24 C
Međugorje
28.05.2222.

Biblijska poruka 11. 5. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isusova riječ kao sudište svijetu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 12,44-50

Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.

Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.

I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.«


 

Ovim završnim sažetkom svršava u Ivanovu Evanđelju Isusovo javno djelovanje. Nakon ovoga zaključnoga obraćanja prelazi se na Isusovu muku i proslavu. Slijedi 13. poglavlje u kome Isus najprije pere učenicima noge, a onda nastavlja u dramatičnu tonu – prokazuje izdajicu, Petrovo zatajenje, te nam ostavlja oporučne govore. Javno će se oglasiti ponovno tek na sudištu, pred Velikim vijećem i Pilatom.

U ovim se redcima sažimlje Isusovo javno djelovanje. Isus uzvišenim i povišenim glasom zaokružuje u konačnici svoju poruku. I ovo treba Crkva kroz svu povijest naviještati kao konačnu istinu: Nema istine kršćanske vjere u Isusa koja ne bi bila istodobno i vjera u Boga Oca. Niti ima vjere u Boga mimo Isusa. On je onaj završni i konačni objavitelj, završna Riječ samoga Boga. Boga nitko nikada nije vidio! Isus je prozor u Boga i zrcalo našega Boga. Egzegeza, živi tumač i gestikulacija samoga Boga cijelim svojim bićem.

Imamo u sažetku velike teme cijeloga Ivanova Evanđelja na jednome mjestu: Svjetlo i tama, slušati i ostati, čuvati, suditi i spašavati. Samo tko vjeruje, dobro vidi i zna. Isus nije neki izvanredni pojedinac, jedinstvena pojava u povijesti svijeta, nego je sami Sin Božji koji je došao kao svjetlo na ovaj svijet.

U Ivanovu Evanđelju svjetlo je i istina, i život, i radost, i spasenje. Vjera se sastoji u spoznaji božanskoga Isusova iskona, a tko vjeruje, prihvaća u sebe svjetlo, i svjetlo ga upija u sebe. Tko vjeruje, odlučio se za život.

Vjera – nevjera, svjetlo – tama. Sve se odlučuje ovdje. Pred Isusom. I dandanas. Ova se riječ upućuje i danas protiv svih onih za koje je Isus samo uzor pravoga čovještva, za koje on nije više Božji Sin. U tami svijeta vjerom u Isusa čovjeku se omogućuje pristup u Božje svjetlo. Nitko ne mora ostati u tami.

I opet imamo ono što smo čuli prethodno u razgovoru s Nikodemom: Bog je tako ljubio svijet te je poslao svoga Sina ne da svijet osudi, nego da svijet spasi. Isus nije sudac. Tko ne ostaje u Isusovoj riječi, tko ne sluša Isusove riječi, same riječi su sud i osuda. Isusova riječ u konačnici, na sudu, postaje sudcem. Tko ne vjeruje, već ima svoga sudca: Riječ koju je Isus izgovorio. Isusova je riječ u konačnici onaj završni i jedini kriterij, mjerilo, prema kome se izriče sud nad čovjekovim životom.

To je ono što je Isus rekao u Markovu Evanđelju spram svojih riječi: “Tko se zastidi mene i mojih riječi pred ovim preljubničkim i grješnim naraštajem, toga će se i Sin Čovječji postidjeti kad dođe u slavi svoga Oca s anđelima svojim” (Mk 8,38). Naše ‘da’ i ‘ne’ ovdje na zemlji Isusovoj osobi i riječi odlučuje na sudu o vječnoj sudbini svakoga pojedinca. Isusove riječi nisu njegove, nego Očeve. On je čuo od Oca, donosi i govori Očevu istinu čovjeku.

Vjera je osobni čin i stav svakoga pojedinca. Vjerom se čovjek okreće od svega zla i grijeha, prianja, pristaje uz Boga i njegovu istinu. Pred Isusom imamo samo izbor: Vjerovati ili ne vjerovati. Trećega nema. Odluka je moja i tvoja. Rastemo sami po sebi, snagom energije koja je u nama, ali nam hranu daju drugi. I do istine dolazimo vlastitom spoznajom, ali nam se daruje sadržaj istine. Čovjek je čovjeku put u život, ali u smrt. Čovjek je čovjeku put do istine i do visina, ali isto tako i do zablude i propasti. Čovjek je čovjeku put do Boga, ali nam Bog mora pristupiti svojom riječi da bismo ga spoznali. Njegova nam riječ dolazi preko drugih.

U Isusu Kristu stoji pred nama i među nama sami Bog i govori nam, oslovljava nas. Tko vjeruje Isusu, ne vjeruje toliko njemu, koliko onomu koji je njega poslao. Tko vidi njega, vidi Oca koga on objavljuje, koji je njega poslao. Nije taj Bog među nama u obliku hladne znanosti ili strogoga zakonodavca. Sin Božji piše svoje riječi ne na zaslon ni zid važećih propisa tražeći od nas da ih čitamo i njih slijedimo, nego njegova riječ dira srce, upisuje se u srca, nošena ljubavlju. Ta riječ gori iznutra.

Naša se vjera zapaljuje u zahvaćenosti, sigurnosti, ljubavi koju nam donosi Isus. Proroci su govorili: “Riječ je Gospodnja! Riječ je Gospodina Boga! Ov(ak)o govori Gospodin!”, dok za Isusa vrijedi: “A ja vam kažem!” Njegova riječ nije u službi nečega, nego stvara novo. Ima nutarnju snagu preobrazbe. Žar s kojim Isus riječi živi i izgovara prirođen, sunaravan, konaturalan je toj riječi. Nikad to nije prazna riječ, nego životvorna. On je živa Božja riječ i nemoguće je njegove riječi odvojiti, odijeliti od njegove osobe.

Mi se redovito ne želimo izložiti riječi iz njegovih usta. Radije čitamo ono što je napisano, radije se okrećemo papiru i mrtvomu slovu, nego samomu Učitelju, Posredniku, Isusu. Treba se u vjeri izložiti ovomu Jedinome, i prijeći ćemo iz smrti u život. U utjelovljenju Sina Božjega skriveni Bog stupa među nas, objavljuje nam se.

Isus ne govori o Bogu, nego u njemu Bog ima, preuzima na sebe ljudsku sudbinu, na njegova usta progovara sami vječni Bog. On ne donosi samo poruku o Bogu, nego u njemu stoji pred nama sami Bog i objavljuje se. On pre-vodi vječnost u vrijeme, neprolazno u prolazno, vječnu neizrecivu riječ u ljudsku, izrecivu, otvarajući nam dveri vječnosti.

Nikada nije bilo lako vjerovati. Ni onda u Galileji, Jeruzalemu ili pak nakon Duhova, u mjestima gdje je Pavao propovijedao. Danas smo pozvani iščitavati iz bogoslužja živoga Krista, iz njegove riječi, Pisma, običaja, molitava, života tolikih svetaca. Ništa teže ni lakše nego onodobno u tesarovu sinu prepoznati Sina Božjega.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne