Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 6, 19-23
Reče Isus svojim učenicima: »Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.
Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno.
Ako je dakle svjetlost koja je u tebi tamna, kolika će istom tama biti?«
“Ne zgrćite sebi blaga na zemlji!” – Tim riječima započinje Isus malo odulji odsječak u Govoru na gori u kome se sve usredotočuje oko pitanja i tematike životnoga osiguranja, životne sigurnosti ovdje na zemlji. Nakon što je dao načelne smjernice spram posta, molitve i milostinje, spram židovskih pobožnih djela, Isus se okreće pitanjima, što je to što nam daje u životu sigurnost i oslonac.
Dosada nije Isus govorio ništa ni o monoteizmu, ni o idolima, lažnim božanstvima, ni o suboti. Čini se da glede toga nema nikakvih novih spoznaja ni objava. Ali on naglavačke izokreće odnos vjere i etike, čovjek ne smije biti rob zakona ni propisa, ne smije više puzati po zemlji, biti pozemljar, nego treba podignuti glavu prema Ocu.
Sam po sebi čovjek ne može biti ni dobar ni svet, do Boga se ne dolazi mnoštvom dobrih djela, nego otvorenošću Ocu i pogledom uprtim u Isusa. Isus želi ozdraviti sve čovjekove odnose i pozitivne propise, i spram ubojstva, i spram preljuba i bludništva, krivokletstva, krađe. Hoće staviti sve na prave noge, dati novo usmjerenje i utemeljenje.
Do Boga se ne dolazi mnoštvom dobrih djela makar ih nagomilali poput velike piramide i podizali do neba. Čovjek postaje tek onda slobodan ako pred Bogom živi i pravedno hodi. Nemoguće je dati odgovor na čovjekove muke i nevolje, nutarnje i vanjske, stavljajući ispred njih znak zabrane i zapovijedi. Nemoguće je zabranama, propisima i zakonima riješiti pitanja i problem preljuba, rastave braka, krivokletstva, ubojstva ili krađe. To je moguće samo kad se čovjek stavi u ozračje Božjega sunca, srca, oka, kad ima veću vrijednost pred očima.
U odlomku koji čusmo imamo pred sobom nekoliko temeljnih životnih odrednica i maksima, bjelodanih istina, pa čak i aksioma, koji se ne trebaju dokazivati. Riječi su do te mjere u sebi kristalno jasne, kao ledac ili prozirac, da im ne treba tumača. Svatko je u sebi zabrinut za svoj život, obitelj, egzistenciju, za svoje danas i sutra. Želi se na ovaj ili onaj način osigurati. Temeljno je pitanje čovjekove egzistencije pitanje životne sigurnosti i smještenosti, udomljenosti. Čovjek je ugrožen i traži sigurnost. Siromaštvo, bolest, hladnoća, katastrofe, životne protivštine, sve je to protiv čega se čovjek bori i želi zaštititi svoj život.
Ali Isus jasno kaže: Tko gomila novac, bogatstvo, blago, sigurno nije zaštićen. Tko gomila novac, samo povećava vlastiti strah. Ako ga hvale, to je samo lažna hvala, doskora će doživjeti prijezir, zavist, mržnju. Iskusit će kako će se ljudi sjatiti da mu ga otmu, upravo kao što se lešinari bacaju na strvinu ili galebovi jagme za plijen s broda. Što je netko bogatiji, živi opasnije, nesigurnije i ugroženije. Treba riznicu ili trezor s nekoliko vatrostalnih vrata ili brava, treba pologe u novčarskim kućama, treba osiguranje i visoke zidove te bodljikavu žicu za svoj posjed, treba vozilo s neprobojnim staklima, treba tjelesne čuvare, pistoleros, koji će ga braniti od napada.
Ostaje trajni čovjekov problem: biti ili imati! Od imutka nema prijelaza do bitka, pa i najljepše stvari vremenom postaju vremešne, hranom starosti, rđe ili moljaca. Svaka košulja ili haljina od svile u konačnici postaje mrtvačka odjeća ili pokrov. Čovjekov posljednji kaput ili košulja niti treba niti ima džepova. Suvišni su i nepotrebni. A sve bogatstvo, znanje i imanje dostaje možebit za eventualni mramorni nadgrobni spomenik koji godinama pojede zub vremena. Pa bile to i egipatske piramide ili onaj Mauzolej u Halikarnasu, ta svjetska čuda antičkoga doba.
U Isusovim ustima ne čujemo kako se moramo ovoga ili onoga odreći ili nešto više riskirati. Ne, nego nas poziva na izbor prave, neprolazne vrijednosti. One koja vječno traje. Isusu je jasno da u svakome čovjeku postoji nutarnji nagon za srećom, puninom, ispunjenošću, konačnim blagom, za nečim čvrstim neprolaznim. Postoji glad i žeđ za pravim životom. I on ga nudi. U ovim riječima Isusu uspijeva odvratiti čovjekov pogled od prikovanosti i sljubljenosti sa zemaljskim i prolaznim. Nemoguće je materijalnim dobrima osigurati egzistenciju ovdje na zemlji. Sve je u konačnici podvrgnuto zakonima propadanja, rđe i moljaca, koji rastaču i sve nagrizaju i pojedoše. Cijeli Govor na gori usmjeruje čovjekov pogled prema trajnim vrijednostima, onostranosti, prema blagu na nebesima, i to blago treba steći. Da bi se to steklo, treba izvršiti zaokret i prevrat u sebi, u društvu. Prevrat svih vrijednosti.
Sunce je ono koje podaruje našem životu svjetlo. Ujutro ustati, otvoriti prozore, diviti se suncu – to bi moralo razgaliti, razvedriti i proširiti srce, pluća i dušu. Trebamo učiti otvarati oči i diviti se svemu oko sebe, tolikoj ljepoti koju nam Bog daruje. Ako je prozor zamagljen, ili pak mliječan, nemoguće je prodrijeti suncu u prostoriju. Tako je i s čovjekovim okom. Ako je oko bolesno, zatamnjeno, zamagljeno zavišću i mržnjom, prijezirom i lošim mislima, tada ne vidi ispravno. Imati čisto oko koje je prozor duše.
Sukladno tome, Krist je svjetlo našega života. Mi smo prosvijetljeni. I samo dok imamo njega kao svjetlo, moći ćemo hoditi ovim svijetom, on je za svijet ono što je sunce za zemlju. Imati Gospodina u očima i pred očima, upravo kao Petar dok hodi po vodi. Actio se mora pretočiti, prerasti u contemplatio, zagledanost u Gospodina. Euharistija: “I oči im se otvoriše” – na putu u Emaus. Na kraju veliki upitnik: Za čim hlepi naše oko, čime se ono zanosi? Za kojim blagom? Prolaznim ili neprolaznim? Gdje je blago, ondje je i srce. Tko je u našem zreniku i vidokrugu: Bog ili naše ja, vječnost ili sadašnji trenutak, svjetlo ili tama? Kamo nas pogled vuče i odvlači, onamo ćemo i stići, gore ili dolje, prema nebu ili prema mračnoj raki, grobu…
