu. On ga u početku nije htio primiti. Ali ga je kasnije uzeo i s velikim se naporom uz pomoć štapa uspio popeti na vrh Križevca. Bilo je oko ponoći. Malo smo odmorili na vrhu. Pogled je bio prelijep. Pokazala sam djeci – pogledajte, kao da se zvjezdano nebo nad Međugorjem spustilo na zemlju“, govori Edvina napominjući kako su se spuštali nekom manje strmom stazom.
„U drugom djelu noći mjesec se zaklonio, bilo je dosta mračno, mobitelima smo osvjetljavali stazu. Brinuli smo se zbog djece jer je bilo jako kasno. Suprug se s djecom spustio do kombija i odveo ih u pansion na spavanje. Ja sam se spustila kasnije, oko 1.30 sati i u kombiju iščekivala majku i brata. Suprug je išao potražiti ih. Majka je rekla – Uz štap i dobrog Samarijanca brat se uspio spustiti. Bilo je to oko tri sata kada su stigli majka i brat. Brat sada ima 45 godina, a simptomi multiple-skleroze počeli su mu se javljati pri kraju studija arhitekture. Nakon uspješnog uspona i silaska s Križevca, u mukama, bio je nekako suzdržan, u sebi tajanstven, zahvalan. Štap je ponio kao uspomenu, kao Gospin dar.
Osim što je to bila velika žrtva za brata bila je to i žrtva za djecu, bili su pospani, umorni, iscrpljeni, neki su negodovali. Čak je stariji sin rekao – mama, zašto ste nas poveli, zar niste znali da nećemo stići na vrijeme spustiti se, umorni smo. Objasnila sam: ‘Dragi sine, ti danas ne znaš, ali kad odrasteš znat ćeš zašto je to bilo važno. Znam da je to vama velika žrtva, ali ovo što činite vrlo je dragocjeno u očima Božjim. Moj brat, tvoj ujak, čini veliku žrtvu, trebamo imati razumijevanja prema njemu i Bog zna kako će sve ovo usmjeriti na dobro, imaj strpljenja sine, bit će sve u redu’. Sin je nakon toga još neko vrijeme ostao zamišljen, još ga je srditost malo držala. Ali nakon što su odspavali i odmorili se, mogu reći da se s ponosom sjećaju ove naše avanture, ovog uspona, što su uspjeli izdržati i popeti se na Križevac i na neki način pokazati podršku svome ujaku“, kazala je Edvina, koja je na kraju „zahvalila Bogu na svemu dobu što nam čini”.
”Ostala sam zatečena morem milosrđa i darova koje smo ovdje primili, pogotovo ovih dana. Čuli smo predivna svjedočanstva ljudi koje do sada nismo poznavali, osjetili more ljubavi od prijatelja i od rodbine ali i do sada nama nepoznatih ljudi i od ljudi koje još nismo upoznali. Zbilja, Majka je tu prisutna. Naša majka Marija je tu prisutna i silno voli svakoga od nas, spremna nas je primiti, saslušati i zove nas k sebi odnosno svome sinu“, kazale je Edvina, a Mirko je na kraju rekao kako nas „Bog može najbolje iznenaditi”.
”Ovi su dani baš blagoslovljeni. Ovdje smo krstili svog sina Grgura Stjepana. To je velika milost što su nam Bog i Gospa dali. Treba se prepustiti Božjoj ljubavi i sigurno će uvijek biti dobro“, zaključio je on, a cijeli razgovor poslušajte u audiozapisu.
Višnja Spajić
