Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 30. lipnja do 5. srpnja 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala i kazivala s. Kristina Barbarić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 3. srpnja 2025.
Služenje i zajedništvo
Bog nam se sam dariva u Euharistiji. Mi kršćani sjećamo se Isusove oproštajne večere, koju je pripremio za svoje učenike. Na toj svečanoj gozbi Isus je predao samoga sebe te pod prilikama kruha i vina daje sebe u sakramentu Euharistije kao istinska hrana za život svijeta.
U našoj svakodnevici okupljanje za stolom i zajedničko blagovanje privodi ljude bliže jedni drugima. Sjedanje za isti stol predstavlja neku vrstu mosta koji spaja ljude, stvara ozračje blizine i povjerenja u kojem se polako događa unutarnja povezanost. Za takvo zajedništvo i jedinstvo Isus je založio svoj život. Iznad svih granica i zapreka, predrasuda i nepodnošljivosti, omogućio je put oslobađanja čovjeka i njegova uključivanja u zajednicu obitelji i prijateljstva. Imamo primjere gdje Isus pokazuje da je On došao zbog svakog čovjeka i da sjeda za stol sa svima, siromašnima, prezrenima, napuštenima, bogatima, grešnima, bolesnima. Svima!
Isus pokreće ljude da se zanimaju jedni za druge, da slušaju i usvajaju Božju riječ. Čini sve da ljudi dožive izmirenje i uzajamno povezivanje.
Da to nije jednostavno pokazuje Isus prizorom pranja nogu. Zajedništvo je moguće ostvariti samo onda ako jedni drugima započnemo prati noge, ili činiti one usluge koje su vrlo neugodne i koje nas čine malodušnim. I to Isus čini prvi.
Isus zna da se zajedništvo ostvaruje putem služenja, a to iziskuje žrtvu i to bezuvjetno i do kraja. Primjer sam vam dao, kaže Isus (Iv 13,16), da i sami služite jedni drugima. To je Isusova oporuka. Zasigurno imamo iskustvo vlastitog života gdje se služenje i zajedništvo u miru i ljubavi pretvara u stvarnost. Ne bojmo se služenja, ne bježimo od žrtve tražeći svoju radost u sreći drugoga. To je garancija za mir koji nam je Isus obećao.
Duhovni poticaj Živo vrelo 2. srpnja 2025.
Nema mjesta beznađu
Kako je Isus živio i proživio svoj život zauzimajući se za sve ugrožene ljude s kojma se susretao, tako moramo živjeti i mi. Nije nam dopušteno uzmicati i tu obvezu prebacivati na drugoga, pa ni na Boga. Ne vrijedi kao isprika ni to što smo sami često pod teretom ljudske bijede nemoćni. Pozvani smo da se s njom suočimo služeći se svim svojim snagama, bile one malene ili velike.
Često se u životnim naporima očituje naša nemoć koja nas upućuje da se oslobodimo napasti da se u ovom životu ponašamo kao da nam je ovdje naše trajno boravište. Svakog trenutka može nam se dogoditi nepredviđena nedaća i svaki nam trenutak može biti zadnji. Ovakva misao pomaže nam da svoj pogled usmjerimo prema drugom svijetu. Upiremo pogled prema svijetu Božjeg Kraljevstva koje je u Kristu postalo stvarnost upravo u ovom našem svijetu.
Isusova divna djela, kao razna ozdravljenja, samo su rijetki izuzeci u moru ljudske bijede. Ona su vidljivi znaci koji ukazuju na prolaznost svih čovjeku protivnih sila. Isus svojim djelima potkrepljuju Božje obećanje da će on započeto djelo preobražaja svijeta i čovjeka, jednom uspješno dovršiti.
Makar se na bezbroj primjera pred našim očima potvrđivala činjenica da je bolest jača od zdravlja i smrt od života, ipak će u konačnici sve biti drugačije. Bog će tada pokazati kako on nije Bog fizičkih zakona nego Bog čovjekova srca. Sve što postoji jednom će biti stavljeno u čovjekovu službu i svakom će biti jasno da Bog nije stvorio čovjeka da boluje i umre, nego da se raduje i živi.
Zato u kršćanstvu nema mjesta neodgovornu životu, nema mjesta beznadnom mirenju sa sudbinom. Čovjek vjernik je poput Isusa iz Nazareta uvijek spreman da pomogne ljudima, nikad se ne predaje, žrtvuje se za druge bez ikakve računice u odnosu na vlastite probitke. Uranja u more patnje i stradanja. Pa ako je pred njima i posve nemoćan, nastoji ih smjestiti u tajnu Božjeg upravljanja kao i svoga osobnog rasta i sazrijevanja.
Duhovni poticaj Živo vrelo 1. srpnja 2025.
Božja providnost
Često kršćani izgovaraju riječ providnost, Božja providnost. Vjerovati u Božju providnost znači, vjerovati da je Bog u svemu i iznad svega onaj koji upravlja. On je gospodar. Povijest se ne odvija prema nekom ljudskom planu. Gajeći vjeru u Božju providnost čovjek postaje slobodan i može otvorenijim očima promatrati život, svakodnevicu, cijelu povijest. To je sloboda vjernika koja se u njemu rađa iz Božje riječi.
Bog preko Isusa Krista govori kako je on jedini gospodar svijeta i života, cijelog svemira i sveukupne povijesti. Mi vjernici to primamo i usvajamo i tako vjerujemo u Božju providnost.
U svim životnim okolnostima, zapažanjima i iskustvima osluškujemo Božji glas koji tiho govori da svako životno stanje može biti trenutak Božje milosti. Može biti ostvarenje Božjeg plana u našem životu.
Vjera u Božju providnost govori nam da smo slobodna bića i da u svom životu prepoznajemo proslavu Boga. Božje djelo u našem životu je svaka opomena, znak, upozorenje, pomoć.
Imajući pred sobom i u sebi takvo povjerenje mi prepoznajemo kad se u životu treba strpjeti i pričekati, gdje požuriti, kad šutjeti a kad progovoriti, boriti se ili primiriti.
Isus je rekao: “Ne budite zabrinuti za život svoj. Što ćete jesti, što ćete piti, ni za tijelo svoje u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela. Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?“ (Mt 6, 25-27)
Vjera u Božju svemoć otvara naše srce i ispunja ga povjerenjem koje nadilazi ljudsko i preobražava da sve bude po Božju. Slušaj Isusa koji ti govori: “Vjerujte u Boga i u mene vjerujte”. (Iv 14, 1)
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. lipnja 2025.
Gospodin treba naše predanje
Mi vjernici težimo i trudimo se u svom životu biti povezani sa sobom, dragim Bogom u sebi i sa svima koji su nam blizu i koje susrećemo. Radujemo se malim gestama pažnje, ljubavi i dobrote. U tome nam pomaže povezanost s dragim Bogom u nama, u našem duhu, duši.
Sam Bog nam je poslao svoga Sina Isusa kako bi ga u Njegovu životu, smrti i uskrsnuću upoznali i prepoznali i u osobnom životu. Mi vjerujemo i znamo da je Isus prisutan među nama u Euharistiji, Svetom Pismu, sakramentima, u srcima ljudi. To nam svjedoči sam Isus darujući nam zajedništvo svoga Duha. Gdje god se naviješta njegova riječ , a to je moguće na svakom mjestu, nazočan je Isus i djeluje u sili Duha Božjega.
Često je njegova nazočnost prikrivena našom ljudskom slabošću, ograničenošću, manama i grijesima. Unatoč tomu, On je prisutan i želi nas sve spasiti.
Isus je pokazao svojim životom kako se odnositi prema poteškoćama. Odbačen od ljudi, neshvaćen, nije imao gdje glavu nasloniti, a sve što je činio ljudima bilo je dobro. Činio je sve da Boga Oca proslavi.
Ne možemo očekivati da nas nevolje mimoiđu. Pozovimo Gospodina u svoj život, u događaje koji nas nadilaze, poteškoće koje ne možemo nositi, situacije koje ne možemo razumjeti. On može učiniti da svaka poteškoća postane blagoslovom. Naše rane, boli, nerazumijevanje, siromaštvo duha ili materijalno nisu prepreka da se Bog proslavlja. Slava Božja biva sjajnija kad mi prihvaćamo svoju nemoć i stavimo je u Božju svemoć.
Gospodin treba naše predanje, zamolimo ga da se očituje i preobrazi naše živote.
Potrebno je uložiti napor, potruditi se i svakodnevici života dati svoj udio da bi naše življenje bilo radosno. Naša radost se množi kad je usmjerena na druge, u obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu. Poučeni od samog Isusa, njegove majke Marije posvjedočimo Božju prisutnost i ljubav u svijetu koji vapi za Božjom blizinom i ljubavi bez koje ne može opstati.
