Nakon pozdravljanja sa zastavama svih onih država koje su ranijih godina bile na Mladifestu, a ove godine zbog pandemije mladi iz tih država nisu mogli doći otvoren je 31. Međunarodni molitveni festival mladih. Pročitana je poruka koju je mladima u uputio papa Franjo, a svečano misno slavlje potom je predslavio apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre,
Pripovijedanje o mučeništvu Svetog Ivana Krstitelja, koje Matej donosi u 14. poglavlju svoga Evanđelja, ne može biti potpuno shvaćeno bez posljednjih redaka prethodnog poglavlja: 13. poglavlja gdje aludira na činjenicu da Isus dolazi u „svoj zavičaj“, u Nazaret, nakon što je poučavao u sinagogi, ljudi su bili zapanjeni zbog njegove mudrosti, ali su se sablaznili zbog drugih stvari i nisu ga prihvatili.
Stoga su Nazarećani u toj situaciji istaknuli i živjeli dvije protuvrijednosti, što je vjerojatno bilo plod i posljedica kulturnih predrasuda, koje su dolazile izdaleka: “progon” i “odbijanje”.
Isus je progonjen i odbačen. Bilo je to u Nazaretu, ali je to i dan danas, u cijelome svijetu. Zapravo, neugodni događaj iz Nazareta nadilazi granice tog gradića i postaje događaj kojim se zanima cijeli svijet.
Što je bio razlog za “sablazan” u Nazaretu?
Nazarećani su shvatili Isusovu mudrost u sinagogi: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?“ (Mt 13,54). Ali, nisu mogli prihvatiti da je taj mudar čovjek i taj čudotvorac bio “drvodjeljin sin”. Ili bolje rečeno, sablaznili su se, jer nisu mogli vjerovati i prihvatiti da je ” drvodjeljin sin” “Sin Božji”.
Ivan Krstitelj je također bio “progonjen” i “odbačen”. Zbog toga je on Kristov preteča u svemu, od rođenja do nasilne smrti.
Ivan je bio “progonjen” i “odbačen”, jer se postavio kao glasnik Kraljevstva Božjega i kao svjedok istine: ovo je bio jedini zločin, kojega je platio životom, iako su svi prepoznali njegov proročki utjecaj, čak i Herod Antipa.
Vi, dragi mladi koji me slušate, razumijete da su dva slučaja, najprije Ivana Krstitelja, a potom Isusa, vrh ledenog brijega čitave situacije nepravde, tipične za ljudsku povijest, prošlu i sadašnju.
A onda, istina se često ne sviđa, ni Herodu se nije svidjela, u slučaju Ivana. U svoje vrijeme, Isus, koji je Istina postala Osoba, nije se svidio svojim sugrađanima iz Nazareta; nije se svidio svojoj obitelji, koja je mislila da je potpuno izvan sebe; nije se svidio učiteljima Mojsijeva zakona i farizejima, kao ni odgovornima za bogoslužje u hramu, oni su ga smatrali religioznim revolucionarom od kojega se treba pripaziti. Čak su i jednostavni ljudi u narodu, koji su slijedili Isusa i prihvatili ga kao proroka, kada su pokušali identificirati njegovu osobnost, pribjegli prošlosti: Isus je, mislili su, reinkarnacija proroka prošlosti (Mojsije, Ilija, Jeremija).
Ukratko, u uskoj usporedbi između Isusove sudbine i one Ivana Krstitelja, postoje barem dva aspekta na koja ste vi, mladi ljudi, vrlo osjetljivi: osjećaj za pravdu i žeđ za istinom. Pravda i istina, za svijet mladih, za vaš svijet, dvije su stvarnosti o kojima se ne pregovara.
U oba slučaja (i u Isusovu, i u Krstiteljevu) nevini se progone i odbacuju kao krivci; dok pravi krivac, nije samo izuzet od kazne, već je čak ovlašten odlučiti o kazni koja se izriče nedužnima. Tu se računi zaista ne vraćaju na naplatu i vi se pravom sablažnjavate, dok se, gotovo s osjećajem duhovnoga bunta, pitate: gdje je pravo lice stvari? Gdje je zakon? Pa čak: i gdje je Bog?
Ja ću vam onda odgovoriti, pitajući vas: gdje je čovjek? Ja ti kažem ako je Bog pravi Bog, On postoji; On je neprestano prisutan u ljudskoj povijesti: On je na neizbrisiv način utisnuo značenje stvarima; zakon, ako je pravedan, ima Boga kao svoje podrijetlo. Ali, gdje je čovjek? Zaista, imamo toliko mnogo znakova Božje ljubavi. Međutim, na nama je prepoznati tu prisutnost. Jesmo li sposobni preuzeti ulogu onih koji će objaviti Božju prisutnost u svijetu? Isus je bio povijesno prisutan među svojima, a njegovi ga nisu prepoznali i nisu ga prihvatili. Danas smo mi njegovi, odnosno mi smo Isusovi: ali znamo li ga prepoznati, prihvatiti ga i biti oni koji Njega objavljuju svijetu?
Iz toga dolazi važnost i potreba svjedočenja svih nas, ali i od strane svijeta mladih. Štoviše, svjedočanstvo mladih najviše bi pridonijelo i pomoglo današnjem svijetu prebroditi brojne situacije nepravde i mnoštvo prikrivanja istine, kojima smo navikli svakodnevno svjedočiti. Vjerojatno papa Franjo aludira na to kad vas u Pismu koje vam je poslao poziva na “svjedočenje”.
Uistinu, osoba Isusa iz Nazareta, pogodila je njegove suvremenike, a i danas pogađa cijeli svijet. Ali, tko je zapravo Isus? Pitanje vrijedi i danas, kao i u Njegovo vrijeme.
Koliko mišljenja o Njemu! Ali, ako ste primijetili, sva – i ona njegovih suvremenika i ona koji su novija – sažeta su u činjenicu da nije lako prihvatiti Isusa za ono što On stvarno jest. Odnosno, velika poteškoća za kulturu svakog vremena je u Isusovom mesijanskom identitetu, njegovom Božjem Sinovstvu.
U stvarnosti, problem nije u Isusu, već u nama. Prema tome, na putu razumijevanja Isusa, trebali bismo se prepustiti Njegovu vodstvu. Odnosno, ne bismo trebali mi ispitivati Njega, nego bismo trebali pustiti Isusa da ispituje nas, kao kad se u uskrsno jutro Isus obratio Magdaleni: “Ženo, zašto plačeš?” Isus se naginje nad ljudskost onoga koji je u traženju, da bi sudjelovao u njegovom problemu i riješio ga iznutra, jer se te vrste problema ne rješavaju intelektualnim znanjem, sačinjenim od već pripremljenih odgovora, koji su plod knjiga.
Dakle, dopustimo Isusu da nas propita, a On će nas vjerojatno usmjeriti na jedno drugo pitanje: Tko sam ja za tebe? To jest: koliko mjesta imam Ja u tvome životu? Koliko Ja tebi značim?
I ovdje Isusu nije potrebno dodatno mišljenje. Ali treba tvoje srce. Tvoje srce može postati „Božja kolijevka“, ako ti pustiš Isusa „živjeti“ u tebi; ako Ga pustiš ući u tvoje srce kao sadašnji „život“, a ne kao život, da, ali onaj prošli. Isus želi živjeti u tebi, tako da tvoj život bude “vječno živ”!
Tko sam Ja, za tebe? To „za tebe“ kaže da Isus izgovara svako ime i svakoga pita: „reci mi svoje ‘iskustvo Boga’, koji je tvoj okus Boga …“. Dakle, odgovor na pitanje o Isusu (Tko je uistinu Isus?) je put svakodnevnog suživota s Njim, u kojemu, što više zajedno s Njim živiš, više Ga poznaješ. Nema drugih puteva. Što Isus više ulazi u naš život, više smo živi. Više Isus znači više ja i više mi.
Isti put vrijedi i kada je u pitanju naš odnos s Blaženom Djevicom Marijom. U vezi s tim, ja vam ne bih predlagao da puno molite Gospu da dobijete Njezinu zaštitu; sigurno i to. Međutim, prava pobožnost prema Mariji nastoji dobiti nešto veće: to je milost da Nju možemo prihvatiti u našem životu, s Njezinim načinom vjernice i učenice, radosne, slobodne i jake, koji će nas bez ikakve sumnje dovesti do Isusa.
