Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 14,13-21
Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.
On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu.
I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti zamišljati ga kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu.
Isus kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca. Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao da prosijava i zrači Sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između Sunca i ljudi kojima je ono potrebno, nego je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao.
Koliko je samo snage sadržano u kratkom odsječku iz Izaije?! Trokratno “dođite, dođite, dođite” smjera prema elementarnoj potrebi u čovjeku. Bog zna što nam treba, prema nama (is)pruža svoje ruke, njegovo je krilo spremno prihvatiti sve nas. Njegov je stol pripreman da nas pogosti. Uzaludnost tolikih pokušaja usrećivanja čovječanstva je očita, promašenost tolikih života, neprestano okretanje i vrtnja u začaranom krugu može probiti samo jedan, Bog, te priuštiti čovjekovu srcu jedino pravo zadovoljstvo: spoznaju i iskustvo Boga te iskustvo samoga sebe.
Jean-Paul Sartre, cinični, pesimistični ateistički filozof sredine dvadesetog stoljeća, rekao je da ne postoji nešto poput istinske nesebične ljubavi; da kad god netko nekomu dadne dar, to uvijek ima neke uvjete; da prihvaćanje dara znači izdaju vlastite slobode, jer sada dugujete darovatelju nešto, a darovatelj ima veću kontrolu nad vama, pa ako prihvatite besplatan dar, on uopće nije besplatan: odričete se svoje slobode. Nije li to pravo objašnjenje zašto dajemo božićne darove svojoj djeci? Da ih imamo za sebe.
Većina nas je dovoljno razumna i emocionalno zdrava da znamo da je to laž. Iz iskustva znamo da bi davanje darova trebalo biti radost, i obično jest, i za darovatelja i za primatelja; većina nas zna da je namjera kada dajemo dar jednostavno učiniti nekoga malo sretnijim i da za gotovo sve, osim za stvarno bolesne umove poput Sartreova, obično nema pozadinskih misli, nema uvjeta, nema tajne namjere za kontrolu druge osobe.
Postoje tri vrste ljudi. Neki su sebični i škrti. Neki su pametni i manipulatori poput Sartrea. Ali većina je nevina, poštena i nesebična, ponekad čak i herojski, kao kada netko žrtvuje stotine sati brinući se o ostarjelom roditelju iz ljubavi, odanosti i zahvalnosti.
Jedan od razloga zašto je Isus došao na svijet jest da bi nam Bog bio manje stranac. Kako bismo mogli ne vjerovati Bogu koji nam se toliko približio – koji je ušao u naš svijet, i našu ljudsku narav, i našu patnju, svaku vrstu ljudske patnje, čak i do smrti?
Čak i prije nego što je Isus došao i savršeno pokazao tu ljubav, Bog ju je otkrio jednom narodu na zemlji, kojeg je izabrao za svog proroka svijetu – Izrael. Naš današnji psalam izraz je te ljubavi i njihova znanja o njoj. U tome nema ništa komplicirano ili zamršeno. Vrlo je jednostavan, jasan i doslovan, poput ljubavi koju pjeva i hvali
Kršćanski život nije hod osunčanom stranom života. Pavao to zna izvanredno dobro iz svoga misionarskog iskustva (usp. 2 Kor 11,23-27), kroz kakve je sve nevolje i muke morao i mora još uvijek prolaziti, pronoseći Radosnu vijest svijetom. Naša je egzistencija ugrožena bezbožnim i protubožnim silama. Ali čvrstim prianjanjem uz Gospodina sačuvat ćemo svoju nutarnju i vanjsku slobodu i neovisnost. Jer nad nama bdije i čuva nas Božja i Kristova ljubav.
Pavlove riječi govore same za sebe. To su Božje vlastite nadahnute riječi, preko njegova božanski odabrana apostola, koje nas uvjeravaju, s apsolutno i neupitno nepogrešivim autoritetom, da nas ništa, apsolutno ništa u svemu stvorenju, nikada ne će odvojiti od najmoćnije snage u svoj stvarnosti, snage koja je sama bit Boga. Ta snaga je ljubav. Sam Isus nam je svečano obećao da ne samo sva zla u ovom životu, nego čak ni sama vrata pakla ne će moći nadvladati Crkvu, koja je Božji
Današnje evanđelje nastavlja temu Božje sveobuhvatne ljubavi i sveobuhvatne brige za nas.
Isus je potišten jer je upravo čuo za smrt Ivana Krstitelja, svog rođaka, čovjeka za kojeg je rekao da je najveći od svih proroka. Sada Isusu treba malo mira, ali ga ne nalazi, jer ga golemo mnoštvo prati kamo god ide, čak i kada se pokušava skloniti čamcem na pusto mjesto. Pa što čini? Potaknut sažaljenjem, cijeli dan provodi liječeći sve njihove bolesti.
Isus se povlači na samotno mjesto zbog smrti Preteče. Zbog toga događaja Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki i jednoga trbušnog plesa? Kao da misli u sebi: “Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba preispitati odnos prema njima”.
Međutim, ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže i, suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. Pisac kratko izvješćuje. „Sažali mu se nad svijetom”. Žao mu je čovjeka u svakoj prilici. Makar je taj čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na mučko ubojstvo, premda u čovjeku vlada zakon grijeha, ipak Isus ima sućuti, samilosti. Gleda ih samilosnim očima. Zatim, navečer, hrani preko pet tisuća njih s pet kruhova i dvije ribe. Nastavit će čudesno umnožavati našu hranu u euharistiji, hranu koja nam je najpotrebnija, nudeći nam sebe, do kraja vremena.
On nam daje sve što nam treba. Sve. Sažalijeva se nad nama siromašnim, zbunjenim ovcama bez pastira, pa nas želi napasati. Ovce ne moraju biti savršene, ali pastir jest. Kada im trebaju njegove riječi, on im daje svoje riječi. Kada im treba njegov lijek, on im daje svoj lijek. Kad im je treba hrana, on im daje hranu. Kad im je potreban vječni život, on im daje vječni život, po cijenu vlastitog života, vlastitog tijela i krvi.
On ništa ne zadržava. Na križu je prolio svu svoju krv? Jer to je ono što ljubav čini. Nema niti jedne potrebe koju Isus ne zadovoljava.
Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne im dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako i hoće li uopće dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovo zdvajanje šaljući svako jutro manu za taj dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti.
U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti ćuti se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke i na oltar, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara.
A moć smrti je slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, a ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.
Nije li povijesno iskustvo da najviše boli zadaju oni koji su najviše propatili, i najviše i najviše razaranja u povijesti svijeta prirediše čovječanstvu oni koji bijahu iznutra najvećma razoreni, uništeni?… Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. Isus, veli se, izliječi njihove bolesti. Zapravo liječi bolest podarujući spas i spasenje ljudima.
“DAJTE IM VI JESTI…”
Isus je potresen zbog Pretečine smrti. Ivan, koji se usudio nastupiti spram nasilnika kao prorok snažan na riječi i neporočan u životu, mora umrijeti. To je kroz cijelu povijest sudbina svih kojima je istina važnija od interesa, neporočnost života od karijere, integritet značaja od ljudskih obzira. Nakon te tragične smrti Isus se povlači u samoću, ali ljudska potreba za Božjom riječi, primjerom, novim i snažnim naukom ne da se zaustaviti.
Marko u svome izvješću veli kako se svijet kupio oko Isusa da bude poučen (Mk 6,34), dok Matej veli kako su nagrnuli k njemu da se izliječe od svojih bolesti i nemoći (14,14). Isus hoće da čovjek na svome tijelu iskusi njegovu sućut i samilost. Hrani ih u pustinji umnažajući kruh, a isto se ponavlja na euharistijskom stolu kroz cijelu potonju povijest, do dana današnjega. Gozba je to na kojoj se duh i srce ispunja nebeskim dobrima i daje zalog vječnosti, te gdje učenici, ondašnji, ali i današnji, daju s toga stola svim potrebitima, gladnima Boga, pravednosti, istine, dobrote, mira.
Zato se stalno nameće pitanje: Što nudimo, što imamo ponuditi mi, jedni drugima? Obazremo li se oko sebe, sagledamo li neizmjerje nevolje i bijede koja nas danas okružuje, nikad nije dovoljno ono naše, što mi nudimo. Uvijek je to premalo, manjkavo, nedostatno. Ocean bijede oko nas sve više širi. Potrebno je samo osluhnuti životna stradanja tolikih prognanika, izbjeglica, onih koji su u zadnji trenutak izbjegli pomoru, pa da iskusimo kolika se izvorišta bijede, nevolje, stradanja, patnje otvaraju u ljudskim dušama i srcima, koliko se toga uništena i sasušena nalazi u tim psihama i srcima. I što je moguće učiniti u pukom saslušavanju nagomilanog, kad objema stranama spontano naviru suze? To je samo vanjski znak čovjekove iskonske potrebe spasenja, mira, otkupljenja, čovjekove potrage za konačnim smirenjem.
Zacijelo: Nemjeriva je čovjekova bijeda, napose na ovim prostorima, za minuloga rata. Što smo mi sposobni učiniti? Nismo li svi u koži jednog Mojsija u pustinji koji ne zna kako preživjeti, i on i puk koji je poveo sa sobom u neizvjesnost? S jedne strane nezadrživi zov slobode, nezavisnosti, zov za punim životom nakon desetljeća komunističke strahovlasti, pokušaj odcjepljenja, egzodusa u slobodu djece Božje koja napokon žele uzeti sudbinu u svoje ruke, iz kuće ropstva, a s druge strane faraon i njegove sluge u obličju jedne do zuba naoružane armade koja nije bila voljna pustiti na slobodu. Povijest se svakodnevno ponavlja i ona ostaje najboljom učiteljicom.
I neovisno o ratnim situacijama bilo gdje, u kojima se svi naprežu pružiti što mogu, u obliku humanitarne pomoći, kore kruha, toplog obroka ili udomljavanja, postoji neprestani zov za pomoći iz tolikih očiju, ispruženih ruku, slomljenih srdaca. Tko može pružiti ljudima ono od čega mogu živjeti? Napredak, standard, veća proizvodnja ili potrošnja? Ili možda promjena odnosa, kako su govorili komunisti? Industrijski napredak u svakom pogledu čini ljude bezdušnijima. Novac ne usrećuje. Štaviše, konkurencija je sve veća, ljudi bezdušniji, nemilosrdniji u svom tiskanju naprijed na društvenoj ljestvici.
Međutim, jedno je jasno. Ni savršeno kompjuterizirana epoha, ni tvornice, nit ikoji ured niti ijedan društveni ustroj ne može pružiti ono od čega se može živjeti ili preživjeti. Ljudi skapavaju od žudnje za konačnim smislom, skapavaju zbog dezorijentacije, jer ne živi se samo od kruha. Stoga je stalni problem: Tko može pružiti ono od čega čovjek i ljudi mogu živjeti?
Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus posred velikog mnoštva. Pastir koji zna put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz cijelu povijest. Čovjek čovjeku postaje usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć. Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, već ljudsko-božansko smilovanje. Skuplja ljude ne da ih ispire mozak, da im puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, nego da im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, već u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav. To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta.
Jer Isus jasno veli svakome: Dajte im vi jesti! To je uloga i zadaća učenika u kršćanskoj povijesti. Isus gotovo ironično pita: “Koliko kruhova imate?” Kao da je cijelu situaciju htio svesti ad absurdum. Jer ljudskom logikom posjedovanja nećemo nikada doći do cilja. I ovdje se postavlja stalno prisutni upitnik: Biti ili imati. Što je moguće učiniti sa sedam kruhova i nešto riba?
Isus kao da želi reći: Prestanite računati u kategorijama posjedovanja, u kategorijama računanja. Nekad su daleko učinkovitije prazne ruke, ali puno, otvoreno srce, nego bogat dar bez srca. Srce je nenadomjestivo, napose u obiteljskim odnosima.
Prazne ruke, ali istodobno srce prepuno ljubavi, sućuti, dobrote i razumijevanja znaju stvarati čudesa. Koliki su obogaćeni primjerom svojih najbližih, roditelja, učitelja, odgojitelja? Ne toliko davanjem, koliko jednostavnim životom, razumijevanjem, lijepom riječi. Toliko se puta u vlastitim ispovijedima optužujemo kako nismo bili dovoljno ljubazni, prijateljski, razboriti, dobri, radosni, susretljivi. Pa unatoč tim propustima, ako čovjek iole zrači tim krepostima, a Pavao bi rekao plodovima Duha (usp. Gal 5,20), to je već veliko obogaćenje za ljude s kojima živimo. To se onda na kraju vraća doslovce u pregrštima i košarama zahvalnosti i priznanja. Makar i u obliku posmrtnog slova.
Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka siti, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko je od nas upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobrazuje sve, strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u zasićenost, bolest i u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost.
