Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 12, 14-21
Iziđoše farizeji iz sinagoge i održaše vijećanje protiv Isusa, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:
Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti – sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime njegovo nada je narodima!
Cijelo Matejevo Evanđelje ima kao zadani i prokazani cilj pokazati i dokazati Židovima, odnosno vjernicima koji su došli iz židovstva, kako je Isus zbiljsko ispunjenje svih starozavjetnih obećanja, kako je on novi Mojsije, zakonodavac, kako on u svemu nadmašuje starozavjetne uzore, pa i samoga Mojsija i Salomona, jer Isus dolazi izravno s neba, kao Sin Božji, kao Sluga Gospodnji.
Farizejima je i pismoznancima, tumačiteljima Zakona jedno naskroz jasno: Za njih je Isus stvarna. zbiljska opasnost i čista ugroza. Drma i p(r)otresa on njihovu rukotvorenu zgradu predaja, zakona, tumača zakona, svega onoga što narodu tovare i vežu o vrat kao mlinski kamen. Ali Isus je u svome stavu i svojim riječima neuzdrmljiv. Isus nikada i ništa od onoga što izgovara ne povlači. Nikada se nije za bilo koju svoju riječ pokajao. Nikada nije rekao, „tako to ja nisam mislio“ ili da se u riječima prevario. On se doduše povlači u samoću, da izbjegne prvi udar neprijatelja, ali odsada njegov život stoji u pred-znaku gornje sudbinske odluke: Isus je preopasan, njega se mora (s)maknuti, ukloniti. To je zaključak farizeja, a u Marka još i herodovaca.
Isus je redovito uznemiren, uzbuđen, pa čak žalostan i gnjevan zbog toga što pojedinci, pozivajući se na Boga i njegov zakon i zapovijedi, druge isključuju iz Božjega milosrđa, praštanja, od Božje blizine i Hrama, gradeći sebe čuvarima istine, poznavateljima nauka i života, kanonom, zakonom u pravu.
On se sam nerijetko gnjevio na tumače Zakona i Božje riječi, bio je gnjevan na njihovu krutost i nepopustljivost u izlaganju i tumačenju Božje volje, tako da su svojim životom i ponašanjem bili krajnja oprjeka onomu što je Bog htio, a k tome su i u očima puka dovodili na zao glas, ozloglašavali ili obezvrjeđivali Božju riječ.
Tvrdoća srca o kojoj govore već proroci, napose jedan Jeremija, imala je svoj najzorniji odraz u njihovoj nepoučljivosti, u stvaranju oprjeke između prava i milosrđa, zakona i dobrote, propisa i razumijevanja, jednom riječju, oni su svojim stajalištima zamrzavali Božju riječ, što je sa sobom povlačilo smrt duše.
Stoga je za svoje riječi i svoja stajališta požnjeo prijezir i mržnju onih ‘gore’. On je svjesno izazivao svojim postupcima, napose u pitanju subote. Ako je smisao subote da čovjek bude čitav i cijel, da više ne pati i ne boluje, da bude potpuno, savršeno stvorenje, tada je on to htio ostvariti upravo svojim iscjeljenjima u subotu.
U izboru između sinagoge i bolesnika Isus se stavlja jednom zauvijek na stranu čovjeka i bolesnika, i liječi ih. Dakako, tko tako živi, on uvijek i trajno opasno živi. I zato odluka da ga se ukloni, da ga se ubije. Već na samom početku djelovanja.
Za njegovu je riječ rekao jedan veliki znanstvenik i fizičar: „Kao djetetu Isusove su me riječi potresale, trgale su me iz moga samozadovoljstva i ambicioznosti, a kad ih danas čitam, kao znanstvenik, obrazovan čovjek, moja je reakcija na Isusove riječi: Nešto je Isusovih riječi uvjetovano vremenom i prilikama. Ali svatko će jasno vidjeti i zaključiti: Kad bismo ispunili zahtjeve Isusovih riječi, naš bi život bio u svakoj protežnici bolji, nitko u životu ne bi bio gubitnik. Otvori li se čovjek Isusovim riječima, one su kadre i mogu se i danas na nama ozbiljiti, ispuniti“.
Upravo to bijaše problem i nevolja Isusovih suvremenika, i svih potonjih naraštaja: Ljudi nisu htjeli, nisu bili voljni, otvoriti se silini Isusovih riječi, slobodi koju on donosi u svakome pogledu, slobodi od ulančanosti i zarobljenosti, slobodi za Boga i slobodi dobro činiti. Stoga se našao između svih fronta. Na neko vrijeme izmiče svojim protivnicima, još nije došao njegov čas i njegovo vrijeme, protivnici čekaju završni udarac. Ali se Isus ne obazire natrag, nego ide smjelo naprijed.
Ipak on ne može djelovati skriveno ni konspirativno. Istina koja je u njemu treba se navijestiti svima, i zato je ovdje već govor ne samo o Židovima nego i o drugim narodima. Kako je samo potresan, utješan i obećavajući ovaj završetak: „I njegovo će ime biti nada narodima!“ (r. 22). Ime kao nada, kao uzdanje, utjeha, kao krajnje utočište. Hoće li i može li on donijeti pravicu narodima? Velik je to upitnik nama danas. Odgovor nije u statistikama ni anketama, nego u našem prihvatu ovoga Imena, našem polaganju sve svoje životne nade u Isusa.
Usuprot svim tadašnjim mesijanskim očekivanjima, Matej naglašava ono što Mesija ne čini: Nema zaglušne ni zvučne promidžbene dreke, buke ni vike kakvu danas imamo na izborima, ne gazi on siromaha i nemoćnika, ne lomi krhka i slabašna, ne trne dah života koji još u čovjeku tinja. Riječi uvelike podsjećaju na Pavlovo propovijedanje među poganima. Bog u Isusu traži čovjeka, vraća mu ljudsko i Božje dostojanstvo, pravo. Stoga to pravo podiže, ne osuđuje niti tlači. Zauzima se za slabe, sirote i udovice.
Isusu je jedno jasno: U Božjim očima više vrijedi ljudska nevolja nego svi ljudski propisi i zakoni koji nisu u skladu sa zahtjevima čovjekova života. Nastupio je s riječju kako je kraljevstvo Božje blizu, tj. sam je Bog blizu čovjeku, i tu se dijele duhovi i ljudi, tu se dijele svjetovi. Već je veliki Irenej Lionski (+202.), mučenik i biskup, rekao: „Najdivniji hvalospjev Bogu jest zdravi, cijeli, savršeni čovjek!“
A što je s našom vjerom i pouzdanjem u Isusovu riječ, kad danas više ne idemo svećeniku po blagoslov i savjet, nego radije liječniku, psihijatru, bioenergetičaru, vračarima ili hodžama, ili se punimo i trpamo raznim lijekovima koji nas zapravo samo uništavaju? Ta svijest počiva u Isusovim riječima i postupcima. On je sa svojim Ocem kao dijete, uvijek u dosluhu, i zato je dopao da skida s nas terete i grijehe, kao Jaganjac Božji, koje nam život donosi, a ne da na nama i preko nas lomi koplja.
Ne, nije takav Isus. On je tankoćutan, sućutan, umilan. I poziva nas sve u svoje zajedništvo. Na nama je stvoriti i donijeti konačnu odluku.
