Nakon što je devedesetih godina bio na predavanju Waynea Weiblea, vlč. Fancis Ching počeo je ”gutati” literaturu i sve materijale o Međugorju do kojih je mogao doći. Gospine poruke ušle su u njegov život u vrijeme kada se borio s perfekcionizmom i iscrpljujućom željom da zasluži Božje milosrđe. Čitajući poruke iz Međugorja, vlč. Francis je doživio ono što naziva svojim drugim obraćenjem.
U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Medjugorje (Plodovi Međugorja), koji priprema Marija Jerkić, vlč. Francis ispričao je kako mu je prvo hodočašće u Međugorje promijenilo život i usmjerilo ga u razlučivanju svećeničkog poziva. Cijelo njegovo svjedočanstvo dostupno je i na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a možete ga pročitati i u nastavku:
Ovdje je molitva gusta, mir je u ovome mjestu tako gust, i odmah sam osjetio – Gospa je ovdje.
Prvi put sam čuo za Međugorje kada sam bio u devetom razredu. Dva svećenika, dva isusovca su nam na vjeronauku govorila o ovom mjestu. Bilo je to tijekom 94.-95. školske godine, kada je Wayne Weible došao u Kitchener govoriti o Međugorju, tada sam doslovno progutao sve njegove knjige i dostupnu literaturu. Počeo sam ići na marijanske konferencije u Torontu. Prije nego što sam došao u Međugorje, dok sam čitao tu literaturu, gledao i slušao snimke, u to vrijeme sam prolazio kroz teško razdoblje.
Mučio sam se kako se prepustiti Bogu. Došao sam do mrtve točke u svom duhovnom rastu. Želio sam biti dostojan, želio sam zaslužiti milosrđe Božje, a to, naravno, nije vodilo nigdje. Osjećao sam se kao gubitnik, mislio sam da Bog mene ne može voljeti. Čitajući te materijale, glas koji se jasno čuo kroz njih bila je Gospina poruka: Došla sam reći vam da vas Bog ljubi.
I prije nego što sam došao ovdje, osjećao sam kako već poznajem Kraljicu Mira.
Bilo je to tako snažno iskustvo i smatram ga svojim drugim obraćenjem. Moje prvo obraćenje bilo je 93. godine kada sam upoznao Isusa, a onda sam čitajući osjetio tu snažnu prisutnost i tu poruku Božje ljubavi preko Gospe ovdje. Spoznao sam da me Bog zaista ljubi, a Gospa korača sa mnom.
I prije nego što sam došao ovdje, osjećao sam kako već poznajem Kraljicu Mira.
Kada sam došao ovdje, bilo je to kao posjet mami. Sjećam se, stigli smo predvečer, prije zalaska sunca i bili smo toliko uzbuđeni vidjeti crkvu sv. Jakova. Otišli smo u pansion, ali moj prijatelj Gabriel i ja nismo mogli čekati. Otrčali smo prema crkvi.
Ponekad bismo sjedili s drugim hodočasnicima za večerom i pričali kako smo proveli dan, a ja sam osjećao takvu radost i mir, te sam s drugima želio podijeliti sve što je Gospodin učinio u mom životu. To je bio jedan od prvih plodova.
Ljudi su izlazili nakon molitve, a mi smo se nekako progurali i počeli moliti. Osjećao sam se kao da sam došao doma i sve je bilo tako spokojno. Ovdje je molitva gusta, mir je u ovome mjestu tako gust, i odmah sam osjetio: Gospa je ovdje, Isus je ovdje i ljudi to osjećaju. Moguće je. I ja mogu moliti. Tijekom tog prvog posjeta osjetio sam kako se stvari počinju mijenjati. Bio sam introvertiran i nikad ne bih prvi progovorio što se događa u mom životu.
Sjećam se, ponekad bismo sjedili s drugim hodočasnicima za večerom i pričali kako smo proveli dan, a ja sam osjećao takvu radost i mir, te sam s drugima želio podijeliti sve što je Gospodin učinio u mom životu. To je bio jedan od prvih plodova.
Drugi plod koji sam primio tijekom svog prvog hodočašća 1996. godine dogodio se tijekom euharistijskog klanjanja. Jednog od posljednjih kojem smo tog tjedna mogli prisustvovati. Jedna hodočasnica u našoj grupi bila je Hrvatica i ona je inzistirala….
Svi su znali kako razmišljam o svećeničkom pozivu, rekla je: Moraš poći sa mnom na klanjanje ranije kako bismo bili blizu Isusu. Ja sam rekao: Oh, ok, koliko ranije? Rekla mi je vrijeme i to je bilo gotovo dva sata prije klanjanja, pa sam je pitao: Zašto tako rano? Svejedno smo otišli i umjesto da smo sjeli u klupe, nije bilo nikoga u crkvi, ona me povukla i rekla: Ti klekni ispred oltara! Bili smo ispred oltara na dnu stepenica. Nitko drugi nije bio u crkvi. Pitao sam zašto ne sjednemo. Ona je rekla: Ne, ne, ti klekni ovdje.
Ta radost se nastavila i volim reći kako od tog dana 1996. godine uvijek postoji ta mogućnost koju mi je Gospodin darovao – smiješiti se u svim okolnostima.
Ostao sam tu i s vremenom su iznijeli Presveto. Osjetio sam kao da Gospodin govori: Odaberi radost! Pomislio sam tada: Kako to misliš? Shvatio sam kako su ljutnja i negativne emocije puno prisutnije u mom životu. Nisam znao da mogu odabrati radost, mogu odabrati osmijeh i stoga sam odabrao smiješiti se.
Samo sam stavio radosno lice na svoje lice i nisam mogao prestati. Ta radost se nastavila i volim reći kako od tog dana 1996. godine uvijek postoji ta mogućnost koju mi je Gospodin darovao – smiješiti se u svim okolnostima.
To je veliki dar. Sjećam se kako su, kada bih izašao, ljudi često komentirali – izgledaš dobro. Izgledaš vrlo, vrlo sretno a ja sam rekao: Da, Gospodin mi je rekao da se radujem. Bio je to veliki dar koji me je slijedo kada sam se vratio u Toronto. Sjećam se kako nitko nije želio ići kada je došao posljednji dan hodočašća. Tu smo bili samo šest dana i kada smo krenuli nazad, svi smo osjećali… prekratko, prekratko je to trajalo.
Prolazio sam kroz razdoblje tugovanja. Sjećam se, došao sam kući i sljedeći dan sam se probudio vrlo rano, oko 5 ujutro.
Bio sam u kući svojih roditelja i ptice su pjevale pod mojim prozorom u 5 ujutro. Odmah sam se sjetio kako su ptice pjevale u Međugorju, ptice koje su svake noć pjevale dok sam sjedio tamo gdje su sada svijeće iza crkve. Sjedio sam tamo svaku večer tijekom hodočašća i kada su te ptice pjevale ispod moga prozora nakon što sam se vratio u Toronto, bilo mi je jasno kako mi Gospa poručuje: S tobom sam i želim da Medjugorje doneseš kući.
Obvezao sam se ići na ispovijed bar jednom ili dva puta mjesečno, i ostao sam tome vjeran. I mnogi, mnogi plodovi su proizašli iz toga…
Počeo sam moliti srcem, pojačao sam dnevne odlaske u crkvu, išao na svetu misu što češće, svaki dan, povećala se moja želja za čitanjem Biblije, istinski sam se obvezao postiti. Postim srijedom i petkom o kruhu i vodi već dugi niz godina, nisam bio uspješan svaki tjedan ali većinu jesam.
Obvezao sam se ići na ispovijed bar jednom ili dva puta mjesečno, i ostao sam tome vjeran. I mnogi, mnogi plodovi su proizašli iz toga. Vrlo brzo nakon toga sam počeo svjedočiti o svemu što sam primio od Gospe. Mnogi su mi počeli govoriti.: Ti moraš odgovoriti, mislimo da te Gospodin zove u svećenike.
Gospine poruke u Međugorju u biti nisu ništa novo, one su pojednostavljene, lako provedive u praksi. Bez njih bih imao mnogo pogrešnih koraka
Već sam razmišljao o tome kada sam došao 1996.godine, ali se sve to intenziviralo, posebno potreba da uđem u to mjesto molitve i predam se volji Božjoj. Sljedeće godine sam vrlo jasno primio poziv koji je potvrdio mnoge stvari za koje sam molio. Dvije godine nakon toga, 1999. pridružio sam se zajednici Sljedbenika križa i zaređen sam za svećenika 2005. godine. Bez Gospinih poruka iz Međugorja ne bih znao gdje sam, pa ni s pozivom u svećenike, još uvijek bih se mučio s perfekcionizmom, s potrebom da zaslužim milost Božju, mučio bih se sa samokritičnošću.
Ali pročitavši poruke iz Međugorja, došao sam u Međugorje i pokušao živjeti te poruke koje su u biti poruke Evanđelja. Gospine poruke u Međugorju u biti nisu ništa novo, one su pojednostavljene, lako provedive u praksi. Bez njih bih imao mnogo pogrešnih koraka, ali budući da sam došao u Međugorje i pročitao poruke i pokušao ih živjeti, to je zasigurno ubrzalo moj put prema Gospodinu i donijelo mnoge, mnoge milosti obraćenja u mom životu.
Spriječilo me ili me brže vratilo svaki put kada bih pao. Zasigurno je bilo ključno u mom odgovoru na poziv za svećeništvo. Nakon što sam zaređen 2005. godine, jedan od načina pripreme za ređenje bio je dolazak u Međugorje jer sam osjećao kako moram zahvaliti Gospi jer je Ona bila vrlo važna na mome putu prema svetosti i mome odgovoru na poziv za svećeništvo.
Većinu večeri, tijekom cijelog boravka ovdje, provodio sam mislim dva, tri sata u ispovjedaonici. To me učilo poniznosti. Bio je to takav blagoslov. Naučio sam toliko od pokajnika i bilo je čudesno. Vraćam se ovdje uvijek iznova.
Došao sam ovdje doslovno deset dana nakon ređenja. Ja i još jedan svećenik, o.Brian koji je zaređen kada i ja, zajedno s njegovom majkom, nas troje smo došli u Međugorje. Bili smo tu tri tjedna. Nismo imali nikakav plan. Moj jedini plan bio je ujutro ići na misu i navečer ispovijedati. Preporučujem to svim novozaređenim svećenicima ili svećenicima koji žele obnoviti svoje svećeništvo.
Shvatio sam kako me to vrlo brzo prizemljilo u mom svećeništvu. Tijekom pripreme čitali smo o sv. Ivanu Vianneyu koji je govorio o dva oltara, Euharistijskom oltaru i oltaru u ispovjedaonici, dva mjesta gdje svećenici trebaju živjeti svoje živote i davati svoje živote. Stoga sam osjećao kako je ovo savršeno mjesto i bilo je. Bio je to ogroman blagoslov, pripremati se za misu, slaviti misu sa toliko svećenika pred punom crkvom.
Međugorje je danas jedno od najvažnijih mjesta obraćenja. Ja kao svećenik stojim u prvom redu i sudjelujem u tome posebice u ispovjedaonici, ali i na drugim mjestima.
Većinu večeri, tijekom cijelog boravka ovdje, provodio sam mislim dva, tri sata u ispovjedaonici. To me učilo poniznosti. Bio je to takav blagoslov. Naučio sam toliko od pokajnika i bilo je čudesno. Vraćam se ovdje uvijek iznova. Bio sam tu 2006., 2011., 2014. i sada 2023. godine. Koračam s hodočasnicima i upoznajem mještane i druge hodočasnike. Promatrajući situaciju u svijetu i primjećujući kako Gospa poziva sve više i više ljudi u Međugorje, prvo pitanje koje pada na um je to da što bi bilo da Gospa nije u Međugorju osnovala svoju školu gdje ljudi dolaze i preko tih jednostavnih poruka mijenjaju svoje živote, obraćaju se i puni žara se vraćaju svojim kućama, u svoju domovinu, rodni grad gdje strastveno i predano nastavljaju živjeti Evanđelje. Bez kompromisa. Bez toga bi u svijetu danas bilo znatno manje ljudi kuji su voljni stati uz Isusa.
Smatram kako je Međugorje danas jedno od najvažnijih mjesta obraćenja. Ja kao svećenik stojim u prvom redu i sudjelujem u tome posebice u ispovjedaonici, ali i na drugim mjestima. Znate, jedna od stvari koja mi donosi toliko radosti su ljudi koje upoznajem ovdje, bilo da su to mještani ili hodočasnici koji dolaze ovdje.
Ne postoji nijedno drugo mjesto koje je toliko plodonosno u vraćanju duša Bogu poput Međugorja…
Postoji neka iskra u tom odnosu i za mnoga lica koja ovdje susretnem siguran sam kako ćemo se poznavati u vječnosti. Radi se o dubini ljubavi, odmah znate – to je srce koje izgara za Boga, koje želi doći u kraljevstvo nebesko. A raj bi takav trebao biti i to se ovdje osjeća, opipljivo je. I ne postoji drugo mjesto, nijedan drugi program, koliko ja znam, a poznajem mnoge svećenike koji su probali razne stvari, i ja sam, dok sam bio na župi, probavao razne stvari.
Ne postoji nijedno drugo mjesto koje je toliko plodonosno u vraćanju duša Bogu poput Međugorja. I programa ovdje, večernjeg molitvenog programa, i živog iskustva ljudi koji pokušavaju odgovoriti i prihvatiti Gospine poruke.
Uz osjećaj mira i snažnog iskustva poruka, obraćenja, ispovijedi, ono što smatram posebnim u Međugorju je ta jednostavnost poruka koje od nas traže jednostavne, male korake. To iskustvo mira, prijateljstva, gostoprimstva, velike vjere i mira u ovom selu, to je dokaz da, ako svi mi pokušamo načiniti te male korake, sve se može promijeniti. Poznajem mnogo laika, svećenika, biskupa koji iskreno ne znaju što da rade, posebice u zapadnom svijetu.
Bog je živ, On se kreće, među nama je. On je Gospodar obraćenja. On djeluje u srcima ljudi.
Ljudi napuštaju crkvu, obitelji se raspadaju, djeca se ne vraćaju vjeri, svi problemi, sve vrijednosti koje infiltriraju Crkvu danas, masovno napuštanje crkve… i oni zaista ne znaju što da rade.
Mnogi misle kako moraju raditi neke lude, velike stvari, ali zato što sam bio ovdje i iskusio plodove ovdje, to mi je dokaz. Mislim kako ljudima trebamo dati čvrstu nadu i reći: Ne, načini samo ove male korake. Bog je živ, On se kreće, među nama je. On je Gospodar obraćenja. On djeluje u srcima ljudi. Moramo biti vjerni, moramo biti predani, moramo odgovoriti na poruke kada je lako i kada je teško. U svim okolnostima ići prema Isusu, ići prema Mariji cijelim svojim srcem.
