19.4 C
Međugorje
27.06.2222.

Biblijska poruka 16. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Tijelovo – svetkovina Tijela i Krvi Kristove

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 9, 11b-17

Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.

Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.

Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.

Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.


 

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, život je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme i zagonetke moguće je rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu.

Temeljna je značajka kršćanstva vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendentnog, zbiljnoga i zazbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti, pozbiljiti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti, na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno, čovjeka prema Bogu.

U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima sanja narod u pustinji gdje ništa nema. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka čovjek se puno ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Uzima, otima ono što pripada domaćim životinjama.

Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, trud i muka, čovjekovo umijeće i sposobnost uključeni su u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora.

Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu. Isto je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije slatki sok koji vrenjem prelazi u vino.

To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu.

  1. Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više mlijeka. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, užiliti i zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna.

Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

I druga slika vina također je slika nade. “Ja sam trs, vi mladice”, veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je “krv novoga i vječnog Saveza” između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već ih imamo da nas promijene u novo stvorenje.

Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštinici Kraljevstva. Taj kruh je znak onoga što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne