Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11,16-19
Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«
Čini se ni sam Bog nikako i nikada ne može ugoditi niti udovoljiti čovjeku i čovjekovim prohtjevima. Čovjek se ponaša kao hirovito, nepouzdano dijete ili djeca kojima nikada ništa nije pravo. Ljudi su ćudljiva djeca koja mijenjaju raspoloženje kako ih volja, sad bi ovo, a domalo ono. Ilustrira to Isus s odnosom Židova prema Ivanu i prema njemu osobno. S čime i s kime da usporedim ovaj naraštaj? Došao Ivan – bi odbačen. Došao Sin čovječji – doživio istovjetnu sudbinu, odbačenja. Ivan, divlji, grub i sirov, čovjek iz pustinje i divljine, egzotična izgleda i nastupa, a ne iz odaja, mekušastih. Naviješta narodu obraćenje, u protivnom će narod zadesiti strašna sudbina.
Moramo imati na pameti jednu činjenicu. Ivan nije putovao od mjesta do mjesta, nije nastupio u Jeruzalemu, da bi ondje u Hramu, kao potomak svećenika Zaharije, naviještao pokoru i obraćenje, nego na jednom posve određenom mjestu, blizu ušća Jordana u Mrtvo more.
Ljudi su morali ostaviti svoje poslove, napustiti kuće i sela, zaputiti se u jordansku stepu, nenaseljeni kraj. Zašto? Riječ je o obraćenju koje on naviješta. Nema više šale ni igranja. The game is over. Vrijeme odluke je tu. Ivan govori svemu narodu u lice: Ne obratite li se, iz temelja, ne ćete umaknuti katastrofi.
Treba promijeniti životni stil. To se ne događa u toplini doma. Uvijek isto okružje, isti zidovi, ljudi. Treba promijeniti krajolik, hodočastiti, ponovno se zaputiti u egzodus kao nekoć Izraelci iz Egipta. Zaputiti se u pustinju i ondje iskusiti milost početaka. Ondje priznati svoje grijehe, pronaći novu snagu za život. Kod kuće bi to bilo daleko teže.
Na obraćenje uvijek spada „egzodus“, izlazak iz uhodanoga, uranjanje u Jordan, upravo na mjestu na kome su Izraelci pod Jozuom prešli Jordan kad su ulazili u Obećanu zemlju. Sve smjera prema početku nečega novoga, većega, što Bog čini u povijesti. Novi početak naroda Božjega.
Ivanova uloga bijaše biti glas, biti opominjač u pustinji, onaj koji neustrašivo i radikalno povlači zaključke iz sadašnjega stanja ljudi i Izraela. Stanje u kome se izabrani Božji narod nalazi jest nepodnošljivo. Katastrofe su neizbježne i neotklonjive. Krstitelj je uvjeren: Ostavi li se Božji narod sve svoje lažne sigurnosti, iskorači li iz dosadašnjega varljiva stanja, obrati li se i prizna svoj grijeh pred Bogom, bit će mu oprošteno, ponovno će unići u Obećanu zemlju, zemlju svojih otaca.
Ivanov učinak bijaše malen i neznatan. Vremenom je Ivan dospio u tamnicu i ondje bio smaknut, ali je do kraja ostao uspravan. Upravo njega uzima Isus kao znamen čvrsta, stamena značaja. Ivan je bio ušutkan, ali ne i istina koju je naviještao. Istina se ne da ušutkati niti strpati u tamničko podzemlje, uzničku sobu i memlu.
Isto se zbiva s Isusom. Sve je u njegovoj osobi podudarno i skladno, vremenom se sve ovjerovljenje, ali suvremenici ostaju kod svojih stajališta. Što želi reći Isus ovom slikom? Vrijeme neozbiljne igre je minulo, vrijeme čovjekova hoću-neću jest prošlo, čovjek se mora uhvatiti jednom ozbiljno života i stati iza njega. „Što zapravo hoću, koji je cilj svega?“ Treba se odlučiti, hamletovsko biti ili ne biti.
Sav je svijet prihvatio Ivana osim farizeja i učitelja Zakona. Oni su Božji plan s Ivanom i sa sobom jednostavno onemogućili, prokockali. Misle kako su u redu, njima ne treba obraćenja, sigurnost i jamstvo su im ono što čine i kako čine, oni su sigurni kako je Bog na njihovoj strani, njima ne treba pokore, a pogotovo ne milosti. Time ne zamjećuju kako zapravo odbacuju Božji plan sa sobom.
Na drugoj strani nastupa Isus – posvemašnja oprjeka Ivanu u rječniku i nastupu. Za njega je tipično da liječi, prihvaća sve, poziva nevoljnike i siromahe, opterećene i umorne u svoje društvo. Ono što je proglasio u Nazaretu u svome manifestu, izvršava u svome poslanju.
Cjelokupno Isusovo djelovanje stoji u znaku obećanja i ispunjenja tih obećanja u konkretnom vremenu. Bog je obećao, on ostaje kod svoje riječi, u Isusu se obistinjuje sve što su proroci navijestili. Isus je onaj koji ima doći. U Ivana bijaše sve u jednome, i osoba i ono što je navješćivao. Propovijed, način navješćivanja i stil života bijahu jedno. Nije on trska koju vjetar ovamo-onamo ljulja, savija ili lomi.
A upravo su takvi Ivanovi i Isusovi suvremenici. Većina njih se okreću onako kako (i danas politički) vjetar puše. Kao i današnji političari. Dok su u opoziciji, obećaju brda i doline, za mir su, za zaštitu okoliša – sve dotle dok ne dođu do poluga moći. I onda vode ‘realnu politiku’, politiku mogućega. Onda nas uvjeravaju da se mir može osigurati jedino dodatnim vojnim kontingentima, trupama, kako se okoliš može zaštititi samo rastom proizvodnje, koja opet sa svoje strane mora opet dodatno onečišćavati okoliš. Moraju ići ukorak s vremenom, a ljudi se dive njihovu razboru i mudrosti, zaboravljajući ona obećanja prije izbora.
Ivanovim i Isusovim suvremenicima ništa nije pravo. Ni Ivanova strogost koja ih odbija, ni Isusova popustljivost s kojom prihvaća sve ljude. Ivan im je nepotreban, suvišan, zamoran, a Isusov Bog ništa ne košta, jeftina milost, bez posta, molitve, Isus se redovito druži s grješnicima. A ono što ništa ne košta, ništa i ne vrijedi, Isusov je Bog na rasprodaji, Isus im nije dovoljno ozbiljan.
Stoga i teški Isusov prigovor suvremenicima, u bolnoj svijesti, kako njegov narod propušta božanski kairos, prigodu, trenutak milosti pohođenja, kako se ne zna okoristiti onim što Bog sam u njegovoj osobi nudi. Jer Isus dolazi iz vječnosti, iz samoga Boga. Božja završna riječ!
