Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,38-42
Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
Čuvena i dobro nam znana zgoda o Isusu koji je gost u domu sestara Marije i Marte te brata im Lazara. Rijetkih prijatelja u blizini Jeruzalema kod kojih je Isus rado navraćao i gdje je bio dragi gost i prijatelj. Napose za godišnjih hodočašćenja u Hram i Jeruzalem. Ovoj zgodi s Marijom i Martom prethodi ona zgoda s Milosrdnim Samaritancem koji je čovjeka što je upao među razbojnike previo, platio njegovo liječenje te se iskazao kao istinski ljubitelj bližnjega. Zaključili bismo nakon toga kako je kršćanski život vezan uz aktivno, odgovorno djelovanje. Kršćanstvo kao djelovanje, akcija. Jasno, takvo poimanje nije pogrješno, ali je samo napola istinito. Znamo pak da poluistine na kraju nerijetko prelaze u neistinu i laž.
Cijela bi istina glasila kako je pravilno, ispravno kršćansko djelovanje plod, rezultat čovjekova bića, upravo kao što je grožđe na trsu plod trsa, zemlje, svih onih okolnosti koje su doprinijele da grozd, kao konačni očekivani plod, sazrije. Dakle, treba organski rast, treba čovjek rasti iznutra.
Moralno djelovanje ne dade se silom iznuditi, nemoguće je silom čovjeka prisiliti da moralno, etički djeluje. Imamo uvijek sraz onoga što je naučavao Rousseau, kako je čovjek po naravi dobar, ili pak Hobbes koji je govorio kako je „čovjek čovjeku vuk“.
Kršćanstvo spoznaje bit zla i grijeha. Stoga moralno djelovanje treba njegovati. Ono mora izrastati iz cjelovitosti osobe, iz čovjekove vezanosti uz Boga, iz sraslosti s Bogom. A kako se postaje punom, cjelovitom osobom, u kojoj se preklapaju biti i činiti, bitak i čin, esse i agere?
Odgovor daje Isus u svome nauku u molitvi, a za uvod nam nudi zgodu s Martom i Marijom. I značajka je ljudi koji zbilja imaju nešto reći svojim suvremenicima, a i svima potonjima, da njima nije ništa trivijalno, otrcano, ništa nije banalno, ništa premaleno, neznatno.
Pjesnik će običnu sliku iskoristiti za divnu pjesmu, glazbenik ili slikar običan motiv za remek djelo, a za Isusa nema zgode koju on propušta a u kojoj on nije kadar reći nam bitno, bitno uprisutniti i ilustrirati, genijalno i umjetnički, uvijek pogađajući ‘u sridu’.
Za Isusa ne postoje ni tabu teme ni tabu osobe. Ne ustručava se on navratiti u sestara, a znamo kako su se onodobno odnosili pismoznanci i farizeji prema ženama. I kakav je uopće bio stav židovskoga društva prema ženskom spolu. Netko bi se možda skandalizirao nad Isusovim postupkom, ali on za to ne mari. Isus zna, upravo kao i u slučaju sa Zakejem, kako je njegov dolazak u kuću spasotvoran i mirotvoran. Donosi spasenje i ozdravljenje.
Isus biva upravo na istočnjački, orijentalan način ugošćen. Gost je nešto kao anđeo Božji te Marta kao kućanica preuzima na sebe obveze kako što bolje ugostiti nesvakidašnjeg, dragoga gosta. Nema ona Isusa svakoga dana u svojoj kući pa stoga čini sve da do kraja ispuni svoju zadaću kako bi na kraju bili svi zadovoljni, i ona a i ljubljeni, dragi gost.
Ali, je li to sve? Želi li Isus njezine kućanske i kuharske (danas bismo kazali gastronomske, kulinarske) vještine, kvalitete i „delicije“? Dakako ne. I zato pouka nakon što se Marta žali kako je sestra prepušta da sama poslužuje, a ona mora obavljati sve druge kućne poslove, možda uz još dodatnu buku lonaca, tava i poklopaca.
Marta jest možda od djetinjstva perfekcionist, na njoj leži teret kuće i zato bi htjela da dio posla delegira Isus i njezinoj sestri. Ta i ime joj znači ‘gospodarica’ (u korijenu je ‘mar’ – gospodar, gazda, gazdarica).
A Isus? Njemu nije stalo do savršenstva, perfekcionizma, naprotiv, on ne mari mnogo za sav njezin posao. Isus joj poručuje kako ima nešto bolje od akcije i ispunjenja obveza. Isus kao da joj želi reći: Nije meni do tvojih kolača i jela, nije meni do tvoga kuharskoga ili kuhinjskoga umijeća, do tvojih delicija. Meni je stalo do tebe. Tvoga srca.
Ne trebam ja tvojih usluga, nego tražim tebe, posjećujući tebe i tvoj dom. Ugledaj se u svoju sestru, Mariju. Ona bira bolji dio. Ona se, upravo kao proročki učenik, ili učenik nekoga rabina, spušta do Isusovih – Učiteljevih nogu i osluškuje te prihvaća u srce Isusovu riječ, a pogotovo upija u sebe Isusovu osobu i srce. Pavao će reći u Djelima apostolskim kako je bio učenik „do nogu Gamalijelovih odgojen točno po otačkom Zakonu“ (Dj 22,3).
Marija je primjer kako se riječ Božja sluša, pohranjuje u srce i kako donosi plod – u dobru i plemenitu srcu. Slušanje ovdje nije pasivno, nego upravo aktivno, otvorenost prema djelovanju. Slušanje uključuje promišljanje, razmišljanje jer zna da Isus govori Božje riječi. I upravo u takvo Marijino slušanje upada Marta svojim prigovaranjima. Ne obazire se na okolnosti i situaciju, pomalo je čak i drska. Da, mi bismo joj dali za pravo. Marija je pak istinski učenik, jer učenik uči srcem, dok student uči glavom.
I zato Isusov odgovor, kako se Marta za mnoge stvari brine i uznemiruje, a samo je jedno zbiljski potrebno. Martino ponašanje nalik je onomu zrnu koje je palo u trnje pa ga mnoge brige i tjeskobe uguše te ne donosi ploda. Nemir i nervoza znaju ugušiti u zametku svaku dobru nakanu. Treba se, kaže Isus, usredotočiti na bitno, jedno, nužno.
Isus je bez ikakvih zahtjeva, on treba vrlo malo, zadovoljan je s najnužnijim, kao putujući propovjednik. Marta bi trebala i morala malo predahnuti, ‘pauzirati’, odmoriti se, i sjesti kao i sestra do Isusovih nogu. Danas bismo rekli, „slow down“, uspori, skini nogu s papučice gasa…
Koje je to i što je to ‘jedno potrebno’? Otvoriti se u ovom trenutku spasenju koje se nudi u Isusovoj osobi. Bog nas sam pohađa, treba se pretvoriti u uho, otvoriti srce Isusu, i biti ispunjen njegovom prisutnošću. Marijin se dio nikada od nje ne će oduzeti. To je njezina baština i plaća ovoga trenutka, ali i u vječnosti. Ona je baštinica vječnoga života. I zato druga, zapostavljena sestra postaje u ovom trenutku prva baštinica Isusovih obećanja. Ona se iznutra ispraznila za Gospodina i bila poput otvorena cvijeta, čaške ili prekrasne posude, spremna prihvatiti Gospodinovu riječ i s njome te iz nje živjeti.
Ako je prethodno Isus rekao kako je vrhovna zapovijed ljubiti Gospodina Boga svim srcem, svom dušom, svom pameću, svom snagom svojom (usp. Lk 10,27), onda je u ovoj zgodi s Martom i Marijom upravo riječ o praktičnome učinku toga stava, te zapovijedi u kršćanskom životu. Jedno je s drugim do kraja povezano. Isus traži totalitet osobe.
Marija ovdje pretvara sebe posve u uho, sluša pozorno, postaje uho, i to bismo mogli nazvati također tihom molitvom. Čovjek prerasta, prelijeva se u apsolutno. Postaje jedno sa sobom, duša mu postaje poput ugođena klavira ili harfe na kojoj sam Bog započinje i svira svoje vlastite vječne melodije. Stoga u Luke nakon ove zgode s dvjema sestrama slijedi Isusova poduka glede prave molitve. Kako moliti? Isus uči svoje, ali i nas, molitvu Očenaša.
Gospodin nam sam može biti i ovdje primjer. Tri godine – nepune – je djelovao, a trideset je proveo u samoći i tišini Nazareta. I za vrijeme tih triju godina javnoga djelovanja znamo da se toliko puta povlačio u molitvu, samoću, osamu, da je više molio nego djelovao. U njega imamo jedinstvo akcije i kontemplacije, onoga izvana i iznutra, što i nama želi i od nas traži. Jer duh i duhovno ostaju za vječnost, baštine vječni život…
