Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 25, 31-46
Reče Isus svojim učenicima: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’
A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’
Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’
Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Danas na svetkovinu Krista Kralja trebali bismo skrenuti pozornost na samo dvije riječi iz Isusova govora odnosno konačnoga suda svijetu: „Dođite k meni!“ i „Odlazite od mene!“ – Sve drugo uokvireno je u te dvije riječi, ta dva glagola, koji označavaju kretanje, gibanje. Tekst koji slušamo sadrži nešto od konačne odluke i konačne sudbine koju ne možemo izbjeći. Kaže se: „Tada će kralj reći onima s desne strane..!, a tako isti i onima s lijeve strane! „Dođite!“ i „Odlazite!“
Na sve se strane govori o pravima i dostojanstvu čovjeka, čovjekove osobe. Kuša se to utemeljiti misaono, filozofski. U današnjem čitanju na Krista Kralja Isus nudi pravu mjeru i razlog za veličinu čovjeka koja ne proizlazi iz svjetonazora ili filozofske teorije. Kaže da je on sam osobno u svakoj osobi koju sretnemo, u svakome tko treba našu pomoć. Ljudsko dostojanstvo je sam Bog, možemo ga proširiti i dalje: u svakome tko treba naše razumijevanje, naše suosjećanje, našu blizinu.
Dostojanstvo se ne može odvojiti od konkretnog ponašanja; samo je polovično ako ga ograničimo na materijalnu, organiziranu pomoć. Još je važnije uzajamno uvažavanje, atmosfera povjerenja i susret na razini očiju. Misli se na to da se približimo drugima u dubini srca. To se događa kada nas ponese njegova sudbina, njegova patnja i njegova nada, njegova jedinstvenost i veličina. To je događaj koji vas prodrma i razbudi. Postaju propusni zidovi koji se ocrtavaju oko svakog na temelju njegove životne priče, podrijetla, osobina, profesije, položaja, službe i dostojanstva, vjere i svjetonazora.
U Isusovim riječima nalazimo odgovor na pitanje što je ljudsko dostojanstvo i što je njegova nepovrjedivost. Možemo reći: To je slika Božja koju svaki čovjek nosi u sebi, a koja se ne može dovidjeti nikakvim filozofskim nizom dokaza, ma koliko pametni bili, niti može biti rezultat rasprava bio kojega svjetskog foruma, pa i onoga UN, ali se može doživjeti u dubini duša u susretu od osobe do osobe. Svatko tko jednom uroni u takav događaj zna više što je u konačnici stvarno i istinito, što je dragocjeno, što je nepobitno, što ima najviši stupanj, o čemu se više ne može raspravljati. A to je čovjek, osoba, koja stoji pred nama.
Čemu i zašto govoriti danas o kralju i kraljevstvu? Nije li to najobičniji anakronizam u vremenu demokratizacije i demokracije, kad je svatko odgovoran i suodgovoran, kad nema viših ni nižih, kad smo svi izjednačeni, i kad je svatko tko je iole odrastao može, odnosno p(r)ozvan je suodlučivati o tome tko će njime vladati. Ali upravo u tome i jest naglasak cijele priče o kralju i kraljevstvima: Komu povjeriti vlast i moć, kome dati povjerenje i srce, komu dati da nad nama gospodari i vlada?
I kad se govori o “Kristu kao kralju”, to je samo blijedi pokušaj izraziti apsolutnu prednost Isusa Krista u svemiru. Sve je po njemu, za njega, u njemu. Po njemu sve opstoji, izriče Poslanica Kološanima (1, 15). On je snaga koja djeluje u svemu, on je srce i središte stvorene zbilje, sve ima u njemu svoje jedinstvo i smisao, on je žarišna točka svega. To bi se moglo donekle izraziti opisanim izričajem “kralja, kraljevstva i kraljevanja”. U Isusu, utjelovljenoj vječnoj Riječi, uzbiljuje se smisao i cilj svijeta i povijesti.
Istinitost Isusove osobe i ovlast da kraljuje nad ljudima svojim čovještvom počiva u tome što Isus nikada ne podvrgava niti zarobljuje, nego podiže i oslobađa sve i svakoga. Isus ne ponižava nego uzvisuje, vraća čovjeku njegovo dostojanstvo, uči ga hodati uspravno, dostojanstveno kroz život, kao dijete Božje, s kraljevskim dostojanstvom u sebi. “Vi ste kraljevstvo svećenika, vi ste kraljevi”, veli se već u Knjizi Izlaska, a ponavlja Petar u svojoj Prvoj poslanici i Knjiga Otkrivenja.
Isus poznaje glad i žeđ zemaljskih vlastodržaca za vlašću, moću, gospodarenjem nad drugima. O tome govori Isus svojima koji su i na Posljednjoj večeri sa svojim Učiteljem u prijeporu oko toga tko je među njima prvi i najvažniji (usp. Lk 22,24 sl.). Isusov način “gospodarenja” počiva upravo na tome da se svatko do kraja osjeti potvrđen u svojemu ljudskom dostojanstvu, a svatko tko je od Istine, za Istinu, Slobodu, sluša njegov glas (usp. Iv 18,37sl.).
Sve što je Isus htio jest kraljevstvo mira, ljubavi, koje dolazi iznutra. Isus vjeruje u ono kraljevstvo koje računa s čovjekovim čovještvom, a ne u ono koje je utemeljeno na nasilju, sili, odmazdi ili pak kostima pregaženih i pobijenih. I to nam daje oporučno u amanet i to je jedino rješenje za cijeli svijet, za mir u svijetu, mir koji svijet ne može dati, nego samo on (usp. Iv 14,27).
Pitamo se, gdje je zemljovid toga Isusova kraljevstva, utemeljena na njegovoj riječi i osobi? Odgovor daje on sam u prispodobi o konačnom svrstavanju svih prema mjerilu činjenja i nečinjenja jednomu od najmanjih i najbližih, s kojima živimo, a u bitnome je riječ o grijesima koje u uvodnom dijelu euharistijske službe označujemo kao “grijehe propusta”.
Ako već ti grijesi propusta zavrjeđuju onakvu “sankciju”, kako će tek biti s drugim grijesima, iznevjerimo li se Isusovoj želji, molbi, nalogu!? Zamijetit ćemo to kraljevstvo u djelovanju onih koji svojim karitativnim djelovanjem ižaruju i svijetle svijetu poput svjetionika u noći. Pronaći ćemo tu jednu Majku Tereziju i njezine Misionarke ljubavi, gdje sav studij, molitva, meditacija, prerasta u život, djelovanje, i gdje se u svakome čovjeku i patničkom licu čovječanstva vidi izobličeni lik patničkog Bogočovjeka, a u tim ispaćenim tjelesima njegovo razapeto tijelo.
Vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina ili rukotvorina, ideja i načela, nego je ona živi odnos prema Bogu, pri čemu je Isus konkretni put do Boga. Ta vjera živi samo u življenu životu, kao što se i u ljubljenju očituje ljubav. Ne treba nam nikakav drugi zemljovid za Isusovo kraljevstvo.
Što je veće od čovjekova srca u kome se nastanio Bog! I gdje Bog kraljuje! A u Isusu se upravo očituje taj Bog kao kralj čovjekova srca kojemu čovjek može povjeriti sve svoje i podložiti mu se, znajući da služiti ovomu kralju znači zbiljski kraljevati, osjećati se kao povlašteni princ ili kralj. Svjesni da je Kristovo kraljevstvo uvijek u srcima ljudi, i da on kao kralj vlada suvereno samo s križa. Time se do kraja dokazao i pokazao u svemu vjerodostojnim. Osobom kojoj se može povjeriti vlastito srce, život, budućnost.
KRALJ PREMA MJERI SRCA
Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, tim se više očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Golgote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.
Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je za života nastupao nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebni bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.
Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je taj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu te znamen njegove ljubavi.
Stoga je Isusov imperativ gledati i vidjeti u patničkom licu čovječanstva njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je Isus donio svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, nego doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.
Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 10), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“Zašto me progoniš?”: Dj 9,4).
Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi kad je dao urezati na svoj nadgrobni obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš napraviti biti tomu bijedniku i od kakve koristi.”
Nije riječ u Isusovu govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek, niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.
U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo” (1 Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju: “Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.
U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih porazan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakoga čovjeka u Isusovu Duhu.
Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad se njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samomu sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.
Kršćanstvo nije niti je ikada bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo p(r)oučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo u sebi osloboditi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak neće propasti i nestati ono što je čovjek kroz život činio i učinio. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.
Jedan se suvremeni pisac i obraćenik izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me potom vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako odčitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode i potoke. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).
Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenostima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpis Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta duhovno, moralno i politički propala i urušena. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.
Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je u Isusu učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.
Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij dok slušamo Evanđelje, poznajemo li zbilja Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

