Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 9,38-43.45.47-48
Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«
»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«
»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«
Djelo koje je u povijesti svoga naroda izveo Mojsije plod je Božjeg zahvata u život toga neobičnog čovjeka. Svoj je poziv i poslanje mogao ispuniti samo uz pomoć Boga, Božjeg Duha i snage. Pa i samo Božje ime ‘Jahve’ reći će: ‘Bit ću s tobom kao onaj koji jest’, a sve drugo je ništavilo i prah, sva ljudska sila i faraonove divizije. Zbog težine tereta Bog sam podaruje Duha i Mojsijevim suradnicima, pomoćnicima, starcima. Padaju u proročki zanos. Prisjetimo se kasnijeg Joelova proroštva o ‘starcima koji sne sanjaju’, podcikuju i plešu u mesijansko vrijeme što Petar uzima u svojoj duhovskoj propovijedi kao ozbiljenje svega što je Bog obećao u Isusu Kristu: Joel 3,1-2; Dj 2,16-18.
Bog se ne ograničava samo na tzv. ‘izabranike’. On djeluje u svim narodima, svim religijama. Silazna putanja Boga: ‘Sišao s nebesa’, utjelovio se u Mariji, da bi se utjelovio u cijelom svijetu: Inkarnacija kao proces inkulturacije Isusa Krista u svakom vremenu, narodu, kulturi, civilizaciji. Neprestani proces u kome svaki vjernik ima svoj udio. Lumen Gentium 12: “Isti Duh Sveti … dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve“.
Kroz cijelu povijest bijaše teško spojiti instituciju i karizmu, Duh i službu. Imao je problema s time Mojsije, isto tako i Šaul čim ga je pomazao Samuel. Samo kralj koji je sposoban plesati i pjevati, Gospodinu svirati, sposoban je voditi narod. David koji pred Gospodinom pleše biva ismijan. Kasnije to preuzimaju Ilija i Elizej. S istim se problemom suočava i Isus. ‘Tko nije protiv nas, za nas je’. Isus se ne boji. Nije strašljiv, njegov stav je stav otvorenosti za sve. Te riječi može izreći samo onaj tko se ne bori grčevito za svoj ugled, položaj, karijeru, uspon. Te riječi izgovara onaj tko u svakome čovjeku vidi jezgru i klicu dobra, sliku Božju. Tko ima povjerenja i tko očekuje da svi surađuju na jednome: Da svijet postane kuća Božja.
Te riječi izgovara onaj tko se ne boji konkurencije, časne ili nečasne, svejedno. Za Isusa je važno jedno: Svijet se mora osloboditi sila prisile i opsjednutosti. Milost se mora razlijevati na sve strane. Poput pustinjskog jesenjeg dažda, kad nakon duga, suha i iscrpljujućeg ljeta i žege navale nabujali potoci. Sa svojim bezbrojnim rukavcima.
Isusovi su učenici ljubomorni. Ne mogu podnijet da se dobre stvari događaju i izvan njihovih redova. Vjeruju da imaju monopol na istjerivanje demona. Osjećaju se kao odabranici, jedini nositelji Božje milosti i moći. Nešto slično čuli smo i u prvom čitanju. Mojsijev sluga je potpuno užasnut kada su, protiv svih očekivanja, i drugi zahvaćeni Duhom Božjim. Ne može prihvatiti da se red kvari. Isusovi učenici u svim vremenima još moraju mnogo naučiti u ophođenju s Božjim Duhom. Čak je i njegova posebnost što nas iznenađuje te se ne uklapa u naš kalup. Njegova misija uvijek je nova jer uvijek osmišljava i stvara nešto novo. Ne možemo mu reći gdje da se smjesti, kao što ne možemo reći vjetru gdje da puše. Tako je to sam Isus jednom izrazio (usp. Iv 3,8).
Ovdje se susrećemo s prilično zagonetnim Isusovim obećanjem djelitelju vode ili prodavaču vode na Orijentu. “Tko te napoji makar i čašom vode jer si Kristov – amen, kažem ti, neće mu propasti plaća” (Mk 9,41) Zna Isus koliko je blagotvornan nakon mukotrpnog putovanja, nakon žege i sunca koje prži, gutljaj vode i koliko ste zahvalni za to. Tada nije važno je li osoba koja daje vodu Židov, Arap, musliman ili kršćanin. To podsjeća na Isusov susret sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu (Iv 4). Žeđ ne poznaje granice, čak ni u slučaju Isusa. Inače bi čovjek poricao njegovu pravu ljudskost. Isus daje Samarijanki, strankinji, nagradu za njezinu velikodušnost. On nju razumije i otvara joj novi svijet. Ona, koja je prošlim životom i ugledom zauzimala posljednje mjesto u selu, postaje vjesnik radosti, navjestitelj Isusa Krista!
Upravo nam Isusova pozornost prema posljednjima u selu i u društvu omogućuje razumijevanje sljedećih rečenica. Čini se prilično iznenađujuće kada Isus daje prilično sumorno, čak zastrašujuće upozorenje: “Tko god navede na zlo jednoga od ovih malenih koji vjeruju u mene…” Maleni su oni koji nude čašu hladne vode, ii pak ona grješnica svoje suze, ili pak carinik Zakej koga svi preziru, žena koja dvanaest godina pati od krvarenja, gubavac, slijepac, čovjek kojeg nema tko odvesti do ljekovitih kupki.
Za njega je svaki od tih malenih neprocjenjivo blago koje se ničim ne može precijeniti. Obuzima ga bezgranični gnjev i sama pomisao da bi netko mogao protiv njih zgriješiti. Tako iz Isusovih usta dolaze riječi koje ne zvuče kao milina, blagost i ljupkost. On koristi krajnje zastrašujuće, čak i jezive slike kako bi istaknuo ozbiljnost takvih postupaka. Svakoga tko uništi dragocjenost malenih čeka sudbina gora od mlinskog kamena i utapanja u moru. Isus vjerojatno misli na smrtnu kaznu utapanjem, koja je postojala u antičko doba na Istoku i u Rimu, kao i u Europi u srednjem vijeku. Pod mlinskim kamenom možemo zamisliti ručni mlin koji je imao težinu da povuče čovjeka u dubinu.
Sljedeće rečenice o odsijecanju ruke i noge i vađenju oka (Mk9, 43-45) žele pojačati ozbiljnost upozorenja. Dalo bi se to parafrazirati ovako: Bolje bi bilo izgubiti ono što mi je najdraže, ono što mi je blisko kao vlastito oko i očinji vid, vlastita ruka, vlastita noga, nego doživjeti sudbinu koja prijeti zavodniku tih malenih. Da bi čovjek djelovao u Isusovu duhu, nije potrebna samo dobra volja i entuzijazam. Bitno je je li nečija revnost prosvijetljena i razmišlja li se i o posljedicama vlastitih postupaka. To zahtijeva kritički stav prema sebi. Korisno je pogledati i izvana i vidjeti koje dobre stvari postoje. Tako širimo svoje horizonte. Ako dopustimo da nove i nepoznate stvari utječu na nas, duh će nas također zahvatiti, puhati gdje god hoće (Iv 3,8).
O kako bi i Isus bio sretan da milost koja se iz njega širi zahvati sve! Da oganj njegova Duha zapali sve! To mu lebdi pred očima, zorno i nepomućeno. Svaka isključivost je krajnje pogubna i opasna. Pogotovo u Crkvi! Za Isusa je bitno što tko jest i što čini. Koje ga nakane i misli vode. Jer možda upravo oni koji se ‘hvale’ svojim kršćanstvom i pripadnošću Crkvi nanose i Crkvi i Božjem djelu više zla od onih koji nisu u Crkvi. Povijest nas tomu uči. Vrijeme je da se prestane i u Crkvi sa sviješću isključivosti! Pred svakim mora stajati imperativ da promiče dobro i istinske ljudske vrijednosti. Sve mora biti podređeno bogatijem i ispunjenijem životu, životu razumijevanja, povezanosti, sigurnosti, mira, radosti, predanja. Ako vjera ne služi tim idealima i vrednotama, tada gubi svoj ključ u čovjekovu životu.
Primijenimo li Isusov stav na suvremenu situaciju u samoj Crkvi, tada moramo ustvrditi: Crkva mora ići putem dijaloga, razgovora, a ne konfrontacije ili sukoba. Mora se zapućivati u svijet i biti tu kvasac, ali istodobno ići prema svojoj središnjici i svojoj biti. Vjera se ne može više apologetski razgraničavati od drugih svjetonazora. Ona mora biti spremna na razgovor s raznim nazorima. Mora biti razumijevanja. Prošlo je vrijeme razgraničavanja od raznih krivih nazora ili mišljenja, krivovjerja i pogrešnih nazora. Kršćanstvo mora sazrijevati prema svome idealu, prema Isusu Kristu, ono se mora prema njemu identificirati i tražiti svoj lik. Samo vjerom izrasta čovjek u onaj oblik koji je zamislio Gospodin stvarajući nas.
Crkva mora biti ekumenska, otvorena, inače će postati i ostati neznatna pojava u svijetu. Rahner je govorio o anonimnim kršćanima. Krist djeluje u ustrojbama svijeta kao velika nepoznanica, on trpi u patnicima, siromasima. Ljudi se s njime susreću u liku neznanca (kao ona dvojica na putu u Emaus) i njime su fascinirani a da nisu ni svjesni. Zato je potrebno da svi vjernici pokažu nutarnju i vanjsku snošljivost prema svima, da budu kvasac, sol, svjetlo. A ne oni koji druge sprječavaju ili isključuju iz zajedništva. Gospodin se daje svima, daje nam samog sebe. Kršćanstvo mora krčiti put u svoje središte. Nedopustivo je da živi u vlastitim predvorjima. Ako to ne učini, kako će ponuditi suvremenom čovjeku – a vidimo svi da je taj čovjek uistinu bogotražitelj – punu istinu o Isusu Kristu? Što se više suvremeni vjernik bude zapućivao u svoju nutrinu i zbilju koju nosi u sebi po krštenju, snažnije će se mijenjati i sam osobno i svijet oko njega.
