Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8, 1-10
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putem. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo je oko četiri tisuće ljudi. Tada ih otpusti, a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.
Isus ne dopušta učenicima otpustiti svijet koji je s njime već tri dana, makar je dan poodmakao. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu, osamljenosti, napuštenosti i ostavljenosti. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život, toliko je puta bio u opasnosti da ga kamenuju. Sam Bog preduhitruje njegovu zdvojnost šaljući narodu svako jutro manu za svaki novi dan.
Ondje bijaše hrana „mana“ – a riječ dolazi od upitnika: „Man-hu? Što je to?“ Bog pita u prvom čitanju Adama, gdje je, a ovdje se Izraelci u pustinji pitaju spram hrane: „Što je to?“ Svatko uzima koliko mu treba, svakomu ide u tek na njegov način, svatko odgovora za sebe. „Anđeoske eto hrane, putnici s njome hrane… to je kruh za izabrane“, pjevamo u predivnom euharistijskom, tijelovskom himnu. Sve smjera prema Kristu – kruhu života! „Man-hu“ – od čega se živi?
Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život u biti nosi. U Isusovu društvu i blizini čovjek je zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti osjeća se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo, zahvalno, iz njegove ruke kao blagoslov s oltara. Moć je smrti slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. Stavljamo sebe u Božje ruke, ali istodobno uzimamo Krista na svoje ruke ili na jezik.
Svijet kao ispružene, gladne ruke
Cijeli je svijet jedna velika ispružena ruka. Cijeli je svijet gladan i žedan, potreban i potrebit, kruha, pomoći, toplog obroka, udomljavanja. Postoji i sa svih strana dopire do nas neprestani SOS, neprestani zov za pomoć iz tolikih očiju, ispruženih ruku, slomljenih srdaca. I ne samo ondje gdje su potresi, poplave, katastrofe, nego posvuda u svijetu imamo more bijede i gladi, pogotovo za smislom.
Tko može pružiti ljudima ono od čega mogu živjeti? Napredak, standard, veća proizvodnja ili potrošnja? Ili možda promjena odnosa, kako su govorili komunisti? Industrijski napredak u svakom pogledu čini ljude bezdušnijima. Novac ne usrećuje. Štaviše, konkurencija je sve veća, ljudi bezdušniji, nemilosrdniji u svome laktanju i guranju prema gore, na društvenoj ljestvici.
Jedno je, međutim, očito i zorno. Ni savršeno kompjuterizirana epoha, ni tvornice, ni ikoji ured niti ijedan društveni ustroj ne može pružiti ono od čega se može živjeti ili preživjeti. Ljudi skapavaju od žudnje za konačnim smislom, kopne i venu zbog dezorijentacije, jer ne živi se samo od kruha. Stoga je stalni problem: Tko može pružiti ono od čega čovjek i ljudi mogu živjeti?
Isus kao pomoć i pomoćnik, lijek i liječnik
Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus je posred velikog mnoštva. Pastir koji znade put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz svekoliku povijest.
Čovjek čovjeku postaje usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć. Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, nego ljudsko-božansko smilovanje i sućut. Božanska sim-patija. Skuplja ljude, ne da ih zavodi, da im puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, nego da im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, nego u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav: To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta. Slijedeći Isusa.
Biti ili imati?
Isus pita jednostavno: “Koliko kruhova imate?” Kao da je cijelu situaciju htio svesti ad absurdum. Jer ljudskom logikom posjedovanja nećemo nikada doći do cilja. I ovdje se postavlja stalno prisutni upitnik: Biti ili imati. Što se može napraviti, što je moguće učiniti sa sedam kruhova i nešto riba? Isus kao da želi reći: Prestanite računati u protežnicama posjedovanja, računice, računanja, imanja. Nekad su daleko učinkovitije prazne ruke, ali puno, otvoreno srce, nego bogat, obilan dar bez srca. Srce je nenadomjestivo, napose u obiteljskim odnosima.
Prazne ruke, ali istodobno srce prepuno ljubavi, sućuti, dobrote i razumijevanja znaju stvarati čudesa. Koliki su obogaćeni primjerom svojih najbližih, roditelja, učitelja, odgojitelja? Ne toliko davanjem, koliko jednostavnim životom, razumijevanjem, lijepom riječi.
Toliko se puta u svojim vlastitim ispovijedima optužujemo kako nismo bili dovoljno ljubazni, prijateljski, razboriti, dobri, radosni, susretljivi. Pa unatoč tim propustima, ipak ako čovjek iole zrači tim krjepostima, a Pavao bi rekao plodovima Duha (usp. Gal 5,20), to je već silno obogaćenje za ljude s kojima živimo. To se onda na kraju vraća doslovce u pregrštima i prepunim košarama zahvalnosti i priznanja. Makar i u obliku nadgrobnoga, posmrtnoga slova.
Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko od nas je čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobražava sve, ona pretvara strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u sitost, bolesti u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost.
