Na Veliku subotu, 30. ožujka, u Međugorju je svečano proslavljeno Vazmeno bdijenje pred najveći kršćanski blagdan Uskrs. Obrede Vazmenog bdijenja u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju predvodio je međugorski župni vikar fra Marin Mikulić koji je i predslavio sveto misno slavlje. S njim su u koncelebraciji bili međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić, župni vikar fra Ivan Hrkać te brojni drugi svećenici. Molitva svete krunice koju je predmolio fra Josip Marija Katalinić započela je u 20 sati, a obredi Vazmenog bdijenja su započeli u 21 sat ispred crkve sv. Jakova gdje se plamenom iz ognja upalila uskrsna svijeća, nakon čega se u procesiji došlo do oltara. Potom je fra Zvonimir Pavičić otpjevao hvalospjev uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista koji je Svjetlo. U prigodnoj propovijedi fra Marin Mikulić je kazao kako nam ova sveta noć želi kazati; uskrsni dan je u dušama i životima ljudi donio neke nove i sretnije vijesti, rješenja, smiraje, olakšanje, radost, sreću…
„Ako pogledamo izvještaje evanđelistâ o Isusovoj muci, uskrsnuću i širenju radosne vijesti, primjećujem dva različita pristupa. Prvi: vrijeme prije i za vrijeme Isusove muke. Drugi: vrijeme poslije Isusove muke i smrti. Prvi: Isusova muka obojana je samoćom. Vidimo Isusa kako se sve više povlači u osamu, u trenucima tišine i samoće traži snagu od Oca i jasnoću svog puta… Vidimo i apostole kako u samoći proživljavaju svoje agonije sumnje, izdaje i zatajenja… Sveti Petar u svojim suzama, Juda u svojoj izolaciji, sveti Toma u svom bijegu… Ova razjedinjenost i samoća izravne su posljedice duhovne smrti koju mi ljudi nosimo u sebi. Druga: vrijeme poslije Isusove muke i smrti tj. uskrsnuće. Uskrs međutim počinje sasvim drugačije. Na grob su se prvo uputile žene, i to ne pojedinačno nego zajedno. Njih tri. Zatim su dobile naredbu da vijest o uskrsnuću priopće učenicima (Iv 20,17) Na grob dolaze i apostoli Petar i Ivan zajedno. Isus se ukazuje ne jednom, nego dvojici učenika koji su putovali u Emaus. Vidimo dakle da je uskrsno vrijeme za razliku od vremena korizme, obilježeno susretima i zajedništvom. Sve je nekako u priopćavanju, objašnjavanju, navješćivanju…”, kazao je fra Marin Mikulić, te naglasio kako je sva ta komunikacija nemoguća bez susreta, dodira, pogleda, trčanja, gledanja, slušanja… Stvarnih odnosa sa stvarnim svjedocima velike istine uskrsnuća!
„I zato nas uvijek kušnje, patnje i križevi udaljavaju, zatvaraju, nagone na bijeg, ne želimo nikoga kraj sebe, želimo da nas svi puste na miru. Ali Uskrs nam želi nešto drugo kazati, želi da se sjedinimo s Kristom, da postanemo njegov ud. Jer Isus je umro i uskrsnuo upravo radi nas, kako bi nas sve na kraju privukao k sebi da se zajedno s njime radujemo. Bit je zajedništvo, euharistija je zajedništvo. I zato nam je važno da sve svoje životne križeve naslonimo na Isusov križ i onda ćemo osjetit lakoću, kako je lako s Isusom nositi križ, osjetit ćemo u srcu radost Isusova uskrsnuća i onda više nećemo biti zatvoreni i osamljeni, nego ćemo osjetit potrebu za susretom, zajedništvom, osjetit ćemo da nas netko voli, osjetit ćemo radost koja nije od ovoga svijeta, nego radost koja izvire iz zajedništva s uskrslim Kristom. Jer Krist svojim uskrsnućem želi sve u jedno sabrati u svome kraljevstvu, da svi budemo jedan ud Krista”, kazao je fra Marin Mikulić te dodao kako je ova noć istina o čovjeku, čovjeku koji je dobio potvrdu o tome da je zaista dijete Božje, jer je njegov Sin, ne samo umro za čovjeka nego je i uskrsnuo, svjedočeći da će tako i sam čovjek na kraju svoje smrti jednom uskrsnuti.
„Ovo je noć kada se povezuje nebesko sa zemaljskim, a božansko s ljudskim. Noć u kojoj nas Krist izvlači iz ropstva ovoga zemaljskoga, a uvodi nas u nebesko kraljevstvo. Vazmeno bdijenje škola je duhovnosti svakom kršćaninu da sam uvidi o sebi tko je. Da sam može sa sebe skinuti svoje okove, što sebičnosti, što oholosti, što materijalizma i svjetovne zamamljivosti. Kroz ove okove čovjek iz prividne sreće upada u vlastite zamke razočaranosti i nemira, množi svoje patnje i nemire susrećući se sa svojim križevima pred kojima će uzmicati. Tada će se pojaviti neizbježni strah za samog sebe i svoje „sutra“. Smrt postaje strašna prepreka mirnog života i opuštenosti. U ovoj vazmenoj noći slavimo pobjedu nad smrću, najvećom čovjekovom neprijateljicom. Smrt više ne smije biti strašilo za čovjeka, nego normalna stvarnost u događaju života, vrata koje tek uvode u život. Samo kakvi možemo ući u taj život? Ovisi o ovome životu koji sada živiš, po čijim uputama živiš, koje istine živiš, kojim putem ideš, tko ti je mentor. Tko ti je branitelj, tko ti je hranitelj? Kršćanin si, Kristov si, zato u noći pashalnog misterija moraš poduprijeti svoju istinu. Tvoj je život utkan u Kristov život po sakramentu krštenja, ti si pečaćen njegovim božanskim genima. Njegov životni put je i tvoj životni put. Njegov je put išao preko križa i žrtve, ni tu životnu stvarnost ne možeš izbjeći ako želiš s njime uskrsnuti. Jučer smo s njim bili razapeti na križu. S njim ćemo biti i pokopani, s njim ćemo i uskrsnuti i ući u Očevu slavu”, kazao je fra Marin Mikulić, te svoju propovijed završio riječima:
„Draga braćo i sestre, postanimo svjesni snage Uskrslog Isusa koja je u nama. Nemojmo dopustiti da izgubimo tu snagu. To je snaga živoga i uskrsloga Boga koja čini i od nas apostole i navjestitelje radosne vijesti! A to je da je naš Bog, Bog živih. Bog doista sve može preokrenuti na dobro! I to svjedočimo u ovoj svetoj noći. Bog je doista pobjednik nad grijehom i nad smrću! Smrt je izgubila svoju vrijednost, postala je nešto privremeno. Bog može sve ono što nije, učiniti da bude ono što jest! U svakom našem susretu, u svakoj našoj riječi može biti ova snaga! U ovim tamnim vremenima u kojima živimo pred nas se ovaj navještaj stavlja kao poziv i kao izazov! Hoćemo li povjerovati? Hoćemo li, kao jednom dvanaestorica, i mi krenuti u ovaj ohladnjeli svijet s navještajem da Ljubav nije mrtva, nego da u nama živi?! Amen, hvaljen Isus i Marija.”
Na samom kraju svete mise fra Marin Mikulić blagoslovio je hranu koju su vjernici donijeli na svetu misu, a zatim se okupljenima obratio međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić koji je u ime apostolskog vizitatora mons. Alde Cavallija, te u ime svih fratara i časnih sestara koji djeluju u župi Međugorje svim vjernicima zaželio sretan i blagoslovljen Uskrs.
Tekst i foto: Mateo Ivanković
