U mjesecu studenom četvrtkom od 10 sati i 15 minuta u programu našega radija emitirali smo razgovore sa sugovornicima o Danu sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Ovoga puta naš gost bio humanitarac, mirotvorac i pisac rođen u Vinkovcima 1981. godine, a nedaleko od Vukovara i Osijeka u mjestu Dalj proživljavao je sretno djetinjstvo, a 1. kolovoza 1991. godine postaje žrtva rata kao desetogodišnjak, lišen slobode 260 dana, a to je Marijan Gubina.
“Ove godine je obilježavanje za mene bilo u Vukovaru. Jedne godine idem u Škabrnju, jedne godine u Vukovar, a tijekom godine obilazim ostale gradove, kada su bitna neka obilježavanja. Naravno shodno mogućnostima i vremenu. Nažalost, previše gradova, previše općina u diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje se obilježava kalvarija hrvatskog naroda u Domovinskom obrambenom ratu. Vukovar i Škabrnja su simboli hrvatske kalvarije i to je nešto što je meni zadano da svake godine sam prisutan ili u Škabrnji ili u Vukovaru. Ove godine u Vukovaru sam bio posebno ponosan, prvo na odaziv ljudi, više od 125 tisuća ljudi, kako prenose mediji, je nešto na što trebamo biti svi ponosni i poticati jedne i druge da svake godine izađemo iz naše komoditeta i da svi zajedno odamo počast.
Znam da je teško, znam da ljudi imaju tisuću i jedan razlog i opravdanje zašto ne, ali dovoljan je samo jedan, da bi se uputili u Vukovar ili u Škabrnju. Dovoljno je prisjetiti samo da ljudima nije bilo teško staviti život na raspolaganje, trunuti rovovima i mislim da ako na taj način razmišljamo da bi mogli dosegnuti i veću brojku. Iako je bitno naglasiti da je ovaj odaziv ljudi iznimno veliki i stvarno hvala svakom pojedincu koji se odlučio doći u Vukovar, Škabrnju i na sva druga ostala obilježavanja.
Drugi razlog ponosa je bio taj što sam video, ma niz tih dobrih stvari, ali najupečatljiviji su mi bili mladi vojnici. Kada sam vidio tu veću skupinu vojnika u toj uniformi, prisjetio sam se i oca i to mi je bilo posebno drago jer sam vidio da ima i novih naraštaja koji cijene, koji poštuju, koji vole i to je nešto što daje čovjeku jednu nadu i jednu sigurnost da ipak nije bilo sve uzalud”, rekao je Gubina o obilježavanju Dana sjećanja 18. studenog.
O motivima pisanja romana “260 dana” je kazao: “Bilo je više motiva, iako je to tragedija, ali moramo biti iskreni uvijek. Bio je jedan revolt, jedan revolt me nosio, ja sam dosta putovao po svijetu, nalazio sam se u različitim krugovima ljudi. Rijetko su ljudi u svijetu znali da sam Hrvat, pa su pričali iskreno i otvoreno o nekom ratu u Jugoslaviji.
U pravilu vam se to baziralo na pričama, počerupala se dva plemena, eto šta su Hrvati napravili, isprovocirali jadne Srbe, i tako niz nekih ružnih priča. Naravno u Hrvatskoj u tim godinama sam često slušao neke priče o ratu, koje su vodili ljudi koji u ratu nisu bili, koji rata stvarno nisu vidjeli i revoltiran i isprovociran zbog te nekorektnosti i velikog nepoštovanja prema žrtvi hrvatskog naroda. Rekao sam sam sebi da ću prenijeti svoje iskustvo i probati svoj doprinos u očuvanju novih hrvatske povijesti i Domovinskog obrambenog rata.
Ovo obrambenog je jako bitno za naglasiti jer to je ono što je falilo i fali i dan danas i u literaturama ali i u izričaju bilo kojeg tipa fali taj naglasak na obrambeni rat. Naravno što sam pisao roman onda su se razvijale ideje o tome kako taj materijal iskoristiti najbolje i onda sam razvio cijeli projekt i prije eto 16 godina planirao i roman i kazališnu predstavu i igrani film visoke takozvane hollywoodske produkcije. Nisam planirao da će biti radio drama, nisam planirao da će nekoliko glazbenika inspirirani romanom uglazbiti od jedne pjesme pa do cijelog albuma, da će znanstvenici obrađivati temu 260 dana i neki na tome i doktorirati, neki raditi docenturu.
To nisam očekivao, ali ono što sam planirao to je da cijeli projekt bude prilagođen za svijet. Zato je odmah roman preveden na 15 jezika, zato je kazališna predstava odmah bila pripremljena za 6 jezika i zato je igrani film te visoke međunarodne hollywoodske produkcije na engleskom i sa engleskim glumcima. Pre 16 godina planirao i danas doživio mogu to tako reći jer sam došao do tog igranog filma, visoke produkcije, koji će zasigurno napraviti najveći posao u svijetu”, kazao je i nastavio govoriti o suradnji s Jakovom Sedlarom, redateljem nedavno promoviranog filma 260 dana.
“Prvo na samom projektu filma je bilo više zainteresiranih ljudi. Najozbiljnija situacija mi je bila sa pokojnim Brankom Lustigom koji se oduševio romanom. Jedva ga je pročitao, ali kada ga je pročitao jednom onda ga je pročitao šest puta. Branko je se tu ozbiljno prihvatio te teme da se napravi ozbiljan film. Aktivirao je određene ljude u Hollywoodu, no nažalost Branko je obolio i na posljetku je umro i tu je projekt stao.
Opet je film otišao u fazu čekanja, sve dok se nije pojavio Sedlar. I to izborom mene da budem u njegovom dokumentarnom filmu “Poruke naših očeva”. Gdje sam ja bio jedan od protagonista i slušajući moje izjave dobio sam pažnju Sedlara, nakon čega smo sjeli i razmotrili opciju o filmu. Sreća je bila da sam ja u pripremi neke ozbiljne investitore, što je uvijek predstavlja veliki problem. U pravilu, uz dobar materijal roman, Sedlarovu ozbiljnu volju, koji još živi temu Hrvata. Uz ovaj dio financijski, kao bazni i osnovni, nije nam preostalo ništa drugo nego zasukati rukave i krenuti u izradu nečeg što nam je kronično falilo 30 I nešto godina.”
Na pitanje što bi poručio ljudima koji i danas nose svoje ratne traume ali šute o njima Gubina je rekao da mu je žao svake osobe jer zna kroz što prolaze.
“Znam što znači biti radno nesposoban, kada je teška noć iza nas. Znam što znači okidači koji utječu na našu emociju, na naše psihičko stanje. Znam što znači osjetiti miris smrti u zatvorenom liftu, pa kada nas napadne napad panike i ta vrsta straha. Teško se nositi s posljedicama proživljene kalvarije i rata, no rad je ključna riječ. Rad na samome sebi, rad za opće dobro, jer kada činite dobro drugim osjećate se izvrsno, a nama treba da se osjećamo izvrsno.
I onda na posljetku je ovaj rad iz ekonomskih razloga, jer ako se nalazimo u financijskim problemima naravno da je sve teže, no ako krenemo od rada na samome sebi to je najbitnije. Mislim da smo tu najviše promašili jer konstantno nešto pokušavamo raditi na drugima, a ustvari trebamo raditi na sebi, biti primjer drugima, biti primjer da se može. Kada kažem rad na samome sebi to je u duhovnom smislu, psihološkom pa onda i fizičkom.
Jednostavno duhovnost netko razumije ili ne razumije. Svi smo mi slabi, svi imamo svoje uspone i padove, ali jedan iskreni kontinuirani odnos s Bogom nam može, a može nas očuvati, može nam dati snage da idemo dalje. To je po meni baza neka osnova.
I nevjernicama kažem rad na samome sebi, pa iz kojeg od kuta ćete gledati, kako god ćete to filozofski obrađivati ako nećete teološki, međutim dođemo na isto. Možda je malo slabije ili više slabije ako je netko nevjernik. Ne znam ja imam sreću da su me roditelji odgojili kao vjernika. Da me dragi Bog počasti da se znam oduprijeti svakodnevnom zlu koje napada. Ja mislim svakog pojedinca i mislim da je to put”, kazao je Gubina i najavio nastavak autobiografskog romana pod naslovom “Sloboda”, koji govori o najtežem obliku ropstva.
Mijo Brkić
