Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 17,11-19
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Da bismo mogli shvatiti dosege bolesti gube, moramo imati na pameti da je u antičkom poimanju, pa tako i u Starom zavjetu, guba bila ne samo tjelesna nego i duševna bolest. Ona je, vjerovalo se, plod izravnog utjecaja nečistih duhova i sila, ona stvara kaotično stanje u duši, čovjeka čini elementarno nečistim, izdvojenim iz društva, isključenim iz zajedništva s Bogom u bogoslužju. Guba je stanovita vrst Božje kazne i suda za grijehe.
Ako druge bolesti ili druge vrste onečišćenja čovjeka za stanovito vrijeme isključuju iz takva zajedništva, po gubi, koja je slovila kao neizlječiva bolest, čovjek je jednom zanavijek isključen, pojedinac zahvaćen gubom pojam je ‘grješnika’ par excellence. Izliječiti od gube ravno je uskrsnuću od mrtvih.
Zato su gubavci izrazita grupacija ljudi u Izraelu koji od Isusa očekuju spasenje, oni su izopćenici, isključenici, izgubljenici koji traže lijek i pomoć. Oni su živi mrtvaci. Gotovo je suvišno napominjati kako je suvremeni, emancipirani, tzv. slobodni, neovisni, samodostatni čovjek, koji služi samo sebi, robuje svojim prohtjevima, upravo jedan takav ‘onečišćeni, grješni’ čovjek, čovjek u samoći i izolaciji, kakva ćemo pronaći među ondašnjim gubavcima.
Također trebamo imati u zreniku da su se morali oglašavati, zvoniti praporcima i vikati u znak upozorenja, da im se nitko ne usudi približiti, jer su kužni i zarazni. Slično imamo i u svome životu kad pojedine osobe u velikom luku zaobilazimo iz tko zna kojih razloga, kao opasne, nečiste, zarazne. A zapravo samo očitujemo kako time vlastitu nutrinu i svoju sjenu i neotkupljenu stranu projiciramo u druge.
Isusovu slušateljstvu biva jasno kako ga kroz njegov navještaj oslovljava sam Bog i kako u njemu prevladava razdjelnicu između svijeta i domene sveta i nesveta, čista i nečista, smilovanja i grješnosti. Tko ima pred očima situaciju gubavaca, i tko si uprizori scenu s ovom desetoricom, ispruženom pred Isusom na tlu i prašini, čime se poistovjećuju s crnom zemljom i ništavilom, taj može samo ćutjeti Isusovo ganuće nad tim bijednicima. Nalaže im da se zapute svećenicima, da pođu među ljude. Unatoč strahu trebaju vjerovati u ozdravljenje. “I dok su bili na putu, ozdraviše” (r.14).
Blaženi osjećaj biti u zdravoj koži! Nedodirljivi, okuženici ne vjeruju svojim očima i prstima (nezaboravni prizor iz filma “Ben Hur”!). Isusova iscjeljenja gube treba promatrati upravo u svjetlu odnosa prema Bogu. Gubavac narušava svetost Božjeg naroda – tko zna čijom krivnjom? -, te čovjeka od te bolesti može izliječiti samo Bog. Zato je potrebna potvrda hramskog svećenstva da (bi) se čovjek povratio u zajedništvo svetoga naroda.
Isusova borba protiv gube i svake vrsti bolesti jest u biti borba protiv zadnjeg neprijatelja komu ima zadati završni udarac. Potrebno je osloboditi čovjeka od moći smrti, podariti mu ponovno rođenje. Iscjeljenje od gube ravno je prijelazu iz staroga u novi eon i svijet (usp. 2 Kor 5,17 sl.), a slanje u Hram samo je mogućnost da čovjek iskusi u Božjem ozračju snagu koja djeluje preko Isusa.
Do današnjeg dana cjelokupna medicinska znanost stoji nemoćna pred kožnim bolestima. Liječiti se mogu, a izliječiti gotovo nikako i nikada. Koža je daleko više od površja našeg tijela, daleko više od osjetila kojim opipavamo i ćutimo vanjski svijet. Preko kože doživljavamo najsnažnije i najdublje osjetni svijet, ona je izvor najelementarnijih i najiskonskijih osjećaja i osjetila, boli i ugođaja, most prema zbiljnosti i vanjskom svijetu.
Alergije su redovito reakcija kože na nutarnje, duševno odbijanje, gađenje, strah, jednako kao što i milovanje proizvodi suprotan učinak. Osip je reakcija na manjkavu komunikaciju jer koža je posrednik između nas, naše psihe, srca i svijeta. Ona je nemilosrdno izložena svim mogućim utjecajima. Zato ljudi bježe u osamu, misleći da će u izoliranosti svojih palača i dvoraca biti zaštićeni od svijeta, neugodnosti, bakterija, virusa. Jednako i u prenesenom smislu čovjek spašava svoju ‘kožu’, tj. život, glavu. Veli se, skupa, stara, gola, ranjena koža, a misli se na cijela čovjeka.
Suvremena duhovna situacija je takva da je čovjek sve više zaokupljen sobom. Osamostaljuje se, ali se i osamljuje. U Britaniji su čak ustanovili i Ministarstvo za osamljene osobe! Individualizam je vrhunski zakon. Zadovoljenje vlastitih potreba, užitaka stavlja se ispred svih moralnih i etičkih zahtjeva te ima prednost pred etičkim usmjerenjem individua. Istodobno se od zajednice traži da ispuni svoje obveze spram tzv. životnih osiguranja pojedinca.
Posljedica je: Posvemašnji materijalizam koji isključuje Boga, ovisnost o materijalnome, prolaznome. To ima za posljedak ne više sreće, životne punine, nego strah, nered, bolest, nervozu, depresiju, psihozu, nutarnju prazninu. Niječući Boga zanijekao je čovjek grijeh, i namjesto više sreće i smisla, čemu se nadao, požnjeo je bolest, razaranje, disharmoniju, otrovanost i onečišćenost egzistencije. Čim se čovjek istrgnuo iz svoje usmjerenosti na Boga, zapao je bezizlazje, prolaznost, bolest. Neprestano on svršava u samoponižavanju.
“Uživao sam u vlastitoj propasti. Uživao sam u svome grijehu. Nisam uživao u objektu svog grijeha, za kojim sam u grijehu čeznuo, nego me ispunjalo samo griješenje, grješno stanje”, tako će reći Augustin u svojim “Ispovijedima” (II,4,9). Osjeća on kako ga neka magična sila vuče u grijeh, u zlo, koje on želi iskusiti u njegovu tako reći destiliranu obliku.
Odgovora ne nalazi na očajničko pitanje, što je to što ga tako neodoljivo vuče prema Zlu. Nešto moćnije od njega je posrijedi, i tu smo na granici demonskog, sotonskog, o čemu nam tako izdašno svjedoče evanđelisti, a s čime je trajno i uporno bio suočen Gospodin.
Stoga se pred nas neprestano stavlja upitnik: Kakav je moj odnos prema Njemu, Isusu Kristu? Poklonstven, prepun ljubavi i zahvalnosti, ili je on samo jedna životna epizoda? Nije problem današnjeg evanđeoskog čitanja zahvalnost. Idu ona devetorica zahvaliti se Bogu u Hramu.
Treba prepoznati u Isusu Kristu novi Hram, ne onaj ni u Jeruzalemu ni na brdu Garizimu (razgovor sa Samarijankom! – Iv 4), nego Šator Božji s ljudima, utjelovljenje samog Boga. I pred njim ničice pasti i u poklonstvenu stavu zahvaliti. Samaritanac, tuđin i poganin, pronašao je u Isusu Boga, (po)vratio se i iskazao mu zahvalno i poklonstveno štovanje.
Svatko treba Boga. Blizu nam je u Isusu Kristu. Ova naša vlastita grješnost, ta posuda zla i grijeha (a Marija je posuda Duha!) treba se (is)pružiti prema Gospodinu. Ta naša iskonska sklonost prema grijehu upravo je za Krista pravo mjesto gdje može djelovati njegovo smilovanje i ljubav. Daleko bolje od psihoanalize i suvremenih psihofarmaka koji čovjeka još više getoiziraju (suvremeni oblik gube i gubavosti). Zašto mu ne pružiti mogućnost? Poput onih gubavaca…
