”Nalazimo se u korizmenom vremenu. Kad čitamo liturgijska čitanja, kad promišljamo, kad se susrećemo s raznim meditacijama koje govore o korizmi, često naiđemo na riječ PUSTINJA. Ja sam odlučio s vama podijeliti razmišljanje o pustinji. Kada čujem riječ pustinja, a vjerujem i vi, ona zvuči nekako egzotično. Voljeli bismo otići u tu pustinju na turistički izlet dobro opremljeni s puno osvježavajućeg pića i fotoaparatom, u autu s klima uređajem i tamo provesti dan-dva ili tjedan dana. Međutim rijetki se odlučuju na odlazak u pustinju gdje će oskudno živjeti dugi niz godina”, kazao je na početku treće Korizmene meditacije fra Stanko Mabić.
U korizmenom vremenu župa Međugorje i Informativni centar Mir Međugorje pripremaju Korizmene meditacije srijedom. Meditacije na našim videoplatformama emitiramo srijedom u večernjem terminu nakon molitvenog programa. Meditacije pripremaju fra Marinko Šakota, fra Stanko Mabić i fra Ante Vučković.
Fra Stanko Mabić u svojoj meditaciji kazao je da kada čita biblijske tekstove, primjerice o Ivanu Krstitelju koji je petnaest godina proveo u pustinji, ili o nekim drugima, prva asocijacija mu je tišina.
”Šutnja. Čovjek je tamo sam. Nema nikoga. Noću ne čuje ništa, ni svoj glas ni glas drugih ljudi. Međutim ta šutnja u pustinji još uvijek nije tišina. Šutnja može biti uvjet za tišinu, ali tišina se događa u srcu. Ona je nešto drugo. Tišinu za kojom težimo ne nalazi se u pustinji. Ne nalazi se ni u samostanima. Možemo otići u kartuzijanski samostan gdje ljudi najveći dio svoga vremena šute, ili na neko drugo mjesto… pustinja ili tišina nalazi se u našem srcu. Boga susrećemo u tišini srca. Pustinja vodi u tišinu, a tišina uvodi u najdublju bliskost s Bogom. Pustinja, tišina i samoća ne moraju biti mjesta – Sahara, Judejska pustinja ili Egipatska pustinja… Ja ne bih naglasak stavio na mjesto, nego na stanje tišine u našem umu, u našem srcu”, govori fra Stanko Mabić i pred nas stavlja svetog Antuna Pustinjaka, oca monaštva koji je čitav život proveo je u pustinji i koji je kazao: „Onaj koji ode u pustinju da bi sačuvao mir s Bogom oslobođen je triju ratova: rata slušanja, rata gledanja i rata govora. Ostaje samo jedan rat: rat srca.“
”Rat se odigrava u našem srcu, što znači da nije dovoljna samoća, da nije dovoljno otići u pustinju gdje sve oko nas šuti, nego se treba truditi postići tišinu u srcu. To je naše glavno bojno polje, tu je ratno stanje, ali izvanjska šutnja kao u pustinji je izvrstan, čak i nužan ambijent da pobijedimo u ratu za tišinu u svom srcu. Dakle, nije dovoljna samoća i izvanjska šutnja. Treba dopustiti zrakama Evanđelja da obasjaju našu nutrinu zrakama bezuvjetne ljubavi, tihim zrakama Božje prisutnosti, jer Bog prebiva u tišini našega srca. Živjeti u pustinji ne znači samo biti bez ljudi nego živjeti s Bogom i za Boga. tko živi s Bogom, nikada nije sam, čak ni kad je sam. Srce koje prebiva u tišini istodobno je i srce ispunjeno ljubavlju. Otac nebeski iščekuje svoju djecu baš u njihovim srcima, a ne na nekim dalekim mjestima, bila to pustinja, more ili gradska tržnica”, govori nam fra Stanko Mabić i ponovno se vraća na Bibliju naglašavajući kako nijedan prorok nije susreo Boga ako se nije povukao u osamu i tišinu, ili doslovno čak u pustinju.
”Iskustvo Boga neodvojivo je od iskustva pustinje. Velike stvari počinju u pustinji, u tišini, u osami. Uzmimo sliku stvaranja svijeta. Pokušajmo si u mašti dočarati kako je to bilo. Na prvim stranicama Biblije čitamo kako je Duh lebdio nad vodama (Post 1,2). Tama je sve obuzimala – i Bog razdvaja svjetlo od tame (Post 1,4). Kad ja o tome maštam, doživljavam da se to događa u savršenoj tišini. Bog kaže samo jednu riječ: „Neka bude!“ I dogodi se. Razdvoji se svjetlo od tame”, govori fra Stanko Mabić, a potom nakon slike stvaranja svijeta navodi i druge biblijske slike tišine i pustinje nazivajući Boga prijateljem tišine.
Kad je poslao svoga Sina na zemlju, kad se Sin Božji rodio, također je bila tišina. Rodio se izvan Betlehema, u nekoj špilji u noći; Abrahama je Bog poslao u obećanu zemlju gdje teče med i mlijeko, u Judeju – a Judeja je većim dijelom pustinja; kad je Bog svoj narod izvodio iz egipatskog ropstva, vodio ga je kroz pustinju, jer se kroz pustinju čovjek čisti; Riječ Božja došla je Ivanu Krstitelju koji je više od petnaest godina u pustinji i pripremao svoje srce. Fra Stanko dalje navodi kako kad se anđeo Gabriel ukazao Mariji, čitamo u Bibliji, nigdje ne stoji da ga je Marija vidjela. Samo ga je čula. Da bi Marija čula anđelov glas morala je biti tišina i oko nje i u njezinu srcu, u njezinim mislima. Taj isti anđeo javio se i Zahariji da mu kaže kako će njegova žena roditi dijete. Zaharija je čuo anđela, ali ne samo anđela.
”Zaharija je čuo jako puno glasova u svom srcu i ti glasovi su u njemu probudili sumnju. Nije imao vjeru. Zato mu anđeo kaže: na devet mjeseci ćeš zašutjeti, zanijemjeti (Lk 1, 20). Na prvi pogled čini se da ga je anđeo kaznio, ali ne. Anđeo ga je ustvari nagradio. Dao mu je milost. Devet mjeseci pustinje, devet mjeseci šutnje, i u toj šutnji, dok nije mogao govoriti, uvjeren sam da je svaki dan promišljao o riječima što mu je Bog poslao po arkanđelu Gabrielu”, priča nam u svojoj meditaciji fra Stanko Mabić i navodi potom svetog Josipa, Marijina zaručnika.
”Biblija ne spominje nijednu njegovu riječ. On je šutio, živio u tišini, drukčije. U toj tišini Bog ga je sigurno odredio od majčine utrobe da bude poočim, skrbnik njegova Sina. Taj Josip nazvan je „pravednim“ (Mt 1,19). Nikad ne bi dobio taj naziv da je provodio vrijeme u društvu, da se zabavljao… On je šutio i marljivo radio svoj posao, njegova radionica bila je njegova pustinja gdje je svojim radom slavio Gospodina, i u toj tišini on čuje anđela. Javlja mu se u snu. „Josipe, uzmi dijete i majku…“ (Mt 2, 13) Bog mu je progovorio jer je njegovo srce u tišini osluškivalo i on se mogao odazvati. Da je bilo buke u njegovu srcu, raznoraznih drugih misli, bilo bi tu žestokih razgovora i prepirki i on ne bi odmah poslušao”, govori nam fra Stanko i pojašnjava kako je Isus za vrijeme svoje presude u Pilatovu dvoru i na svome križnom putu najvećim dijelom šutio. Zašto je šutio? Šutnja je sastavni dio navještaja Kraljevstva nebeskog. Tamo se okupila sva židovska i rimska društvena krema, tu su bili svi poglavari i svećenici, Poncije Pilat… tada je mogao govoriti – a on je šutio. Ne samo da je šutio izvana. Šutio je i u svome srcu. To nije šutnja koja u sebi ima mržnju, osvetu, mrmljanje, nego šutnja u kojoj ljubi. Ta šutnja možda je kadra reći više od izgovorene riječi. Potom fra Stanko navodi primjere svetoga Pavla i svetoga Franje koji su Isusov glas čuli tek kada je nestalo buke u njihovom srcu.
”Dakle pustinja, osama, tišina su nužni da bismo ušli u sebe i susreli se s onim koji je u nama. Bitna točka susreta s Bogom nalazi se u nama, u unutarnjoj odaji našega duha, i istinska molitva je susret s Bogom. U našem srcu, gdje se u tišini želimo susresti s Bogom, ima raznih soba. Isus kaže: Povuci se u svoju sobu (Mt 6,6), u tišinu, u osamu, ali u našem srcu ima raznih soba. Soba za disco, soba za šoping, soba za aktivnosti, soba za tjeskobne brige… ali i soba za tišinu. Upravo u toj sobi Gospodin stanuje. Valja nam zaobići mnoge sobe i doći u onaj najdublji dio srca gdje se nalazi ta soba tišine. Valja nam doći do te sobe, jer u toj sobi, u toj tišini, čeka nas Gospodin. Tu, u samoći i tišini, čovjek dolazi pred Boga u želji da s njime uspostavi prisan odnos u ljubavi.
U najintimnije dubine Božjega otajstva ne možemo prodrijeti riječima nego šutnjom, tišinom. Valja nam ulaziti u sebe otvarajući naš unutarnji prostor Božjoj nazočnosti jer Bog uistinu sluša naše srce, a ne naše riječi. Netko uopće nije rječit, nije dobar govornik, ali Boga uopće ne zanima kakav je netko govornik. On sluša srce. Mojsije kaže Gospodinu: Pa kako ću ja govoriti? Ja mucam, teško mi je govoriti. (Izl 4,10ss) To uopće nije bitno za Gospodina. Ako mucajući počnemo govoriti ono što smo u tišini čuli od Boga, svi će nas slušati. Ako imamo veliku retoričku moć, a u srcu nije Gospodin, nikoga nećemo dodirnuti. Sveta Terezija znala je kazati: „U unutarnjoj molitvi koja se događa u tišini, u pustinji srca, nije važno puno misliti nego puno ljubiti.“, kazao je fra Stanko Mabić koji je svoju meditaciju završio mišlju židovskoga kralja Salomona koji moli: ”Gospodine, daj mi srce koje može čuti, daj mi srce koje može šutjeti i čuti tvoju riječ”.
Cijelu Korizmenu meditaciju fra Stanka Mabića koji govori o pustinji donosimo na našem YouTube kanalu.
