Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 14, 6-14
U ono vrijeme: Reče Isus Tomi:
»Ja sam Put i Istina i Život:
nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Da ste upoznali mene,
i Oca biste moga upoznali.
Od sada ga i poznajete
i vidjeli ste ga.«
Kaže mu Filip:
»Gospodine, pokaži nam Oca
i dosta nam je!«
Nato će mu Isus:
»Filipe, toliko sam vremena s vama
i još me ne poznaš?«
»Tko je vidio mene, vidio je i Oca.
Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?
Ne vjeruješ li
da sam ja u Ocu i Otac u meni?
Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim:
Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.
Vjerujte mi:
ja sam u Ocu i Otac u meni.
Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.
Zaista, zaista, kažem vam:
Tko vjeruje u mene,
činit će djela koja ja činim;
i veća će od njih činiti
jer ja odlazim Ocu.
I što god zaištete u moje ime,
učinit ću,
da se proslavi Otac u Sinu.
Ako me što zaištete u moje ime,
Ovaj smo evanđeoski odlomak čitali i meditirali prekjučer, u subotu. Danas na blagdan dvojice apostola, Filipa i Jakova, Crkva nam ponovno nudi isti evanđeoski odlomak na promišljanje.
Čitanje nas prenosi izravno ozračjekoje imamo na na Veliki četvrtak, u samu dvoranu Posljednje večere. Ondje između pranja nogu i Getsemanija ubacuje sveti Ivan evanđelist veliki ciklus govora i molitava koje izlaze iz Gospodinovih usta. Isus se od svojih oprašta, i sada, neposredno prije same muke, sramotnoga procesa i smrti na križu upućuje im završna i odlučna upozorenja, daje im oporučno svoje riječi kojih se trebaju pridržavati u životu.
“Neka vam se srce ne uznemiruje! Vjerujte u Boga, vjerujte i u mene!”
Isus zna, Isus sluti što njega čeka a što njih očekuje. Totalna zbunjenost, pomutnja, uznemirenost, jednom riječju: Ostat će nakon svega bez riječi. Ništa od ovoga što on govori ne sluti na dobro, a znali su dobro da se oko Isusa steže obruč nesnošljivosti. Morat će doživjeti u Getsemaniju njegovo uhićenje, njegovo sramotno suđenje i njegovu stravičnu smrt. I tko da se na to ne smete, zbuni, sablazni? Sve ono na što su polagali svoje životne karte, ideje, nadanja, odjednom kao da nestaje, raspada se u komadiće, razbija se pred njihovim očima.
I njih more sumnje i dvojbe, pa čak i osobno razočaranje. Može li taj koji je sramotno osuđen na drvo križa, na kojemu prema Starom zavjetu visi prokletstvo (‘proklet svaki koji je obješen na drvo’; usp. Gal 3,13) biti doista Božji Sin? Je li Isus stvarno Mesija? Je li on posrednik između Boga i ljudi?
I danas se postavljaju mnoga i slična pitanja, i danas se na Isusu dijele duhovi. Da, i danas je lako prihvatiti Isusa kao dobrotvora, humanista, kao donositelja dobre i radosne poruke smilovanja i ljubavi prema bližnjemu, kao milosrdnoga Samaritanca. Oko toga se duhovi lako mogu i daju složiti. Ali, što je on zapravo u svojoj osobi? Je li on društveni prevratnik, revolucionar, Božji ‘buntovnik’, prijatelj malenih i žena, prorok i putujući propovjednik…? Nije li on nešto više od svega toga?
Ma što mu mi sa svoje strane pripisivali, nemoguće je njega zbiti u naše ljudske stezulje i kategorije. On ih nadilazi. Odlučno je, Isus je Božji Sin, Isus je Krist, Mesija, on nas je svojom smrću na križu, svojim uskrsnućem od mrtvih otkupio. Nije on jedan od poznatih putova prema spasenju, nije on jedan između znanih gurua ili ljudskih veličina koje se izdaju za posrednike mudrosti i životnoga cilja. Ne trpi on nikakvu istodobnost ili paralelnost, usporednost putova spasenja, kao u usporednoj povijesti religija.
Ne, nije on utemeljitelj neke religije, nego donositelj puta k Bogu. On pokazuje put, on je u osobi istina, on donosi život vječni. On je jedini Posrednik između Boga i čovjeka. Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Tko je vidio mene, vidio je i Oca! Ja smo i Otac Jedno! Sve su to izričaji iz njegovih usta. Od nas on traži tu vjeru, to priznanje. I ne manje od šest puta u ovom kratkom odsječku govori Isus o ‘vjerovati’. To je ključna riječ ovoga odsječka. Tako pita i mene i tebe: Vjeruješ li da sam ja o Ocu i da je Otac u meni?
“Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga, vjerujte i u mene!”
Oni koji su se osobno odlučili za Isusa Krista znaju da ih vjera u Isusa sili da se ta vjera mora predavati, svjedočiti. Učenici to ćute, osjećaju u trenutku kad im se sami Učitelj ukazuje i daje nalog, kao Uskrsli: “Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas” (usp. Iv 20,21). Oni će izvršavati taj njegov nalog, oni će se neustrašivo priznavati njegovima, oni će širiti tu poruku u Svetoj zemlji, Maloj Aziji, Grčkoj, Rimu. Vjera i priznanje uvijek idu zajedno, bez priznanja nema vjerovanja, upravo prema Pavlovoj: Tko srcem vjeruje a ustima priznaje, postići će pravednost i spasenje (Rim 10,10).
Dakako, svatko je u svojoj vjeri i ispovijedanju vjere ugrožen. Ugroženi bijahu i apostoli. Petar je iste noći Učitelja zatajio, sramotno, a prepuna mu usta bijahu samohvale, kako će za Gospodinom i u samu smrt. Prije negoli pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti (Iv 13,38).
Neka se vaše srce ne uznemiruje, ne zbunjuje. Kao da ih na to sprema. Kao da im unaprijed govori što čeka njega i njih. Od nas se traži samo nepodijeljeno pristajanje uz Isusa i njegovo obećanje. Ni danas ništa nije lakše nego onda biti u javnosti Isusov učenik.
I danas se od nas traži odvažnost i osmjeljenost. I danas Isusovi učenici žanju samo prijezir i ruganje, u medijima, društvu. Stoga: Neka se ne uznemiruje srce vaše zbog svih tih progona, ruganja. Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Vjerujte u mene! U Oca moga vjerujte!
Vjera i priznanje sile nutarnjom dinamikom na djelovanje. Učenici i Učitelj nisu još ni ustali iza stola, kojom prigodom im je Gospodin oprao noge kao znak krajnje poniznosti i ljubavi prema njima, a već ih zadužuje za svu budućnost: Dao sam vam primjer da činite i vi kao što učinih ja vama (Iv 13,15).
Nemoguće je odijeliti Isusovu osobu od poruke ni poruku od osobe, ali isto tako nije moguće da onaj tko vjeruje u Isusa i slijedi Isusa ne čini ono što je on činio. Vjera u Isusa sili na djelatnu ljubav prema bližnjemu, ljubav prema svakomu čovjeku.
Dakle, trojina – vjerovati, priznavati i djelovati: To je naš kršćanski imperativ, to je ono što plodi iz života s Isusom Kristom.
