Giovanni Battista Bae Seok-jin iz Južne Koreje trećeg dana 37. Mladifesta predstavio je molitvenu skupinu mladih Ubi Caritas te govorio o tome kako -je Međugorje donijelo konkretne promjene u njihov život.
Govorio je i o svojoj izgubljenosti i svom obraćenju, a danas kaže kako prilazi drugima za koje vidi da su u sličnom problemu u kojem je i on bio pa ih poziva da pođu s njima u Međugorje i mole s njima. Njegovo svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
Velika je radost biti ovdje s vama na Mladifestu. Uistinu sam sretan što mogu podijeliti ovaj trenutak sa svima vama. I iznad svega, dajem hvalu i slavu Bogu koji nam pruža priliku da vam predstavimo i s vama podijelimo našu molitvenu skupinu Ubi Caritas.
Dolazimo iz Južne Koreje, a ja se zovem Giovanni Battista Bae Seok-jin.
Danas bih vam želio ukratko predstaviti našu molitvenu skupinu i ispričati vam kako je Gospodin, kroz molitvu Ubi Caritasa i hodočašćâ u Međugorje, donio male, ali konkretne promjene u moj život.
Od 1997. godine, slijedeći poruke Gospe iz Međugorja, naša se skupina korejskih hodočasnika redovito okupljala na molitvu. U to se vrijeme naša skupina zvala „Molitvena skupina Elizabetina pohođenja”, fra Jozo Zovko. Bile su to male skupine koje su se sastajale u različitim regijama Južne Koreje. U to vrijeme, međutim, još nije bilo toliko mladih i djece kao danas.
Godine 2021., tijekom Mladifesta, neki članovi naše skupine zarazili su se korona virusom te su morali proći razdoblje izolacije. U tom nam je trenutku naš duhovnik, otac Paolo Kim Dae-seon, predložio da nastavimo zajedno moliti putem aplikacije Zoom. Tijekom karantene zajedno smo slavili svetu misu, imali klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu i svetu krunicu, međusobno se podupirući i ohrabrujući.
Upravo je tako nastala molitvena skupina Ubi Caritas.
I ta molitva nije završila završetkom izolacije. Još i danas, svake večeri u 21 sat, okupljamo se na molitvu. Započinjemo povjeravajući Gospodinu mir i pomirenje Korejskog poluotoka, a zatim zajedno molimo krunicu. Također molimo na mjesečne nakane Svetoga Oca te za sve nakane koje dijele članovi naše skupine. U našoj skupini, koju čini više od stotinu ljudi, svatko može povjeriti drugima svoje nakane i svi mole jedni za druge.
Ubi Caritas znači „Gdje je ljubav, ondje je i Bog”. Mi nazivamo „obitelj” sve one koji su s nama bili na hodočašću u Međugorju. Kao što prava obitelj dijeli radosti i tuge, patnje i zahvalnosti, tako i mi dijelimo svoj život u molitvi te se međusobno podupiremo.
Ono što je započelo kao mala skupina od 30 bivših hodočasnika, danas je izraslo u skupinu od preko stotinu ljudi.
Na inicijativu zajednice Ubi Caritas, tijekom korizme, u ožujku 2025. godine, fra Ljubo Kurtović došao je u Seoul kako bi predvodio korizmenu duhovnu obnovu u postu, namijenjenu mladima. Nakon toga, od 3. do 11. veljače 2026. godine, Njegova ekselencija mons. Guido Gallese, biskup Biskupije Alessandria, koji je svoj poziv primio u Međugorju, posjetio je Koreju i obišao pet biskupija, pružajući detaljno objašnjenje dokumenta Dikasterija za nauk vjere Nihil obstat, vezanom za Međugorje. Predvodio je molitvene susrete nadahnute Gospinim porukama. Monsignora Guida Gallesea, kao predstavnika Međugorja, primila su petorica mjesnih biskupa iz biskupija u kojima smo održali molitvene susrete te je posjetio našeg kardinala u miru Andreu Yeoma. Uz veliku radost, bio je to i lijep susret s apostolskim nuncijem, Njegovom ekscelencijom mons. Giovannijem Gasparijem.
Za mlade iz zajednice Ubi Caritas, ovi molitveni susreti i post bili su dragocjena prigoda za čuvanje i produbljivanje mira primljenog u Međugorju. Osim toga, ponovno su pronašli hrabrost suočiti se s vlastitim životom u povjerenju i s obnovljenom sigurnošću u put koji Gospodin priprema za svakoga od njih.
Posebnost naše molitvene skupine jest veliki broj mladih koji sudjeluju. Devet sati navečer obično je vrijeme za izlazak s prijateljima ili za odmor. Pa ipak, naši mladi odlučuju posvetiti to vrijeme molitvi. Čine to jer poznaju veliku milost primljenu kroz Međugorje i žele čuvati tu Svjetlost u svojem svakodnevnom životu.
Naravno, ni naši mladi nisu imali lagan život. Mnogi su proživjeli duboke rane i usamljenost, ne uspijevajući pronaći pravi smisao svog postojanja. Neki su proveli duga razdoblja zarobljeni u ovisnostima ili obeshrabrenju. Ali u Međugorju su doživjeli ozdravljenje srca i, malo po malo, otkrili koliko ih Bog voli. Upravo je ta ljubav u njima ponovno zapalila želju za životom i pretvorila ih u mlade ljude pune nade.
Ni dan danas mladićima i djevojkama nije lako ostati vjerni svojoj vjeri. No u molitvi pronalazimo hrabrost i unutar naše duhovne obitelji podupiremo jedni druge na tom putu. Zato više nismo sami i više se ne bojimo. Rastemo u molitvi, živimo s radošću i svakoga dana učimo biti ljudi nade.
To se može vidjeti i u mom osobnom životu.
Kao što sam već rekao, u Koreji ima jako puno prigoda za zabavu. Puno je lakše odabrati ono što je ugodno nego se posvetiti molitvi, koja zahtijeva strpljenje i ustrajnost. To je bila i moja priča.
Umjesto da se posvetim molitvi, prepustio sam se životu punom zabava, alkohola i žena, živeći u luksuzu i razvratu. Opravdavao sam se govoreći sam sebi: „I grijeh je, uostalom, jedno iskustvo.” Ispovijedao bih se, ali bih se onda uvijek iznova vraćao istim grijesima. Svaki put u meni je rasla duboka duhovna patnja i jedina želja koju sam imao bila je vratiti se u Međugorje, jer sam ondje pronašao mir srca.
Ali živeći u Koreji, nisam, naravno, mogao ići u Međugorje svaki put kada bih osjetio potrebu.
Tako bih se, poput izgubljenog sina koji se vraća kući, sa sramom vraćao našim molitvama na Zoom-u. I uvijek bih zatekao iste ljude, vjernike, koji su nastavljali moliti svake večeri. Oni su me dočekivali s radošću, pitali kako sam i čak mi povjeravali da predvodim dio molitve, kako bih ostao sa njima povezan i da ne odlutam ponovno.
Za mene je to bilo kao da mi Gospodin, kroz njih, govori: „Možeš početi iznova. Možeš ustati.” Kada sam živio trčeći samo za svojim nemirima i strahovima, oni su me ohrabrivali svojom prisutnošću i svojom molitvom, pomažući mi da ponovno pronađem nadu i snagu za novi početak.
Zato danas, umjesto da živim u žaljenju, živim u zahvalnosti. Zahvaljujem Bogu jer mi je dao drugu priliku. I upravo se zato trudim prvi prići onima koji proživljavaju istu izgubljenost koju sam i sam proživio, govoreći im jednostavno:
„Zašto ne pođeš s nama u Međugorje? Zašto ne bismo pokušali moliti zajedno?”
Sada, u ovom trenutku, šaljemo više od 3000 primjeraka letaka s porukama Gospe iz Međugorja diljem Koreje.
Molimo vas da nas se sjetite u svojim molitvama. I mi ćemo moliti za vas s puno ljubavi.
Hvala vam od srca i neka vas sve blagoslovi Kraljica Mira!
Svjedočanstvo je završeno pjesmom „Ubi Caritas”, koju su Roland Patzleiner i Agostino Ricotta skladali i izveli, a posvetili su je ovoj molitvenoj skupini tijekom molitvenih susreta u Koreji, kada je došao biskup mons. Guido Gallese, a s njim su kao pjevači bili pozvani i Roland i Agostino. Ova je pjesma nastala tijekom posjeta mons. Guida Gallesea svetištu Baeron u Koreji. Baeron je mjesto od iznimne važnosti u povijesti katoličke Crkve u Koreji, budući da je ondje utemeljeno prvo korejsko sjemenište.
