U redovitoj katehezi subotom ‘Živjeti Međugorje’ večeras je govorio fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Njegovu katehezu koju smo emitirali u večeras (3. listopada) nakon molitvenog programa na našim videoplatformama i ovdje prenosimo u cijelosti, a možete je pogledati i na našem youtube kanalu:
Dragi prijatelji! MIR I DOBRO!
Pod ovim smo geslom mi, sinovi sv. Franje Asiškoga, na ovim prostorima još od 1212. godine. Naime, sv. je Franjo krenuo iz Ancone lađom prema Siriji, ali ga oluja baci na ovu stranu obale Jadranskoga mora. Tako piše njegov prvi životopisac Toma Ćelanski. Od tada smo na ovom ozemlju, u kojem imamo svoje samostane – sve tamo od 14. stoljeća naovamo.
Naš utemeljitelj sv. Franjo iz Asiza umro je u noći s 3. na 4. listopada 1226. godine ležeći gol, na goloj zemlji, s pjesmom Mira i Dobra na svojim usnama. To je i nama, svojoj duhovnoj djeci, ostavio kao zalog i nalog. U ove dane liturgijske proslave njegova nebeskog rođendana, želim kao franjevac, u okrilju i međugorske poruke mira i pomirenja, izgovoriti te riječi i utkati ih u ovu poruku.
Franjevačka karizma obilježena riječima Mir i Dobro, nije mogla „stati“ u okvire jednoga reda, pa je Franjo, premda nije bio svećenik, osnovao čak tri reda. I to je bilo „pretijesno“ za tu karizmu pa se prvi red razvio u tri pravca, a tijekom više od osam stoljeća franjevačkog pokreta nastao je velik broj franjevačkih družbi osobito Trećega samostanskog reda. Franjevačka karizma se čak prelila i na druge vjere i crkve u svijetu.
Sve ovo ukazuje na bogatstvo karizme i na njezinu ostvarivost u svim staležima Crkve i svim slojevima društva.
Tu karizmu određuju dvije koordinate. Prva je redovnička u mnogim oblicima, a druga je laička, po kojoj je povezana s laičkim načinom života koju gaje članovi Franjevačkog svjetovnog reda.
Nemoguće je u kratkim crtama opisati tako bogat sadržaj ove karizme, stoga samo ono što mi se čini da je najvažnije u ovome trenutku.
Moglo bi se reći da je franjevačka karizma najsnažnije obilježena kristološkom dimenzijom. Sva dubina te karizme i duhovnosti dolazi od Franjine duboke zagledanosti u Krista. Franjo ne gleda Krista samo očima, on ga doživljava svim osjetilima. On ga doseže razumom do krajnjih granica ljudskog razuma. On ga prihvaća svim silama svoje volje. Grli ga čitavim svojim bićem. Upija ga svojom željom. Ta zagledanost u Krista tako je snažna da se, Kristovim darom, sam počeo pretvarati u objekt svoga promatranja. On je silnom željom želio osjetiti u svom životu Isusov život. Gospodin mu je ispunio tu želju i obilježio ga svojim likom.
Nekoliko godina prije svoje smrti molio je od Gospodina posebno ove dvije stvari: da mu dopusti osjetiti barem dio njegove ljubavi koju je imao prema ljudima i barem dio njegove patnje koju je podnio za ljude.
Obje su mu želje bile uslišane. Bog mu je dao ljubav koja se obilno prelijevala ne samo na sve ljude, nego i na svako Božje stvorenje. Dao mu je dio svoje patnje, i same svoje rane.
Franjino srce posebno su osvajali Isusovo siromaštvo i Isusova malenost koja se očituje u trostrukoj poniznosti: u poniznom silasku u naše tijelo ili utjelovljenju, u poniznom uzimanju svih pa i najtežih tegoba ljudskog života i u poniznom silasku u presvetu Euharistiju.
Još jedna vrlo aktualna značajka franjevačke karizme je zorno gledanje Boga u svim bićima (stvarima, biljkama, životinjama, ljudima i nebeskim tijelima) i promatranje svega stvorenoga kao zajednice djece Božje, a međusobno kao braće i sestara.
Upravo na toj liniji je i najnovija Papina enciklika “Svi smo braća” – O bratstvu i socijalnom prijateljstvu, koju je sam papa Franjo potpisao u Asizu, ove subote 3. listopada 2020.
Na kraju ću spomenuti još jednu značajku koja nas na poseban način povezuje s našim marijanskim hodočasničkim Međugorjem i Gospom. Od sv. Franje možemo učiti što je to prava marijanska pobožnost.
U Drugom životopisu Toma Ćelanski piše: Franjo je “Isusovu Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti”.
U Mariji uznesenoj na nebo Crkva gleda svoj eshatološki dovršetak. Ono što Marija “već jest” a mi kao putujuća Crkva “još nismo”, sjaji pred nama kao znak sigurne nade.
U Međugorju su to milijuni prepoznali i uvijek se nanovo vraćaju u Međugorje, te poput sv. Franje Isusovu Majku obasiplju neizrecivom ljubavlju!
Mir vam i dobro!
