Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2, 16-21
Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit ili nekakvu židovsku sektu, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije kružno gibanje, kao u drugim religijama, „vječni povratak istoga“, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i gorljivi kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.
Mogli bismo se poslužiti suvremenom slikom. U suvremenim zračnim lukama na određenom mjestu snažni reflektori paraju noću snopom svjetla mračno nebo pod određenim kutom. Okreću se sporo, ukrštavaju se, nestaju i ponovno se pale. Tako je i s Izraelom. Svjetlosne staze paraju neprestano tamu i na kraju nebo ostaje mračno. Međutim, iznenada, u jednom trenutku, taj se snop svjetla usmjeruje na jednu jedinu točku koja postaje sve snažnijom, prerasta u veliku zvijezdu, i sve se zgušnjava u Isusovoj osobi. Odjedanput se u mrklini otvaraju oči i čovjek spoznaje „Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga“.
U toj se Riječi i Imenu sažimlju i povezuju sve izgovorene riječi Biblije, Božje riječi: U tvome svjetlu mi svjetlost vidimo, rekao bi psalmist. Ali istodobno i iskustvena tvrdnja: “Samo Gospodin Bog zna jedini, zašto je i čemu u sadašnjim svjetskim odnošajima nužno da je Krist još uvijek skriven, zaogrnut velom, okružen s toliko stranog i skrivenog; kao da svijet, čovječanstvo ne bi mogli podnijeti neposredni dodir i susret s njime, s razotkrivenim, u punini objavljenim Kristom” (Schelling, filozof).
Na što nas poziva današnji dan? Nova godina, prijelomnica? Na trenutak se zaustaviti i razmisliti o svome vremenu. Okrenuti se unatrag, baciti pogled naprijed. I živjeti ovaj trenutak. Ovo danas koje mora imati svoj sadržaj. Biti svjestan da je čovjek samo hodo-časnik, putnik na ovoj Zemlji. Putnik koji, da bi išao naprijed, mora se okretati prema Izvoru koji je i konačni Uvir.
Suvremeni je čovjek radoznao. Stoga je u duši rastresen, nemiran, u potrazi za senzacijama. Turist koji promatra život kroz video-kameru, fotografski aparat, danas mobitel s „perfektnim“ kamerama koje snimaju sve. Posvemašnja pokretljivost uzrokuje sveopću uzetost. Sve veća brzina čini Zemlju sve manjom, dosadnijom. Nitko više ne govori o brzini vozila ili vlaka, već se sanja o nadzvučnim mlažnjacima, laserskoj tehnici brzine svjetla, i na kraju čovjek postaje žrtvom vlastitih izuma.
Već je sada čovjek poput invalida: vozi se u vozilu, vlaku, leti u zrakoplovu, a ne (po)kreće se. Kroz televizijski zaslon gleda ravnodušno cijeli svijet, nesposoban odabrati što je najvažnije. Čemu još prostor, kad je kraći let od Zagreba do New Yorka nego vožnja vozilom od Zagreba do Mostara? Stoga je važno zamisliti se nad vremenom. Prostor nije u pitanju, nego vrijeme koje živimo, u kome živimo, i kako u njemu živimo. Pustinjski su oci znali reći: “Demoni su vrlo hitri, vrlo brzi, ali veoma teški”. Život nam nije ništa lakši, štaviše, svednevice je teži, zamorniji i dosadniji.
Čovjek je, htio on to ili ne htio, postao pustinjak u pustinji života. Osamljen, od svijeta izdvojen, s više brava zakračunat u svome stanu, u strahu od susjeda ili provalnika. Živi svoj život dosade i neutješenosti. Ništa ga ne može oduševiti, sam je život postao gađenje. One je kršćanske pustinjake resila radost, nutarnji mir, nepomućenost, sloboda, zdravlje duše.
Bili su na jednom mjestu, nikamo nisu putovali, a pred sobom su imali cijeli svijet, jer su bili ispunjeni Bogom. Bili su uronjeni u tu zbilju, slavili su svakodnevno zemaljsku i nebesku liturgiju. Nikad im dani nisu monotoni jer Duh neprestano obnavlja lice Zemlje i srce pojedinaca. Znali su svakomu dati pravi savjet, od običnog čovjeka do kralja. Danas se pustinja širi. Duše su opustošene, ljudi nesigurno gledaju u sutrašnjost. Pogled je zamućen, šanse nikakve.
Duhovno bi se današnje ozračje dalo usporediti s propašću Rimskog carstva te sa završetkom epohe helenizma. Ovako je ondašnju situaciju opisao nobelovac Pasternak u Dr. Živagu: “Rim se pretvorio u golemu staretinarnicu, ropotarnicu i tržište posuđenih božanstava i pokorenih naroda. U kaotičnom darmaru bijahu na dražbi nebo i zemlja. Dačani, Heruljani, Skiti, Sarmati, Hiperborejci – teški kotači bez žbica, žmirkave oči iz usaljenih lica, okrutnost, veliki podvoljci, ribe koje se hrane mesom obrazovanih robova, nepismeni carevi! Na zemlji bijaše više stanovnika nego u sljedećim stoljećima. Tiskali su se u hodnicima Koloseja, međusobno se gušili, trpjeli strahovite muke… I u tome kaosu mramornih i zlatnih bljutavosti izranja onaj znani lik: prozračan, lagan, obučen u svjetlo. Naglašeno čovječan, iz provincije, iskonski Galilejac. Istoga trena dođe kraj svim tim pustim bogovima i narodima. Započe život čovjeka. Čovjeka tesara, čovjeka za raonikom, čovjeka pastira sa svojim stadom za zalaza sunca, čovjeka bez truna oholosti, čovjeka koga zahvalno veličaju uspavanke majki i slike u umjetničkim galerijama”.
Dakle, jednostavnost koju naviješta Galilejac, zaokret prema stvorenju i Stvoritelju. Jer gdje umre Bog, umire i čovjek, a s njime i priroda. Tome smo svjedoci na svakom koraku. Onaj se opis dade tako lako prenijeti u doslovnom smislu na suvremene metropole, od Tokija, Hong-Konga, Singapura, Pariza, Londona, do New Yorka. Sve vrvi od dosade i nametnute zabave, čovjek ne zna što bi sa svojim vremenom, makar ga nikad nema dosta.
Stoga je potrebno upravo na prijelomu godina zamisliti se nad jednim, nad Isusom Kristom. Ma koliko sićušna bila ova Zemlja u svemiru, i ma koliko bila sitna Palestina, Betlehem, Kalvarija na tom zemljovidu, ipak to postaju središta u svemirskim beskrajima. Jer ona su mjesta znameni Božje ljubavi, obrata. Znameni Božje odluke za čovjeka i Zemlju, a isto su tako i za nas kriteriji naše odluke za Boga. Drugoga nam izbora nema osim prigrliti Isusa Krista. Jer sve je od samog početka, od svog iskona usmjereno prema ovome Jednome i on postaje jedinim kriterijem spasenja ili propasti, za cijeli svemir.
Dogodi li se to, ne ćemo biti neprestano tjerani tamo-amo u prostoru, biti u potrazi za izgubljenim vremenom, već će naše vrijeme uranjati u onoga tko nam ga je darovao. Nema težeg grijeha od ravnodušnosti zasićenih, sitih. Samodostatan, Bog mu ne treba, poput onoga bogataša u Evanđelju, koji je napunio svoje žitnice.
U tome možemo savršeno odčitati tragični paradoks povijesnog kršćanstva. Dok je bilo progonjeno, pobjeđivalo je. Kad je dobilo pravo građanstva, preplavili su ga prosječni kršćani i pretvorilo se u dvoličnost, nevjerodostojnost. Isto nam prijeti i u ovom vremenu prijeloma. Kako ćemo ga iskoristiti i što će od nas biti zavisi od naše suradnje s Gospodinom. Neka njegovo ime bude ispisano velikim slovima na našim vratima, čelima, životima, u godini koja nam predstoji.
