Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 4,1-13
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
“Ne živi čovjek samo od kruha”. Tko samo za kruh živi, od kruha i umire. I nemoguće je reći gdje je veća glad: Ovdje kod nas, gdje su mnogi ljudi spali doslovce na prosjački štap, gdje fizički život postaje gotovo nesnošljiv, jer ljudi nemaju ni za kruh, za najosnovnije vitalne namirnica bez kojih je život nezamisliv. Jer ako čovjek nekoliko dana ne jede, prestaje svaka misao, svako umovanje, želudac traži svoje. S druge strane, imamo na Zapadu rog obilja, prepune ‘egipatske lonce’. Dovoljno je proći jednom njemačkom ili američkom veletržnicom i ostati osupnut količinom i kakvoćom proizvoda.
Svega u izobilju, svi rade i zarađuju, hladionici prepuni. Unatoč tomu obilju danomice raste ovisnost o alkoholu, cigaretama, kockom, pomama za drogiranjem svake vrste. Zatim svakojaki oblik magije, okultizma, hod u duboke, neistražene prostore psihe i svijesti. Sve to svjedoči o elementarnoj egzistencijalnoj gladi i žeđi. Dječje krađe su danomice u velikom porastu. Kradu ta djeca ne iz fizičke potrebe, jer kući imaju svega, nego iz duševne potrebe. Neishranjeni, umjetno hranjeni, bez topline doma i majčina krila, bez povjerenja i lijepe riječi, bez ljubavi i naklonosti. A oni upravo gladuju za blizinom i ljubavlju.
Planetarna glad i žeđ za smislom
Pustoš i pustinja u dušama i srcima daleko je teža od opustjelih i praznih polica u našim prodavaonicama gdje uvijek ima alkohola u pravom izobilju. Dijete pa i svaki čovjek treba riječ koja ga budi, hrabri, podiže, promiče njegov rast. Od kruha se živi i umire. Jednako i riječ. Riječ majke mi veli, poručuje: Prihvaćen sam i ljubljen. Riječ Božja ima isti učinak. Riječju sam stvoren i riječ je naša sudbina.
Čovjek ne biva sretan time što mnogo ima i s mnogim raspolaže. “Što koristi čovjeku posjedovati cijeli svijet…”, reći će kasnije Isus u svojim naputcima. Ne živi se samo od kruha. Ljudi često prianjaju, pripijaju se uz vanjske stvari kao nadomjestak za ono što im zbiljski treba. Gomilaju hranu, odjeću, novac, pomama za suvišnim kupovanjem, svakodnevno im treba više odmora i praznikovanja, jer su iznutra prazni. Siromaštvo bogatstva najzornije se otkriva u trenucima kad čovjek prividno ima svega i kad je sve u redu. Tad se najlakše iskusi osiromašenost, osakaćenost i izgladnjelost duše i duha. ‘Nemirno je srce naše’ i nezasitno je srce naše u svojim bezgraničnim čežnjama. Želudac je samo simbol i metafora za glad i žeđ…
U svijesti većine vjernika slika Isusa Krista gotovo je redovito optočena božanskim svojstvima i definirana njegovim božanskim podrijetlom. Premalo je prostora za čisto ljudske odluke u takvoj slici. Zacijelo, Isus je Krist, Bogočovjek, obdaren božanskim, ali i izvanrednim ljudskim darovima. Ižarivanje te osobe osjetili su svi koji su se s njim susreli. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je u njemu sve to sazrijevalo, da je sam prošao kroz oganj kušnje i životne temeljne odluke u pustinji, ali potom i u svagdanu Nazareta.
Mora nam biti jasno da je Isus stasavao, sazrijevao, rastao, bio kušan i prokušavan, trpio i kroz patnju naučio krajnji posluh. Ovo što nam današnje evanđeosko čitanje nudi realna je kušnja koja se stavlja pred Isusa glede patnje svijeta. Gladi u svijetu, bijede, moći, karijere. Isusovo kušanje nije samo njegovo osobno, kao da on u sebi nije načistu s onim trima požudama koje nudi svijet, nego je riječ o putu i načinu otkupljenja.
Isusov put slobode i nenavezanosti
Kojim putem udariti da bi se spasio svijet? Putem koji nudi Bog, kojim je prošao za svojih trideset skrovitih godina dotadanjeg života, ili putem koji nudi Knez ovog svijeta? Taj Knez savršeno se dobro razumije u Bibliju, navodi molitvene tekstove Starog zavjeta, pod obrazinom pobožnosti nudi zamke. Dakle, u bitnome je riječ o programu spasenja i otkupljenja svijeta i ljudi. Isus mora odgovoriti na bitne potrebe svakog čovjeka.
Kako pomoći čovjeku, kako zatomiti njegove egzistencijalne potrebe? Jer, čovjek je daleko više od onog što mu treba za jelo i odijelo, ‘iće i piće’. Čovjek nosi u sebi sliku i veličinu Vječnog. Zna Isus dobro za silnike ovog svijeta, zna on da je cijela povijest samo bezbroj ‘lubanjskih mjesta’ (golgota – „Ćele-kula“ ili onih lubanja u Hudoj jami), ratova, nepravdi, ubijanja. Čovjek čezne za mirom i pravdom.
Pred Isusa se stavlja kušnja: „Nisam li možda ja pozvan pokušati namjesto moćnika ovog svijeta zauzeti njihovo mjesto i uspostaviti Pax Christi namjesto Pax Romana ili Pax Augustana? Postaviti prave ljude na prava mjesta, staviti sve u službu ljudi, a ne vlastitih interesa kao vlastodršci ove zemlje?“ Ta je kušnja za Isusa svakodnevna realnost budući da je očevidcem tolikih zlosilja rimske okupacijske vlasti i njihove vojničke mašinerije.
Sveti gnjev Makabejaca zatim Isusovih suvremenih zelota nametao se kao realna mogućnost… Međutim, Isusu je jasno da je nemoguće nad nekim vladati a istodobno ne služiti Sotoni. Ni vlast ne pruža odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja jednako kao ni biologija, sociologija ili statistika. Problem čovjeka ne rješava se na razini kruha, uprave, vlasti, moći, pa ni uhodane religije koja Boga čini izvršiteljem naših vratolomnih pothvata poput onoga sunovrata u ponor s vrha Hrama. Dapače, Isus nas uči novom povjerenju, novoj slobodi, novim prostorima duha.
Dostojevski – Inkvizitor i sloboda
Već je Hegel ustvrdio da ideja slobode započinje zapravo s Isusom Kristom. Isusov zov i primjer najsilniji su emancipacijski poziv svim ljudima i vremenima. Osjetio je to dobro Dostojevski kad stavlja u usta Velikom inkvizitoru, pred kojim stoji Isus, koji je ponovno došao na svijet: “Ti si dao slobodu ljudima. Oni se njome služe. Petnaest smo se stoljeća mučili s tim ‘tvojim darom’. Ali ljudi su nam sami donijeli svoju slobodu i ponizno je stavili pred naše noge. Čemu dolaziš k nama? Čemu nas ometaš? Ti se sjećaš onoga kad je onaj strašni i mudri došao k tebi u pustinju i podvrgnuo te iskušenjima. To je značajan dan. Kad bismo danas skupili sve vladare, prvosvećenike, učenjake, filozofe, pjesnike i postavili im zadatak da izmisle najbolju stupicu u koju bi se ti mogao uhvatiti, ne bi pronašli ni ponudili ništa snažnije od onoga, što ti je ponudio mudri duh. Odbijanje toga pokazalo je tvoju veličinu! I ti nisi pretvorio kamenje u kruh, na što bi svi ljudi potrčali k tebi. Ti si odbio i slavu koja bi proizašla odatle što bi te s tornja ove katedrale pratili anđeli. Odbio si i svu zemaljsku vlast, a zaboravio da samo njome možeš imati ljude uz sebe…
Ti si se poigrao nečim čovjeku stranim i neprobavljivim. Dao si ljudima slobodu, a oni je ne znaju shvatiti niti upotrijebiti kako bi to ti htio. Za čovjeka i za ljudsko društvo nema ništa strašnije od te tvoje slobode. Davao si ljudima slobodu, a ne kupovanje poslušnosti s vječnim strahom da im, možebit, ne oduzmeš kruh. Nahrani ti, dragoviću moj, ljude i onda od njih traži ‘vrline’… Znaj, mi cijenimo slabe. Oni mogu biti nevaljalci svake vrste. Cijenit će nas jer ćemo ih nahraniti. Divit će nam se. Smatrat će nas bogovima. I da nisi došao ništa popravljati. A svemu si ti kriv, jer si slobodu postavio iznad svega. Što nisi prihvatio kruh u pustinji i dao ga sebi i ljudima pa ne bi bilo teškoća s tom slobodom?! Kad si je dao čovjeku, ništa mu nije bilo teže nego odlučiti se komu da je daruje… Vidiš što znači – sloboda ili ‘kruh’. Trebao si izabrati kruh i svima ga dati. Tad bi znali komu se treba klanjati. Sa slobodom koju si im dao oni se samo muče”.
Protulijek požudi tijela, očiju i oholosti života
Ali taj isti Inkvizitor zaboravlja da svatko tko se Isusu istinski i iskreno približi, doživljava oslobađanje od svih nutarnjih i vanjskih prisila, lanaca, okova. U Isusovoj se blizini ne mogu održati nikakve uze ni okovi. Tko se pak jednom približio toj vatri pa se kukavički odmaknuo nosi i nosit će cijeli život tešku otvorenu ranu na srcu, poput onoga bogatog mladića koga je Isus oduševio, ali mu se istrgnuo iz dohvata i otišao od Isusa, kako veli Luka, smrknut, ‘vrlo žalostan’ (18,23). Stoga je vrijeme korizme upravo primjereno vrijeme za uvježbavanje u ‘slobodi od’ i u ‘slobodi za’. Slobodi od svega što nas veže uz robovanje bilo komu ili čemu, te u slobodi izbora, odluke, služenja i prianjanja uz Gospodina.
Istodobno je Isusov hod u pustinju paradigma, uzor kako se svaki čovjek mora suočiti s pustinjom. U sebi, svome mjestu, gradu, doslovnom pustinjom. Nekoć su mistici i pustinjski oci išli u pustinju i ondje se suočavali s demonima da bi na kraju slavili Kristovu pobjedu nad zlom u sebi i svijetu. Mistici nam upravo u samoći, tišini, odvojenosti od svijeta, nutarnjoj praznini, posvemašnjoj razotkrivenosti, ogoljenju, siromaštvu, neznanju vele kako su to načini da se iskusi pobjeda nad demonskim silama, kako su to krjeposti koje čovjek mora posjedovati da bi iskusio Isusa Krista. Ono što za njih bijahu krjeposti, za suvremenog su čovjeka upravo izvorišta muke, nevolje i svakojake bolesti.
Dovoljno je samo pogledati filmove Ingemara Bergmana i u to se uvjeriti. Sve svršava u ništavilu, ništavilo je ishod čovjekova života. Ono što su mistici i bogotražitelji tražili da bi pronašli u Bogu, od toga naši suvremenici bježe kao vrag od tamjana. Danas nam treba upravo ljudi koji će (pro)krstariti prostorima duha, iskusiti ponore vlastitog bića, iskusiti ‘mračnu noć duha’, ili proći kroz ‘oblak neznanja’ da bi iskusili nadmoć Isusa Krista i doživjeli prisutnost Boga u svome životu.
BOG ILI BOGOVI
Kad je riječ o Isusovim kušnjama u pustinji, mirno se može reći da je pravi napad napasnika bio na prvu zapovijed Dekaloga. Svi je znamo. Samo je jedan Bog, drugih bogova uz njega nema niti može biti. U Isusovim ustima ta je zapovijed također najvažnija: Ljubiti Gospodina cijelim svojim bićem, svim svojim silama, to je samo ponovno naglašavanje onog što je Gospodin već izrekao u Starom zavjetu, u Knjigama Izlaska i Ponovljenog zakona.
Međutim, što znači ta ‘ljubav’ i to ‘ljubiti’ Boga svim svojim silama? Gdje se to ostvaruje, tko to u svom životu pokušava? Nerijetko tu lopticu prebacimo na mistike, svece, zanesenjake. Što pak znači drugi dio zapovijedi: ‘Nemoj imati drugih bogova uz mene’? Nemati nikakvih drugih slika, dalo se to primijeniti na stari Izrael koji je bio suočen s tolikim božanstvima. A danas? Gdje su ta božanstva? Žrtvovati tuđim bogovima, to bijaše zamka za Izrael.
Mi ćemo olako prijeći na razne privrženosti vlastitog srca i ono na što nam srce smjera, čemu je sklono. Ali ni to nije ono konačno što se od nas traži. Da bismo do kraja shvatili smisao prve zapovijedi Dekaloga, moramo se zaputiti u Isusov život i ondje u njegovim kušnjama potražiti i pronaći pravi način i mjeru kako se živi prva zapovijed. Ljubiti i živjeti za Gospodina. Isusov boravak u pustinji kroz četrdeset dana ilustrira boravak Izraelaca u pustinji kroz četrdeset godina. Isus ispunja u svome životu ono što Izrael nije uspio. Oba vremena, i ono prvo i ovo Isusovo vremena su kušnje i iskušavanja. Oba puta su misli i riječi vodilje: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji te izveo iz Egipta, kuće ropstva” (Izl 20,1). Isusove kušnje očituju nam kako napasnik shvaća neopsluživanje prve zapovijedi.
Isus otklanja napasnikovu kušnju riječima iz knjige Ponovljenog zakona, poglavlja 6. do 8., u kojima se ponovno uzima ‘lajtmotiv’ pustinjskog hoda. Isusove su riječi u biti tumač prve i glavne zapovijedi, i Isusovo navođenje iz Staroga zavjeta najbolji je tumač i za nas. Isusova kušnja jasno nam veli koji su to lažni bogovi, ‘lažnjaci’ u našem životu, protiv kojih se okreće Božji ljubomor.
Biti sam svoj bog
Prva kušnja traži od Isusa da pretvori kamenje u kruh. Nešto posve normalno za čovjeka koji je propostio četrdeset dana i noći, a k tome posjeduje moć čudesa. Međutim, Isus razobličuje Napasnika riječima iz Ponovljenoga zakona kako čovjek ne živi samo od kruha, nego od svake riječi koja dolazi iz Božjih usta. Dobro bi bilo u ovome surječju pročitati ponovno Pnz 8,2-6. Napasnik kao da želi reći Isusu: Pomozi sam sebi. Ta to ti možeš. Isus odgovara kako se Bog za svoje brine. Kako je u pustinji narod bio upućen na Jahvinu pomoć, i on u svojoj pustinji vjeruje u tu istu pomoć. Narod nije mogao činiti ništa osim pouzdavati se u Gospodina i njegovu pomoć. Taj isti primjer slijedi i Isus. Isus proširuje onaj stav na cijeli čovjekov život.
Govorit će svojima poslije kako ne smiju nositi na put ništa, ni kruha, ni novaca, ni haljina (usp. Mk 6,8-9), kako se ne treba brinuti ni za tijelo ni odijelo, nego samo za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost (usp. Mt 6,31 sl.). Bog je sposoban održati moj život ako se dovoljno pouzdajem u njega. “Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine, i ti im daješ hranu u pravo vrijeme. Otvaraš ruku svoju i nasićuješ sve živo” (Ps 104,27-28): To je molitva prije jela u Crkvi. Svaka druga briga osim brige za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost stanovita je vrst idolopoklonstva u koje je narod tako često upadao kroz svoju povijest u obećanoj zemlji.
Napast je za nas postala suptilnijom. Jednostavna je i ne zapažamo. Svako računanje, proračuni, planiranje, sve brige stanovita su vrst idolopoklonstva, jer počiva na pretpostavci da se možemo i moramo sami brinuti oko svoje budućnosti. Namjesto jednog Boga, jedinoga i dobrostivog, iz čije ruke dolazi svako dobro, (po)stavljamo sebe kao male bogove i kao takvi se onda ponašamo, jer ne vjerujemo u velikoga Boga.
Isus će kasnije, u dato vrijeme, dvaput umnožiti kruh. Neće ga doduše stvarati od kamenja, ali će od pet kruhova stvoriti tisuće kruhova. Time će poručiti kako je upravo on kruh s neba, riječ koja dolazi iz Božjih usta te hrani gladne i žedne u pustinji (usp. Iv 6,32 sl.). Zato nikad ništa neće manjkati njegovim učenicima (Mk 8,14-21; Lk 22,35).
Mrmljati protiv Boga
Druga se kušnja nadovezuje na ishod prve. Isus polaže svu svoju nadu i pouzdanje u Oca. Međutim, i tu se miješa Napasnik kušajući Isusovo pouzdanje. Treba da iskuša Boga i njegovu pomoć time što će se baciti s Hrama u provaliju. Isus odgovara kako se ne smije Boga iskušavati. Time navodi ključno mjesto iz Ponovljenog zakona (6,16) kako čovjeku nije dopušteno stavljati svog Boga na kušnju. Ona situacija u Masi kod meripskih voda ključni je događaj u proputovanju kroz pustinju. Navodi se u Knjizi Izlaska, isto tako u Ponovljenom zakonu, i često u psalmima. Narod se (po)bunio protiv Mojsija i Gospodina.
Nije riječ samo u kušnji da se prisili Boga da učini novo čudo, nego se odvraća Isusa od njegova zacrtana puta. Bog treba biti i ostati Bog Isusova života i njegove osobne povijesti. Isus mu se do kraja povjerava. On treba da raspolaže mojim životom i njegovom sudbinom. Kad se odnosim nepomirljivo prema svojoj sudbini, odnosim se nepomirljivo i prema samom Bogu. Kad kušam prisiliti Boga na čudo, tada kušam stvoriti sebi Boga koji to zapravo nije. Kakvu sliku Boga nosim u sebi? Kakva mi je slika Boga pred očima?
Ovom kušnjom kuša Napasnik navesti Isusa da manipulira s Bogom. Izraelci su u pustinji načinili Zlatno tele i klanjali mu se kao onome koji ih je izveo iz Egipta. Bog je započeo sa svakim od nas svoju povijest u našem životu, sa svakim ima svoj ljubavni plan, a kod Isusa je taj plan zacrtan križem i potonjim uskrsnućem. Tu se za njega otvara perspektiva njegova života. Isus je svjestan do kraja Očeve ljubavi i stoga je ne stavlja na kušnju. Zna da ga Otac neće izručiti silama Podzemlja makar se na prvi mah činilo da su odnijele prevagu na Kalvariji.
Štovati idola
Treća kušnja je najopasnija. Doduše, nakon što dovrši svoje djelo, Isus će na oproštaju s učenicima reći kako mu je dana ‘sva vlast, zemaljska i nebeska’ (usp. Mt 28,18), tj. na temelju muke, križa, smrti i uskrsnuća. Napasnik nudi prečac, kraći put, bez patnje, pozivajući se na svoje privilegije kao ‘knez ovog svijeta’ (usp. Iv 12,31;14,30;16,11). Dovoljno je pokloniti se tome gospodaru ovog svijeta, i Isus je riješio bez muke i borbe svoju životnu zadaću.
Sotona nudi vlast i moć, nudi ono što pripada samomu Bogu. Bog je gospodar svega i nad svime. Zato se on prikazuje i prerušava kao nadomjestak za Boga, kao idol. Od idola se očekuje ono što samo i jedino Bog može dati. Što je to u mome životu? Što ja to očekujem? U svome velikom ili malom svijetu? Posvemašnju sreću, mir, zadovoljstvo, samoostvarenje, jednom riječju: spasenje. To spasenje očekujem, ali od koga? Od pravog Boga ili nadomjestka, surogata? Komu žrtvujem, komu se klanjam, komu se povjeravam?
Koliko je danas Moloha kojima ljudi žrtvuju sve svoje! Zbog karijere, novca, utjecaja, moći pojedinci žrtvuju obitelj, ženu, djecu. Jednom riječju, sve što je vrijedno. Zato je ova kušnja prigoda za ispit vlastite savjesti, prigoda za spoznavanje vlastitih idola, bogova. Zato Isus jasno veli: “Samo se Bogu klanjaj, i njemu jedinome služi!” Time se apostrofira prva i temeljna zapovijed: “Ljubi Gospodina Boga svoga, svim svojim srcem, svom dušom, pameću, srcem, cijelim svojim bićem” (Pnz 6,5). Bog nije samo onaj koji moj život održava, koji me prehranjuje. On nije samo Bog moje životne povijesti. On je u mome životu jednostavno apsolutno jedinstveni, onaj kome treba da služi cijeli moj život, onaj od koga očekujem ispunjenje cjelokupnog svog života, onaj kome moram naskroz pripadati.
Isus na primjeren način živi i tu zbiljnost Boga. “Moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao” (Iv 4,34). “Nitko ne pozna Oca osim Sin, niti tko pozna Sina nego Otac i onaj kome Otac hoće objaviti” (Mt 11,27).
Cijeli je Isusov život zgusnuti odgovor na one tri kušnje u pustinji. On je odgovor u osobi, i zato je cijeli Isusov život tumač prve Božje zapovijedi u Dekalogu. Zato će moći reći: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan” (Mt 10,37), ili: “Ako tko dođe k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26). Zato je za nas obdržavanje Božjih zapovijedi nužno vezano uz ono, biti Isusov učenik, nasljedovati Isusa Krista.
Isus sam sažimlje smisao i tajnu svog života i jedinstvenost i jedincatost svog odnosa prema Bogu jednom jedinom riječju: “Abba” – “Tata”. On nas uči i molitvu Očenaša. Ta ista molitva svršava sa zazivom: “I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga”. Faustovska i Mefistova zamka odnosno međusobni pakt: „Daj mi svoju duši pa ću ti podariti svu moć“. Međutim, jesmo li jednom izručili svoju dušu nekome, jesmo li jednom ostavili svoje ja i zamijenili ga s nečim, nikad više ne će ono što smo zamijenili i ono za što smo zamijenili pripadati nama samima. Izgubljeno je i ono što smo dali i otišlo u nepovrat ono što nam je obećano. Čovjek postaje običnom gradivom i tvorivom u nečijim rukama i planovima, postaje objektom nečijih želja i prohtjeva. U najgorem slučaju Sotone, što se obistinjuje toliko puta i na toliko tragičnih načina u svakoj epohi. Čovjek klizi u samorazaranje, samouništenje.
