U korizmenom vremenu župa Međugorje i Informativni centar Mir Međugorje pripremaju Korizmene meditacije srijedom.
Meditacije ćemo emitirati srijedom u večernjem terminu nakon molitvenog programa u livestreame programu i YouTube kanalima i facebook stranicama, a emitirat ćemo ih i u našem radijskom programu.
Polusatne meditacije pripremat će fra Marinko Šakota, fra Stanko Mabić i fra Ante Vučković, a prvu ne temu posta koju prenosimo u cijelosti pripremio je fra Marinko Šakota.
Post je jedan od prvih i najvažnijih Gospinih poziva u Međugorju.
Poziv na post može se primijetiti već na samom početku Biblije, u knjizi Postanka («Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!» Post 2, 16), ali i u drugim biblijskim knjigama. Postili su proroci i Isus i prve kršćanske zajednice. Praksa posta prisutna je tijekom cijele povijesti kršćanstva sve dok se u 20. stoljeću skoro bio izgubio.
Jedan svećenik pričao je fra Slavku Barbariću: „Ovdje (u Međugorju) postao sam svjestan da u 30 godina propovijedanja nikada nisam govorio narodu o postu, npr. da objasnim zašto, kako, kada, opasnosti i prednosti. Spominjao sam naravno post barem u korizmi. Sada kad čitam Sveto pismo pitam se kako je bilo moguće da ne vidim ovu poruku kad se ona nalazi skoro na svakoj stranici. Isus je postio, govorio o postu, rekao da će njegovi također postiti. Kako je bilo to moguće, neprestano se pitam i bojim se da ima još mnogo poruka koje čekaju na moje obraćenje pa da ih otkrijem.“
Što je post? Post nije dijeta. Dok je dijeta usmjerena isključivo na tijelo, u kršćanskom poimanju posta težište je na nutrini i preobrazbi srca.
Post je «čin poniznosti pred Bogom i pokornički izraz naše potrebe za obraćenjem od grijeha i sebičnosti kako bismo Boga ljubili iznad svega, a svoje bližnje kao sebe same. Njegov je cilj preobrazba čitavoga našeg bića – tijela, duše i duha. Nužno je praćen molitvom i vršenjem djela milosrđa.»
Post je čin kojim preispitujem sebe da vidim ČIME SE HRANIM, i OD ČEGA ŽIVIM…
KAKO POSTITI?
U Gospinim pozivima primjećuje se poziv na rast. Vidiocisu jednom pitali Gospu koji je najbolji post. Gospin odgovor je bio: “Najbolji post je o kruhu i vodi.” (21. 7. 1981.)
Drugom prilikom Gospa je pozvala da se posti „strogo“ (14. 8. 1984.)
“Zato vas sve pozivam, draga djeco, da molite i postite još jače.» (25. 8. 1991.)
A onda Gospa poziva na rast u postu, na proživljavanje posta iznutra. Gospa želi da vjernici ne poste samo izvanjski nego da to bude nutarnji čin. Zato poziva: Postite srcem.
“Danas vas pozivam da počnete post od srca. Ima dosta ljudi koji poste, ali samo zato što svi poste. Postao je to običaj koji nitko ne želi prekinuti. Župu molim da poste za zahvalu što im je Bog dopustio da ostanem ovoliko dugo u ovoj župi. Draga djeco, postite i molite srcem!” (20. 9. 1984.)
Postoje dakle dva načina posta:
a) post iz običaja;
b) post srcem
Post je proces od (običaja…) prema srcu.
Od vanjštine prema nutrini. Ne ostati samo na vanjštini nego ući u nutrinu – u srce.
«Al i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.» (Joel 2, 12-13)
Post nije zaslužno djelo pred Bogom. Sjetimo se farizeja koji moli u Hramu i posti dvaput u tjednu. Isus kaže da njegova molitva i post nemaju vrijednost pred Bogom. Post nije zaslužno djelo pred Bogom. Ne postajemo bolji i veći u Božjim očima time što postimo. Bogu je jedino važno što se u nama događa preko posta. Nekad se pred drugima pohvalimo da postimo. Naglašavamo da postimo da to drugi čuju. Zašto je Isus protiv toga da ljudi znaju da postimo?
Jer ne postimo da bismo se svidjeli ljudima.
I post možemo upotrijebiti kako bismo nahranili i ojačali svoj ego, a trebamo zapravo ići u suprotnom smjeru: slabiti ego i oslobađati ga se.
KADA POSTITI?
Kraljica mira poziva da se posti dva dana u tjednu: srijedom i petkom.
ŽIVOT S KRUHOM I VODOM
Post nije samo odricanje od nečega! Post je život s kruhom i vodom Dane posta živim s kruhom i vodom. To je moja hrana od koje živim.
Pravilo je kruh piti – vodu jesti
Kruh nikad ne jesti čitavu krišku nego ga uvijek lomiti. Polagano jesti kruh i puno ga puta žvakati sve dok se ne pretvori u tekućinu. Vodu piti gutljaj po gutljaj… Dakle, naglasak je na kušanju kruha i vode. Taj čin blagovanja kruha i vode možemo pretvoriti u molitvu: Isuse, hvala ti… Isuse, ti si kruh života…
TJELESNA DIMENZIJA POSTA
Post, kako ga kršćanstvo razumije, tiče se čitava čovjeka – tijela, duše i duha. To je proces koji polazi od vanjštine, ali se na njoj ne zaustavlja. Cilj mu je promjena srca i produbljenje odnosa s Bogom.
Prema tijelu post djeluje kao ispravljanje pogrješna načina prehrane i jedenja. Budući da mnogi ljudi jedu za trećinu više nego što im je potrebno, u postu se otkriva višak kilograma što opterećuje organizam. Zbog tog viška trpi prvenstveno srce, ali i drugi organi, a time se smanjuje i obrambena snaga tijela protiv bolesti. «To se događa svakome tko brzo jede, jer ne može znati koliko je organizmu potrebno. Tako se gubi veza između organizma koji daje znakove kad mu je dosta jela i pića, i svjesnog odgovora iz moždanog središta. To je pogubno za svaki organizam.»(fra Slavko Barbarić)
Zbog brzine jedenja i drugih razloga mnogi ljudi teroriziraju svoje tijelo, jer ne čuju kada ono kaže: Dosta! Zato fra Slavko zaključuje: «Dakle, ako ne čujemo svoje vlastito tijelo kada se prejedemo, kako možemo čuti nekoga drugoga?»
Ovim se ne želi reći da su debeli ljudi loši a mršavi dobri niti da je debeljina prepreka svetosti. Naprotiv! U popisu svetaca nerijetko naiđemo i na debele ljude.
Pripovijeda se da su braća u dominikanskom samostanu jednom bratu bila izrezala stol da mu može prići i jesti jer je bio jako debeo.A radilo se ni manje ni više nego o velikom svecu – Tomi Akvinskom.
No, bez obzira na dobroćudnost debelih ljudi, ipak treba paziti na tijelo koje nam je Stvoritelj darovao, a post je jedan od načina te brige. Osim što se njime oslobađa viška, post je i higijena tijela, jer se njime tijelo čisti od nečistoća koje se nakupe unošenjem hrane. Kinezi imaju poslovicu: «Jedna četvrtina hrane za tvoje tijelo, tri četvrtine za liječnika!» Zato je narodna mudrost sročila misao: «Nek ti hrana bude lijek, a ne lijekovi hrana.»
Naravno, tijelo i duša su povezani, jedno djeluje na drugo zbog čega treba voditi brigu ne samo o hrani koju unosimo u organizam već i stanju duše. Kad je jedan naš fratar slavio 106. rođendan netko mu je postavio pitanje što je jeo pa je dočekao tako duboku starost. Na to je on odgovorio: «Nije važno što ti jedeš, nego što tebe jede.»
Nije smisao posta samo u odricanju od jela i pića. Odricanje je tek početak, a smisao se krije u promjeni nutrine. Na to je već upozoravao sveti Ivan Zlatousti: «Neka nam jezik posti od štetnih i ružnih riječi, jer kakva nam korist, ako s jedne strane izbjegavamo jesti kokoš ili ribu, a s druge strane ‘žvačemo’ braću.»
O postu, u koji se mogu uvući egoistični motivi, pisao je JosefRatzinger (kasnije Papa Benedikt XVI): «Istina je da se danas posti na razne načine: iz medicinskih, estetskih i drugih razloga. I to je dobro. Ali, samo takav post ipak nije dovoljan za čovjeka.Jer, cilj takvoga posta uvijek ostaje vlastito ‘ja’. On ne oslobađa čovjeka od njega samoga, nego je upravo tu jedino za njega.»
U postu trebamo pripaziti da ne ostanemo samo kod brige oko vanjštine kako ne bismo otišli u krivom smjeru. Kao primjer čovjeka čiji je post postao svrhom samom sebi Isus stavlja farizeja koji je molio u Hramu. «Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’» (Lk 18, 11-12)
Dakle, ako netko ostane samo na tjelesnoj razini – posti s namjerom da mu se smanje kilogrami ili da ima bolju «liniju» – može upasti u narcizam, u samodopadljivost i kruženje oko samoga sebe, u stalno gledanje u zrcalu i mjerenje na vagi. A smisao posta je potpuno suprotan tomu – da ga oslobodi od njega samoga. «U ovo naše vrijeme čini se da je post izgubio ponešto od svojega duhovnog značenja te da je, u kulturi koju obilježava težnja za materijalnim dobrom, zadobio tereapeutski smisao vođenja brige o svojemu tijelu. Post zacijelo pridonosi tjelesnom dobru, no on je za vjernike prije svega ‘terapija’ kojom sebe iscjeljuju od svega što priječi njihovo suobličavanje s Božjom voljom.»(Papa Benedikt XVI.)
Korizma koja je pred nama prilika je za življenje posta kao terapije kojom se usmjeravamo prema Uskrslom Gospodinu te približavamo i suobličavamo Njegovoj ljubavi.
