Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5, 1-12a
Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Tko su sveci? U svijesti većine vjernika to su osobe koje su prema izričitom sudu Crkve živjele svetim, krjeposnim životom i sad uživaju vječno blaženstvo u Bogu. Neke znamo poimence, mnogima se molimo, tražimo njihovu pomoć, zaštitu, nosimo njihova imena, njima se ponosimo. U novozavjetnom poimanju ‘svetci’, odnosno ‘sveti’ su svi vjernici koje je Bog pozvao, koji su se odrekli sila ovoga svijeta, demonskih, zlih, koji su prihvatili program Evanđelja, koji svoj život temelje na krštenju, a ostvaruju kroz vjeru, nadu, ljubav (usporedi Pavlove spise te njihove uvodnike s pozdravima).
Ipak se u tome ne iscrpljuje pojam svetosti ni svetaca. Ima bezbroj svetaca koji nisu podignuti ‘na čast oltara’, i njih se spominjemo upravo danas. Tu su ubrojeni svi koje je Gospodin izabrao, pozvao, otkupio, spasio. Nabrojeni su znakovito u znamenki od 144 tisuće obilježenih, tj. sveukupnost Božjeg naroda ‘iz svih plemena, jezika, puka, naroda: neizbrojivo mnoštvo’ (usp. 1. čitanje). To nas upućuje na ‘očeve u vjeri’, o kojima zbori Poslanica Hebrejima, počevši od Abrahama, pa sve do naših dana, naših djedova i roditelja (usp. Heb 11). Upravo taj spis, Poslanica Hebrejima, posvećuje tim svjedocima vjere cijelo poglavlje, nabrajajući kroz kakve su sve nevolje i strahote prolazili, a i danas u mnogim krajevima svijeta moraju proći, zbog svjedočanstva za Isusa Krista, oni koji su jednom Kristovim znakom obilježeni. U ovom surječju svakako pročitati Heb 11,32 – 12,13!
Je li nam sad jasno, tko su ti svetci? Nisu od imena, sve odreda bezimeni patnici, mučenici, svjedoci. Nema ih u povjesnicama ni pismohranama, nitko za njima ne tuguje, nitko ih ne štuje. Njihova povijest nije ‘na čast’ čovječanstvu, jer oni su stalni prigovor mogućnicima, pobjednicima koji pišu povijest ovoga svijeta, niti su to oni koji idu u slavodobitnim mimohodima, nego su to oni “koji dolaze iz teške nevolje i progonstva, koji opraše svoje haljine u patnji i obijeliše ih krvlju Jaganjčevom” (Knjiga Otkrivenja). To su ti koji su stalno na savjesti velikih koji su odlučivali ili danas odlučuju o sudbini drugih, koji nemaju pravo glasa ni u New Yorku, ni Haagu, ni u drugim središtima moći, ali ipak svojom nazočnošću mrse računice moćnika i silnika ovog svijeta.
Takvima vrijede i oni se uzdaju ne u primirja, nego u Isusovu riječ o blaženicima (današnji evanđeoski ulomak). Svakodnevno imamo u sredstvima priopćavanja, na televiziji, u novinskim slikama te predane starice, naše majke, s krunicom u ruci, dok ispred njih mimoilazi njihov mukotrpni život. Ti i takvi, vječno gladni i žedni konačne pravde, pravednosti, milosrđa, mira, spokoja. Progonjeni zbog pravednosti! Te naše majke i bake, čiji mi lik s krunicom u ruci, s pjesmom na usnama odzvanja iz međugorske crkve i s naših brda, danonoćno, kamo dolaze hodočasteći, moleći, pjevajući, posteći, ne žaleći truda, neprospavanih noći, samo zbog jednog cilja: Da konačno svane dan slobode, mira. I zato je nemoguće da to sve ode u nepovrat, da ostane neuslišano.
Na današnju svetkovinu čitamo Evanđelje koje govori o Isusovim blaženstvima. Koga Isus proziva i naziva blaženim, tj. sretnim? Siromasima, koji su krotki, koji tuguju, milosrdnima, gladnima i žednima, čistima srcem, mirotvorcima. Nije li i naša Hrvatska i naša Herceg-Bosna upravo to: Jedan veliki zemljovid, zemljopisna mapa iscrtana tim i takvim blaženicima? I nisu li upravo danas u našem hrvatskom narodu te riječi aktualne i primjerene? Isus veli: njihovo je kraljevstvo nebesko. Progonitelji će završiti kao prognani, zločinci će postati žrtve vlastite savjesti, žrtve će im biti trajno pred očima.
Cijela je povijest prepuna tih i takvih svetaca. Pronaći ćemo ih na svim meridijanima i paralelama, u svim religijama, a ne samo kršćanskoj. Mučenika i svjedoka (u grčkome je ista riječ, martyr – za svjedoka i mučenika). Svih se njih sjećamo i zahvaljujemo Bogu za njihove zasluge. Oni su nam ujedno i opomena da ne ‘parazitiramo’ na njihov račun, očekujući od njih pomoć, uzdajući se u njih, nego da iziđemo iz svoje bijedne i zamorne prosječnosti u kojoj iz dana u dan tonemo u sivilu beznačajnosti i odajemo sliku živih mrtvaca. “I velika je sramota za nas Božje sluge, da su sveci izveli velika djela, a mi hoćemo da poberemo čast i slavu što ih prepričavamo i propovijedamo” (sv. Franjo Asiški).
Ta opomena iz Franjinih usta, a znamo tko je bio Franjo!, može nam biti ujedno i utjeha: Molimo znane i neznane svece da nam pomognu kako bismo svoj život uskladili prema temelju i mjeri koju su oni uzeli za svoj vlastiti život. A ta je jednom zauvijek (za)dana u Isusu Kristu. I molimo da blagdan Svih svetih jednom bude i naš osobni blagdan.
Sve što nam je Bog imao reći, izrekao je na usta i kroz život Isusa Krista. I tajne o Bogu i tajne o čovjeku i nejgovu hodu ovom zemljom. A Isus svoju osobu, lik, obrise svojega bića nije ostavio samo u mrtvome “Torinskom platnu”, ili na Veronikinu rupcu (makar su i to predmeti vrijedni poštovanja), nego je urezao svoj lik u bezbrojne znane i neznane koji su se odvažili stupati za njim nakon što su čuli njegov glas i predali mu svoj život i srce.
Na našemu je naraštaju da svojim životom i odlučnošću danas pokaže i dokaže, da s punim pravom i odgovornošću nosi kršćansko (tj. Kristovo) ime i odluči se na put svetosti. Jer od toga nema ništa naravnije i normalnije u našemu životu. Samo tako ćemo opravdati pred svijetom i budućim naraštajima svoje bivovanje na ovim prostorima i dobiti “novo ime” te se uključiti u redove bezbrojnih koji su ovdje, a sada to čine u vječnosti, pjevali slavodobitnu pjesmu žrtvovanog, ubijenog Jaganjca, čijom smo krvlju otkupljeni, zapečaćeni, i po kojemu se smijemo nadati nebeskoj baštini sa “svima svetima”.
