Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 18,15-20
Reče Isus svojim učenicima:
»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.
Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.
Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«
Što ugrožava život kršćanske zajednice? Ne samo kriv nauk, nego većma kriva kršćanska praksa. Jer kršćanstvo je prvenstveno u Isusovim očima pokušaj jednoga novog životnog stila i oblika koji se temelji na Isusovoj osobi i riječi.
Prisjetimo se: Već je prvi susret učenika s Isusom plodio time da je brat odmah po svanuću išao potražiti svog brata i doveo ga k Isusu (usp. Iv 1,35 sl)! Andrija dovodi Šimuna brata Isusu. Pred Isusom i u Isusu nestaje staroga, starih podjela, mržnje, nepodnošljivosti, bratoubojstva, nastaje i rađa se novi poredak, nova zajednica, novo stvorenje.
Jasno je, u vjerničkoj zajednici postoje i postojat će napetosti. Na koji ih način izglađivati i nadići? Najprije potražiti brata! Bacimo li malo pogled u povijest spasenja, vidjet ćemo na prvim stranicama kako se Bog zanima za sudbinu svakog pojedinca. Pošto je Kajin ubio Abela, svog brata, poziva ga Bog na odgovornost zbog zlodjela, a Kajin drsko i ružno odgovara, kako on nije čuvar svoga brata. Time pisana povijest započinje grijehom i bratoubojstvom.
Tako ne smije biti u novom poretku! Isus veli jasno, idi, potraži svoga brata, izmiri se s njime. U prethodnom odlomku iz Matejeva Evanđelja navodi se prispodoba o izgubljenoj ovci koju pastir ide potražiti. Slika je to za zapućivanje Boga koji traži svoje zalutale u Isusu Kristu.
Isus je najsnažniji izričaj Božjeg čovjekoljublja. Dobro Isus zna da je svatko grješan i potrebit praštanja i smilovanja. Ne naviješta Isus kraljevstvo dobrih, savršenih, svetih, pogotovo ne nekakvih nadljudi, nadčovjeka. Isus doduše liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Međutim, njemu nije nipošto stalo do toga da pronađe dobrotvore koji će podizati bolnice, sanatorije, lječilišta, koji će promicati fizičko zdravlje, nego mu je stalo do izliječenih srdaca, izliječenih i ozdravljenih međuljudskih odnosa. Uspostava novih odrednica u međuljudskom življenju!
Stalo mu je do toga da svatko pronađe svoju vezu sa svojim Stvoriteljem, da ozdravi u duši. To se zbiva ljubavlju, praštanjem, bratskim prihvaćanjem, razumijevanjem za slabost bližnjega.
Gdje god se Isus pojavi, mijenja se lice zemlje i ljudi. Nastaje kraljevstvo istine, pravde, praštanja, pomirbe. Raskida on okove smrti, i biološke, ali isto tako i socijalne smrti, u obliku osamljenosti, odbačenosti. To su potom smjernice za preustroj cjelokupnog poretka i ozdravljenje svijeta.
Jer, što god ste učinili ili propustili učiniti jednome od ove moje najmanje braće, meni ste, odnosno meni niste učinili, reći će kasnije Isus (Mt 25). Isus skreće pozornost sa svoje osobe na Oca nebeskoga, na bližnjega. Bližnji je uvijek put do pronalaska vlastitog identiteta, i time je onda čovjek lišen brige za sebe, da se neprestance dokazuje, i brine za vlastito uvijek ugroženo i nezasitno ja. Time je Isus dao najsavršeniji primjer: oslobođen brige za sebe, mogao je druge oslobađati, do svoje smrti, a istodobno postigao najsavršeniju moguću potvrdu u svoga Oca. Bližnji je uvijek najbolji i najkraći put do Boga, ali isto tako i u suprotnom smjeru…
VELIKA POVELJA KRŠĆANSKOG SUŽIVOTA
Što god Pavao poduzima, poduzima s krajnjim predanjem, pa bila riječ i o samom progonu kršćana. Često se Bog služio takvim pojedincima koji su gorjeli i izgarali iznutra za neku ideju i program. Pavao je uvijek prelazio granice, nije štedio svoje snage i uvijek je na putu prema čovjeku i bližnjemu. Brine se o ljudskim sitnicama, brine se o najsitnijim problemima koji muče pojedinu kršćansku zajednicu. Njemu je stalo samo do jednoga, zapravo Jednoga, Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsloga. Krist je svjetlo što ga Pavao predaje drugima.
Isus Krist je njegov pastoralni problem, on je njegova snaga u potištenosti i životnim tjeskobama. Stoga i piše pismo Rimljanima gdje je tadašnje središte svijeta. Znao je kolika je važnost Rima makar do tada nije bio u tome gradu. Ta mu je zajednica na srcu i iz nutarnje pobude piše joj apostolsko pismo. Crkva je uvijek nova i velika u svojim iskustvima, svojoj veličini, svojoj svetosti pa i svojoj grješnosti. Apostol veli: Nikomu ništa ne dugujte. Dugujte jedini drugima samo ljubav! Dugujemo jedni drugima sebe ako su nas naši bližnji prihvatili ozbiljno. Potrebniji od kruha je moj bližnji s kojim svakodnevno živim. To je sažetak svega Evanđelja.
Netko se prelijepo izrazio: Isus je k nama došao kao netko tko se izdaleka približava. Koraci su mu najprije jedva čujni, a onda ih sve jasnije zamjećuješ i razlikuješ dok ne shvatiš da je njegov korak zorna prisutnost. Povijest spasenja i otkupljenja može se otkriti otvarajući knjigu koja je predugo bila zatvorena: Bibliju. Najprije Stari zavjet s njegovim tolikim likovima i događajima koji svjedoče o Isusu u njegovu dolasku, adventu.
Ali problem istinske spoznaje Isusa Krista i onoga što je htio svojim dolaskom nitko nam bolje ne nudi od Crkve. Kad ju pogledamo, tada je ona čisto sociološki društvo sastavljeno od pojedinaca, ali je u svom nutarnjem biću velika tajna, misterij. Misterij, to je zadnja moguća definicija Crkve kao društva. Što je taj misterij? To je povijesni nastavak nutarnje životne snage jer se temelji na Isusovoj riječi. U surječju današnjeg evanđeoskog odsječka valjalo bi pročitati cijelo 18. poglavlje Matejeva evanđelja u kome se jasno ocrtava nutarnji ustroj i suživot vjernika u crkvenoj zajednici.
Međutim, ta zajednica Crkve nipošto nije idealna ni bezgrješna. Kad je već sam Isus bio trokratno napastovan, i svaki pojedinac u Crkvi podliježe kušnjama i napastovanjima. Vlastite kušnje moramo sagledavati u svjetlu kušnje prvih ljudi, zatim starozavjetnog naroda Božjeg i samih Isusovih kušnja. Povijest naše vjernosti i kukavičluka ista je kao i u samih Isusovih učenika. Njihova nestrpljivost je i naša, njihove svađe su i naše, njihova borba za prva mjesta jest i naša.
Upravo danas ništa nije u Crkvi bolnije ni teže od međusobnih izopćivanja, strančarenja te svrstavanja u klanove. “Ja sam Pavlov, ja Apolonov, ja Kefin, ja Kristov”(1Kor 1,12). To je povijest Crkve od samih početaka do danas. Dvije tisuće godina jasno nam zbore da smo izloženi međusobnim nesnošljivostima, sukobima, nerazumijevanjima. I danas je kao i u svako vrijeme aktualna ona Isusova: “Šimune, Šimune, evo Sotona je zatražio da vas (pro)rešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti kad se pokaješ i obratiš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31sl).
Isus ga, začudo, oslovljava njegovim prijašnjim, ne novim imenom, dakle imenom koje nosi po rođenju, ne po pozivu, imenom čovjeka Židova, a ne apostolskog prvaka, potonjeg pape. Svatko nosi u sebi starog čovjeka, sklona i okrenuta grijehu i zlu. Isus – a on je u biti Crkva – upućuje tu riječ i svakomu danas. U Crkvi imamo kontinuitet dobra, milosti, ali i ljudskog elementa. U njoj se nastavlja ono što je bilo nazočno u Isusu, ali i ono što je ljudsko. Ona je ljudska i božanska istodobno. Ako je Crkva kraljevstvo Božje u zametku, onda se ne moramo čuditi zbog nerazmrsivosti pšenice i kukolja u njoj. Samo je Crkva sposobna nositi u sebi veličinu Isusa Krista, ali i bijedu grješnika. Kušamo li tražiti samo savršenstvo i savršene, zapast ćemo u gnozu, doketizam, mitove i proizvoljna tumačenja znanstvenika. Znaju oni reći i napisati dosta učenih i mudrih stvari, ali zaboravljaju da je temeljni autor svega ipak na kraju Duh Sveti.
Nemoguće je iziskivati već ovdje i sada zajednicu savršenih. Crkva to nikad nije bila. Grijeh je uvijek čovjekov pratilac, njegova sjena i dvojnik, ali grijeh nije razlog da bilo tko digne ruke od grješnika. Bog je kroz cijelu povijest tražio grješnika. Isus je došao zvati grješnike, došao liječiti bolesne, ne zdrave. Boravio u društvu grješnika, carinika i odbačenih. Zato je svaki vjernik dužan pridobiti u vjerničku zajednicu odlutale. Ne otpisivati i lomiti nad bilo kime koplje. Ako već Bog ne odbacuje, ne isključuje, ni pojedincu nije data ovlast izopćivanja. Pridobiti grješnika, vratiti ga u zajedništvo Crkve, to je konačni smisao Isusovih riječi. Sve su mjere samo ponuda spasenja i milosti koja se izlijeva u Isusu. Svatko u sebi mora snositi odgovornost za brata s kojim živi, svatko mora pokušati živjeti s njim u ljubavi i duhu praštanja i razumijevanja.
Suglasje među vjernicima konačni je ideal za kojim treba težiti. Već je Ciprijan izrekao kako je odvratan svaki vjernik koji nije u suglasju s cjelinom, koji ne djeluje “simfonično”. Origen veli da “suzvučje dvojice ovdje na zemlji znači biti ugođen prema Kristu i sa samim Kristom”. Luka će u Djelima reći kako je zajednica bila “jedno srce i jedna duša” (4,32), kako nije bilo nikakvih nesuglasica. “Kao što u glazbi nema nikakva slušnog ugođaja ako glasovi nisu usklađeni, jednako se ni Bog ne raduje Crkvi koja nije usklađena niti će uslišati njezine glasove i molitve. Stoga želimo biti u suglasju jedni s drugima kako bi Krist bio u našoj sredini kad se sabiremo u njegovo ime: On koji je riječ, mudrost i snaga Božja” (Origen).
Međutim, moramo priznati i prihvatiti nutarnju podvojenost i u samoj Crkvi. Crkva je proistekla iz čudesne zamjene i prožimanja božanskog i ljudskog: Utjelovljeni Bog uzeo je obličje sluge i roba kako bi čovjeka obdario svojim božanstvom i okrunio svojom uzvišenošću. Ta je Crkva izručena sadašnjem grješnom eonu, ali je istodobno okrenuta prema dolazećem i budućem. Među vukovima ali prema Bogu usmjerena, ugrožena ali istodobno i spašena, ponižena ali i proslavljena, djevičanska ali i plodna, uprljana ali ižaruje i prosijava mladenačku ljepotu, izrabljivana, ali obogaćuje sve, bezgrješna Božja zaručnica ali i babilonska bludnica, ponižena ali je uzvišena iznad svega. To je tematika koju je trajno imao pred očima veliki Urs von Balthasar i o njoj nam ostavio predivne stranice.
Svemu unatoč, nad svime vlada Isusov Duh. Zajednica je opunomoćena moliti u Isusovo ime. U Isusovo se ime naviješta i moli, u njegovo se ime zajednica okuplja. U njegovo se ime krštava i izgoni nečiste sile, njega ona priznaje svojim Gospodinom. Svjedoče o tome evanđelja, Djela apostolska i poslanice. Isus je konačno ispunjenje starozavjetne čežnje kad je, naime, namjesto nazočnosti nepoznatoga nastupilo vrijeme nazočnosti poznatoga koji ima svoje ime i povijesnu egzistenciju u njemu. Ta zajednica djelo je Isusove ljubavi i plod križa. Do kraja se u ljubavi razdao i ne postoje više nikakve zapreke nakon što je prešao u duhovski, pneumatski oblik egzistiranja za komuniciranje sa svojima. Već dvojica koji se okupljaju u Isusovo ime na molitvu i hvalospjev tvore zajednicu njegovih.
Crkva je prostor Isusove prisutnosti kroz cijelu potonju povijest, ona je socijalni pojavni oblik Krista koji nastavlja svoj život i djelo među ljudima. U svemu ostaje ta Crkva, a to smo mi u njoj, Isusovo djelo, očitovanje njegove povijesne dimenzije, otisak i izričaj njegova umijeća i umjetnosti, ovjekovječujući sebe u vlastitom pamćenju, čineći sve na Isusov spomen, kao i u povijesti čovječanstva.
