Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 1,14-20
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.
Kako započinje djelo Isusovo u svijetu? Kako započinje Isusova povijest s učenicima? Učenici prazne svoje lađe, napuštaju uhodane tokove svoga života, da bi krenuli za Isusom. Brod će se ponovno napuniti kad na Isusovu riječ bace mreže. Ali u ovom trenutku je najvažnija spoznaja da se na neko vrijeme treba svega lišiti da bi čovjek išao, slobodan, nevezan, nezavisan od bilo koga ili čega, za Gospodinom Isusom. Slobodni od onoga što mislimo da je naše i od onoga što nam je tobože prijeko potrebno.
Na početku Isusova djelovanja imamo ne Isusov poziv na obraćenje, nego riječ: Bog je tu, Bog je započeo iznova sa svojim narodom u Isusovoj osobi. Kraljevstvo je Božje tu. Bog je uzeo stvari u svoje ruke, inicijativa je na njegovoj strani. Samo on daruje spas. Na čovjeku je dati odgovor. Božje djelovanje omogućuje čovjekovo djelovanje. Ponuda je tu, čovjek ali i cijeli Izrael mora se odučiti. Narod stoji pred odlukom, za Evanđelje ili protiv njega. Treba ga prihvatiti cijelim bićem, inače ostaje bez učinka.
Isus upućuje svoj jedinstveni poziv, oslovljava čovjeka izravno. U njegovu glasu sam Bog ih oslovljava, i zato zaboravljaju smjesta sve što su bili, što jesu, te kušaju odrediti sebe i svoj budući život u svjetlu te nove istine i spoznaje. Čovjek se ne definira, ne određuje niti „kategorizira“ prema svome svagdanjem zvanju, obrtu, pozivu, ulozi koju obavlja, makar smo mi ljudi skloni ljude zvati i imenovati prema njihovu zvanju, te tako od kovača imamo Kovače(viće), od ribara Ribare(viće), od mlinara Mlinare(viće), od majstora Majstoroviće ili meštra Meštroviće itd. Tom logikom i dvojica sinova Zebedejevih bili bi Zebedejevići. Njih znamo po ocu Zebedeju.
Čovjek je više od svog oca, svojih roditelja. Svatko je neponovljiv izvornik, original, makar velimo kako kruška pada ispod kruške. Jasno, svatko nosi neponovljive crte svojih predaka, ali svatko je u Božjim očima nepodijeljen, in-dividuum, nerazdvojen. Poslije će Isus reći da nikoga ne zovemo svojim ocem (ili majkom), jer je jedan Otac, onaj nebeski (Mt 23,9).
U Petra i Andrije imamo činjenicu da napuštaju svoje zvanje, svoj posao, dok u Ivana i Jakova imamo odvajanje od oca, obiteljskih veza. Oboje je značajno. Ostaviti posao, zvanje, napustiti roditelje i obiteljske veze. Dopunjavanje. Nasljedovanje Isusa. Kao da Marko želi istaknuti: Kad je u pitanju Bog, blizina Božjega kraljevstva, treba istaknuti kako čovjek nije plod sociologije (ekonomije, svoga zvanja, načina uzdržavanja), nije ni plod biologije i psihologije (dijete svojih roditelja). Nije u pitanju bol rastanka, nego zov slobode, ne rastanak, ostavljanje i napuštanje nečega, nego prihvat novoga života, ne žalost zbog smrti, nego oduševljenje zbog pronalaska blaga.
Svi ste braća i sestre, djeca istog Oca. I čovjek je daleko više od onoga što čini, što jede ili pije, troši, daleko više od mjesečnih primitaka i izdataka, novčarskoga računa, štedne knjižice. Sve su to pokušaji da se osigura egzistencija, strah od životne nesigurnosti. I kako je ružno slušati svakodnevno žalopojke o ‘troškovima života’. Kao da je život plativ ljudskim cijenama ili novcem, i kao da je život jelo i odijelo ili puko preživljavanje.
Isus poziva prve učenike u slobodu, širinu, prostranstvo. Njegov zov ne trpi odgode. Treba ostaviti sve i poći u novi život i na novi posao. Treba ‘loviti ljude’. Uporno, tiho, samoprijegorno, ne obazirući se na vrijeme, poput ribara koji zna čekati. Bez buke i reklame, isključiti sve motore i sve ono što stvara buku, zračiti samo svjetlo. Tako se lovi riba, tako treba pristupati i ljudima. Postoji samo jedan put do ljudskog srca, a to je, otkriće Boga u čovjeku, Boga koji je na kraju definicija svakog od nas. Bog je jedina sigurnost i jamstvo života.
Tako počinje otkupljenje svijeta i ljudi. Pojedinci – Petar i Andrija, Ivan i Jakov – potom Dvanaestorica – postaju Božji uznici, zarobljenici Božje riječi, samog Boga. Za čovjeka ne postoji veći stupanj slobode. Isus pokreće ljude, pojedince, koji se odzivlju i slijede ga. Posluh Isusovu zovu nije novo zarobljavanje, već oslobađanje. Jer spasenje znači sloboda, dinamika, stvarateljsko djelo. Nikad spas nije samo ‘spasi dušu svoju’, već je to spas za sve. Tko misli da je spasenje životno osiguranje koje jamči mjesto u nebu, nije shvatio ni Boga ni Isusa. U toj je riječi sažet sav božanski san s čovjekom.
Isus je došao položiti u naše ruke taj san. Sanja on taj san na obalama svog jezera, ali i na obalama naših života. Svakodnevni posao, ljudi, lađe, mreže, ribe. Sve se stapa u silnu viziju, veliki san, u razlog vlastitog silaska i dolaska na ovaj svijet. Smisao njegove kenoze. Ribari ljudi. Smiješno je ograničiti taj poziv samo na svećenike. Dovoljno je osjećati se čovjekom da bi se čovjek ćutio odgovornim za ozbiljenje toga sna u svijetu, založiti sve vlastite sile da bi čovjek iskusio slobodu, pomirenje, jedinstvo. Evanđelje je poziv na opću mobilizaciju, sveevangelizaciju. Ono je izazov boriti se na svim bojištima gdje treba izboriti slobodu, bratstvo, pomirenje. To nas ne smije nikada ostavljati na miru.
To nas mora u našoj nutrini i savjesti uzdrmati. Jer pogled koji je prije dvije tisuće godina počinuo na onim ribarima počiva i danas na našim suvremenicima. Isus razapinje svoje mreže. Nikad nije kasno za ljubav. Nikad nije kasno razapinjati mreže ljubavi nad ljudima, mreže Božje ljubavi. Trenutak nas zove. Poruka je aktualna, odluka mora pasti doskora. Krajnje je vrijeme. Novi se svijet ne stvara deklaracijama, ne znam o kojim sve pravima i dužnostima ili pak dostojanstvu čovjeka, već aktivnim zalaganjem i zauzećem za spas ovoga svijeta. Sve ostaje puka fraza ili para-fraza koja postupno prerasta u ideologiju što ubija vjeru i život. Svatko je pozvan i uporabiv.
Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara i oblikuje ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na toj razini. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti, imanencije. Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odnosi strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. Uloviti ga, spasiti ga, to je zadaća apostola i misionara.
U Isusu nas sam Bog poziva da se zajednički upustimo u Božje djelo u svijetu. Čovjek pripada Bogu, on ga je stvorio, čovjek mu se ne može oteti, a da sebe kao stvorenje ne dovede u pitanje. Prema Isusu ne postoji neutralan stav, isto tako ni prema Božjoj riječi. Čovjek ne može reći i da i ne, nekakvo da-ne. Riječ Božja u Isusu iziskuje čovjekov ‘da’, opredjeljenje, jasnu odluku. Nije to jedna od više mogućnosti. Nismo mi spram Božje riječi kao Herkul na raskrižju putova. Pred Isusom postoji samo jedna moguća mogućnost, to je mogućnost posluha riječi. Istinska čovjeka sloboda sastoji se u tome da izabere Isusa. Izmakne li se toj mogućnosti, onda bira nemoguću mogućnost, isključenje, ništavilo, propast.
‘A oni ostaviše svoga oca u lađici te pođoše za Isusom’ – slijedili su Isusa. Tko se poput maloga djeteta dade voditi okovima svetoga posluha, taj će dospjeti u kraljevstvo Božje obećano ‘malenima’ i poniznima (usp. Mt 19,4). Taj je posluh doveo Mariju, kraljevsku kći iz Davidove kuće, u skromnu kućicu sirotoga tesara u Nazaretu. On je oba najsvetija lika ovoga svijeta vodio iz skrovite udomljenosti njihove siromašne kućice u Nazaretu na prostrane putove do betlehemske štalice; posluh je položio Sina Božjega u jasle.
U siromaštvu odabranu u slobodi Gospodin i njegova Majka krstarili su cestama Judeje i Galileje, živjeli su od milostinje vjernika. Gol i lišen svega Spasitelj je visio na križu, a brigu za svoju majku povjerio ljubavi svoga učenika (Iv 19,25 sl.)
Stoga on zahtijeva siromaštvo od svih koji ga žele slijediti. Srce mora biti slobodno od bilo kakve privrženosti uz zemaljske stvari. Ono se ne smije brinuti ni oko čega, ne smije se učiniti ovisnim o stvarima, ne smije za njima težiti, želi li nepodijeljeno pripadati nebeskom Zaručniku” (Edith Stein – sv. Terezija Benedikta od Križa).
