Dragi svećenici, redovnici i redovnice,
dragi hodočasnici i župljani župe Međugorje,
braćo i sestre!
Društveni život kao da se zaustavio u gotovo cijelome svijetu. Proživljavamo bolno i nestvarno vrijeme u kojem smo se uz mnoge promjene životnih navika morali odreći normalnoga života sretanja i zajedničkoga druženja, a time i liturgijskih slavlja. Svakako je najbolniji onaj „euharistijski post“, žrtva koja se od nas traži samo iz ljubavi prema drugome.
U takav se prizor manje-više uklapa i današnja slika Međugorja. Uronjeno u mir i neku sablasnu tišinu, s hodočasničkim stazama posve pustim, s praznim prihvatilištima i s crkvom zatvorenih vrata.
Prigoda je ovo da snažnije i dublje doživimo i proživimo Veliki tjedan, otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Da u svojim nevoljama i nevolji drugih ugledamo u novome svjetlu lice Krista: nevina optužena i osuđena na smrt, udarana, mučena, popljuvana i lišena svakoga ljudskog dostojanstva.
Što je to Gospodin osjećao? Naravno: beskrajnu tjelesnu patnju, ali je još veća bila patnja Njegove duše. U Maslinskome vrtu – Getsemaniju – znojio se krvavim znojem vidjevši grijehe svijeta i svoju smrt na križu koja ga je čekala.
Na poseban ga je način zaboljela napuštenost. Svi su ga ostavili, svi su pobjegli. Proživljavao je strahovit osjećaj samoće. Napušten od ljudi, osjećao se također napušten od nebeskoga Oca. Stoga je na križu i uzviknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“. U cijeloj toj strahoti Isus je bio svjestan svoga poslanja Služitelja. On je samo mislio na druge: apostole, uplakane žene, razbojnike s Njim razapete, na cijeli svijet: sjetimo se samo sedam posljednjih Isusovih riječi s križa!
Danas također svijet živi svoju muku. Brojni umiru, mnogi su napušteni i žive sami, mnogi bez izvora sredstava za život, mnogi nepokretni. Budimo stoga i mi služitelji! Pomažimo se uzajamno. Pomozimo starima, siromašnima, onima koji žive bez pomoći, obiteljima s djecom, nadasve roditeljima koji su ostali bez svoga ženidbenog druga. Možemo obesnažiti samoću i izolaciju, ne samo u svojoj obitelji nego i susjedima i bližnjima.
Nakon smrti i grobne tišine dolazi Uskrsnuće. Nakon nesreće pandemije doći će povratak u normalan život, ali na drugačiji način: bit će to vrijeme zahvaljivanja za život, za svaki njegov dašak, za povratak životu otvorenih crkava i snažnijega sakramentalnog života.
Draga braćo i sestre,
ovoj se nesreći možemo suprotstaviti snažnim oružjem: žarkom i ustrajnom molitvom. U međugorskoj crkvi koja je privremeno utonula u izvanjsku tišinu molitva nije utrnula. U molitvenome zajedništvu s međugorskim svećenicima, redovnicima i redovnicama, raznim zajednicama i župljanima možete biti svaku večer putem sredstava društvenoga priopćavanja i tako od svoje kuće načiniti „malu crkvu“.
Jamčim vam svoj blagoslov i svoj svakodnevni spomen u molitvi na vaše nakane. I sve vas povjeravam zaštiti Uskrsloga Krista i Marije Kraljice Mira.
+ Henryk Hoser sac
Apostolski vizitator
