Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 18,21-35
Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Kako probiti začarani krug osvete, zakon „oko za oko, zub za zub“? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažnije jedinke i pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na smetlištu povijesti? Isus ne samo da traži od nas odreknuće od bilo kakva oblika osvete ili osvetoljubivosti, nego naređuje nemjerivo, bezgranično praštanje. Ako već očekujemo da, nama, dužnicima, Bog oprosti, i ako smo svjesni potrebe oproštenja, nije teško uvidjeti potrebu drugima iskazivati praštanje, milosrđe, smilovanje. “I jer smo iskusili i postigli milosrđe, ne malakšemo ” (2 Kor 4,1), ne umaramo se prenositi to na druge.
Kao i njegovi sudrugovi i mi smo zgroženi postupcima nezahvalnog i zloga sluge. Ali slušamo iz Isusovih usta zgodu koja nam želi staviti pred oči zrcalo da se u njemu ogledamo. Ovakvi bismo mogli biti i takvi smo nerijetko i mi osobno u ophođenju jedni prema drugima: bez milosti, uski i sitničavi, oštri i nemilosrdni ili pak velikodušni i puni razumijevanja. Slike Svetog pisma predočavaju nam ponore ljudskog srca; žele pokazati kako se ljudi odnose jedni prema drugima i za što su sposobni.
Što se traži od nas da zaustavimo nepravdu, osvetu i novu nepravdu? Stalno nam se postavlja pitanje koje Petar formulira riječima: “Koliko puta trebam oprostiti bratu?” (Mt 18,21). Potom slušamo prilično neobičnu igru riječi “sedamdeset sedam puta”. Isus se poziva na odlomak u Starom zavjetu koji govori o Lameku, Kajinovu potomku. “Lamek reče svojim ženama: ‘Ada i Zila, slušajte moj glas; vi, žene Lamekove, slušajte moje riječi. Ubio sam čovjeka jer me ranio, ubio sam dječaka jer me udario. Kajin će biti osvećen sedam puta, a Lamek sedamdeset i sedam puta.” (Post 4,23-24). Pogledajmo pobliže: “Čovjek za ranu, dječak za jedan udarac”! To je maksima koja ulijeva strah i jezu.
Tu je zgoda o nasilju, priča o Kainu, koji je ubio svog brata Abela, dovedena do krajnosti, gotovo do beskraja. Gotovo svaki dan vidimo kako to zapravo izgleda: rastrgana tijela, prevrnuta vozila, zavijanje sirena, krvarenje, ljudi koji vrište, rat i nemilosrdno uništavanje. Samoubilački napadi islamističkih ekstremista i osvetnički napadi trag su Kaina i Lameka u naše dane. Kako prekinuti taj začarani krug mržnje i osvete? Ono pravilo “oko za oko, zub za zub” čini se još bezazlenim, pa u odnosu na ovo Lamekovo krvna je osveta još i umjerena. Isus govori o pravilu odmazde, želi uspostaviti odnose među ljudima na posve drugim temeljima. Pravilo koje poznajemo iz Govora na gori: “Oko za oko, zub za zub!” (Mt 5,39) ipak je bezazleno. Čak je bitna umjerenost i njegovanje krvne osvete. Isus je odbacio to pravilo odmazde i htio ga je zamijeniti potpuno novim, neobičnim, nečuvenim. “Ali ja ti kažem: ne opiri se Zlomu. Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju” (Mt 5,40). Isusov zahtjev zvuči toliko paradoksalno da mora izazvati protuslovlje ili jednostavno ostaviti ljude zbunjenima. Sadržajno vjerojatno znači isto što i zagonetna riječ “sedam i sedamdeset puta”.
Moglo bi se Isusovoj zapovijedi ne opirati se zlu dodati: Jer ne treba ići na razinu mržnje i osvete. Kada ste toliko ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću, srećom, mržnja više nema mjesta u vašim srcima. Ne trebate koristiti sredstva kojima djeluju vaši neprijatelji jednostavno zato što više nisu vaša narav ni praksa. Sjetimo se svetoga Franje koji je išao s križarima u Svetu zemlju. Nije išao ratovati, nego nositi mir. Išao je smjelo samomu sultanu u njegov šator i na ovoga ostavio silan i dubok dojam. Postao je drukčija osoba, bio je drugoga kova nego križari koji su vjerovali da svojim djelima služe samomu Bogu.
Međutim, ostaje pitanje tko to može učiniti? Kako postajemo učenici koji čine takve stvari? A nema li i među samim Isusovim učenicima toliko toga neriješenog i nedorečenog da im jednostavno nedostaje snage značajnije utjecati na tokove vremena? Počnimo od sebe. Koliko razmišljanja i mozganja trošimo pokušavajući okriviti onoga tko nas je povrijedio, jednostavno zato što se nepravda koju smo pretrpjeli zalijepila za nas poput nezacjeljive rane? S druge strane, ne možemo se jednostavno osloboditi ljutnje i želje za osvetom.
Tu nam može pomoći jedna stara mudrost. Kaže: Osjećaje ne mijenja razum i volja, nego jači osjećaj. Jači osjećaj dolazi iz onoga područja našeg uma gdje smo ponovno sretni, gdje nam posao lako pada i gdje radosno možemo pristupiti drugima.
Povijesno nam iskustvo veli da je temelj svake kršćanske zajednice u ljudskoj slabosti, nemoći, u kojoj se snažno očituje i razvija Božja snaga i milost. Prisjetimo se samo početaka kršćanske zajednice u Korintu koje tako zorno opisuje Pavao u svojim pismima toj mladoj Crkvi: koliko sukoba, slabosti, nemilih scena, nepodnošljivosti, optuživanja. Upravo je ta slabost osnovica na kojoj Bog gradi svoju Crkvu. Bog koji je u sebi sama ljubav u vremenu se očituje kao ‘praštanje i milosrđe’. Zborna molitva 26. nedjelje glasi upravo tako: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem”.
Svemoć postaje nemoć. Bog je nemoćan ne oprostiti! Ako je Bog takav, pogotovo bi morali biti onda oni koji su ‘nasljedovatelji Kristovi i Božji’, a to su svi vjernici u Pavlovoj zamisli. Praštanje je bit zajednice, ono je cement, vezivno gradivo u kući Božjoj. Praštanje nije znak slabosti, kapitulacija pred grijehom niti suglasnost s njime. Ono je dinamika ljubavi i spasenja. ‘Gdje je izobilovao grijeh, većma je izobilovala milost’ veli se u Poslanici Rimljanima. Praštanje je slavodobiće ljubavi nad grijehom.
Svaki je čovjek prihvaćen i ljubljen onakav kakav jest, a ne kakav bi morao biti, ili kakvim bi nas neki htjeli vidjeti i imati. Prihvaćeni smo u svojoj elementarnoj slabosti, u svojemu grijehu i sa svojim grijehom. I budući da na ovakav božanski način možemo iskusiti ljubav, osposobljeni smo predavati ljubav i praštanje, ljubeći i praštajući. Svatko ima pravo biti onakav kakav jest da bi imao udjela u Božjoj ljubavi i milosrđu. Samo je ljubav sposobna promicati u čovjeku onaj njegov najbolji i najljepši dio.
Isusova prispodoba nam je ujedno i upozorenje kako je praštanje šansa za svakoga od nas da ga podijeli i podari bližnjemu. Prenijeti na bližnjega kao štafetnu palicu ili baklju vjere. I kako smo lako u opasnosti da zakažemo! Ako se na mene spustila blaga ruka Božja koja prašta, u što ću ja pretvoriti svoju ruku? U onu koja davi, guši, koja je stisnuta šaka ili pesnica što udara? Ili blaga ruka koja prihvaća i miluje? A veliki znalac čovjekovih dubina, Dostojevski, veli na jednome mjestu: “Ljubav je kao prosjak obilazila svijetom i stajala na tvojim vratima, a ti joj ne otvori. I tu počinje tvoj pakao”.
Prisjetimo se, Isus za Posljednje večere izgovara riječi nad kaležom punim vina kako se „njegova krv izlijeva za oprost grijeha“. A polovica osamnaestoga poglavlja u Mateja govori o praštanju. Isus u svojoj osobi nudi oprost i pomirenje svih, onih zdesna i slijeva, pogana i vjernih Židova. Pomirenje s Bogom i među ljudima ono je što ima Isus ponuditi svijetu. Naše međusobno praštanje i oprost preduvjet je za Božji postupak prema nama. Ako ne pružamo drugima oprost, torpediramo Isusovo djelo i svijetu. Treba samo gledati u Isusa, slijediti njegov primjer. Svi smo na putu, idemo prema istom cilju, a taj je za sve u Bogu. Treba prethodno odložiti sve oružje koje imamo uza se, ići prema cilju upravo kao Isus – lišen svega zemaljskoga i ljudskoga ponašanja. Čovjek treba Boga i svemu nasljedovati, jedino što treba prepustiti Bogu jest sud. On je sudac svih.
MJERA PRAŠTANJA – PRAŠTANJE BEZ MJERE
Od samih prahistorijskih početaka, arhetipski zabilježenih već u Knjizi Postanka, naime o nezadrživom širenju grijeha svijetom poput stepskog požara imamo zakon i pravilo osvete. “Oko za oko, zub za zub”. Od takve situacije spašava jedino revolucionarni obrat koji dolazi na svijet s Isusovom osobom. Petar je u Isusovoj školi i tu mora (iz)učiti zakon praštanja namjesto zakona osvete.
Prema knjizi Postanka Kajin će biti osvećen sedmerostruko. A Lamek, Kajinov praunuk veli ovako: “Žene Lamekove, čujte mi besjedu: Čovjeka sam ubio jer me ranio, i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta”(Post 4,23-24). Ta nemjeriva i progresivna zloća od samih početaka ljudskog roda nijekala je i poništavala, anulirala Božji plan spasenja. Svako dobro ostaje bez svojih učinaka sve dotle dok se dobrom ne uzvrati na zlo. Dobro će pobijediti tek onda kad praštanje bude imalo zadnju riječ u međuljudskim odnosima.
Petra zanimaju granice i mjere praštanja. Ne zanima ga načelo praštanja, već broj, koliko puta oprostiti bližnjemu ako se o mene ogriješi? Isus kao da svjesno navodi Lamekov izričaj i daje mu pozitivni smisao i usmjerenje. Ako je svijet do Krista obilježen Adamovim padom i grijehom, Kajinovim stavom bratoubojstva te tako stalno kročio silaznom putanjom, prema većem zlu i paklu, prema bezizlazju u grijehu i osveti, ratu sviju protiv svih, Isusovim dolaskom situacija se mora izmijeniti u suprotnom smjeru. Učenici moraju biti poslanici i navjestitelji toga novog svijeta. Ujedno moraju u svome životu uzbiljivati novu stvarnost koja je došla na svijet u Isusu Kristu.
Što Isus kani i smjera? Naučiti ljude ponašati se kao njegov Otac koji ne pravi nikakvih razlika između dobrih i zlih. Taj Otac je bezgranična ljubav, okrenutost prema svakom čovjeku, za njega je svako ljudsko biće njegovo dijete, sin i kći. Ma koliko puta i u kolikoj mjeri se to dijete ogriješilo o svog Oca, ovaj mu prašta. Da bi to uprisutnio u slici, navodi Isus nevjerojatnu prispodobu u kojoj gospodar oprašta sluzi dug od deset tisuća talenata. Prema dostupnim podacima, cjelokupni godišnji prihod Herodove kuće iznosio je u to vrijeme oko 900 talenata. Taj fiktivni, nepredočivo veliki iznos duguje sluga svom gospodaru i ovaj mu ga oprašta. Ta prekomjernost u cijeloj prispodobi ima samo jedan jedini smisao, naime, slušatelj se mora prenijeti u odnos Boga prema čovjeku.
Čovjek duguje svomu Bogu sve, po svojoj naravi on je Božji rob i sluga. Međutim, temeljno je Isusovo iskustvo da taj Bog čovjeku oprašta sav dug i od roba ga pretvara u svoga ljubljenog sina. U prispodobi odzvanja zaziv iz Očenaša (6,12) o praštanju, o oprostu dugova. Bog neće da itko propadne, da bilo tko drugomu podnosi kakve račune o dugovanju i nepraštanju. Smilovanje mora biti nutarnji pokretač svih čina te odnosa i ustroja u zajednici. To je obveza svih koji su na sebi iskusili Božje djelo praštanja i smilovanja.
Ako je već u onoj prispodobi o kukolju u pšenici Božji postupak za nas neshvatljiv, ovaj ovdje ruši sve granice i predodžbe. Božji postupci i milosrđe su zadivljujući. Namjesto da u svom gnjevu čovjeka uništi zbog množine grijeha i zla na ovoj zemlji, u Isusovim postupcima i pojavku taj svijet dobiva novu šansu da se preoblikuje prema mjeri koju nudi sam Isus. Svijet opstoji i može opstati samo snagom Božje milosti i milosrđa, a isto se odnosi i na zajednicu Kristovih vjernika. Tu mora vladati zakon praštanja, razumijevanja, smilovanja.
Već smo rekli da je Mateju u ovom poglavlju stalo do toga koji i kakvi zakoni i odnosi moraju vladati unutar vjerničke zajednice i njezina ustroja. Pomoći zajednici kako živjeti u svijetu, kako biti svjetlo svijeta i sol zemlje. Kako odražavati i zrcaliti odbljesak Kristova svjetla u svijetu. Pravednost mora biti veća nego u farizeja (5,20). Srce mora postati novo, vjernik mora postati poput djeteta (18,3), imati djetinje srce i pogled. Mnogi su u opasnosti otpada i sablazni. Mnogi su već izgubljeni. Zato upozorenje pred lošim primjerom, skandaloznim ponašanjem te poziv da se potraži svaka izgubljena i zalutala ovca, da se pruži svakome najveća moguća pomoć, da se svatko zauzme oko zbrinjavanja zalutalih. Ne nositi u srcu protiv brata mržnju, zlu krv, nepraštanje. Oprostiti ako je čovjek sam bio zakinut ili oštećen, uvrijeđen ili ponižen. Živjeti snagom Božjeg Duha i Isusova primjera. Biti živi protok Božjeg mira i praštanja. Samo tako može vjernička zajednica opstati u svijetu.
Stoga, ako sam sâm dionik Božje milosti i praštanja, ako sam obogaćen i obdaren Božjim ponašanjem, ako mi je već sve oprošteno, s kojim onda pravom mogu odnosno smijem podnositi svome dužniku račun za neki sitni iznos? U Isusovim je očima to nemoguće. Da bi to jasno orisao, navodi prispodobu o nemilosrdnom sluzi. Kao da slušateljstvu želi reći: “Pa vidite, ponašate se upravo kao onaj sluga, a od mene očekujete drukčije ponašanje. Prema svome ponašanju bit ćete suđeni. Vaše cjelokupno ponašanje jedna je velika bezočnost i pljuska u lice onomu tko vam je onoliko oprostio. Prosudite, dakle, sami, što ste zaslužili, koliko je brutalnosti, osvetoljubivosti, zle krvi u svakome od vas. Od onakva se ponašanja morate stubokom distancirati, inače će vam se ubrojiti i najmanji prekršaj protiv bližnjeg.”
Isus se cijelim svojim bićem bori da čovjek prizna kako s njim nastupa konačni obrat u povijesti, kako je kraljevstvo Božje i nebesko tu, u njemu. Svim silama kuša otvoriti slušateljstvo za usrećujuće iskustvo i zbilju kako nitko više nije sluga ni rob, dužnik ni najamnik, već ljubljeni sin. Potrebno je suočiti sebe i vlastito ponašanje s Božjim i u svjetlu toga iskustva promatrati vlastiti život.
Isus nam želi reći kako Bogu nisu bitne brojke, koliko je komu oprošteno, već raspoloženje iz koga se to čini. To je raspoloženje bezuvjetne ljubavi i posvemašnje okrenutosti Stvoritelja stvorenju. Čovjek mora biti svjestan kako nikad nije sposoban vratiti dug svomu gospodaru te kako nikad sam svojim silama ne može prijeći stepenicu od sluge do sina ili pak prijatelja. To je u (o)vlasti samog gospodara. Zato to sluga mora shvatiti. Bezgraničnost ljubavi i oproštenja. Krijesnica te ljubavi mora preskakati s pojedinca na njegova bližnjeg kako bi svi osjetili da su djeca istog Oca. A ne poput sluge u prispodobi daviti svog dužnika za smiješnih stotinu novčića, makar ga taj moli da se strpi neko vrijeme.
Stoga Isusa zahvaća žalost i melankolija, tuga i razočaranje zbog našeg ponašanja, te jamstvo kako će grješnici i carinici, otpadnici i prostitutke preteći pozvane u kraljevstvo Očevo. Zato je svaki trenutak trenutak odluke za prihvat ili odbacivanje Božje ponude. Inače smo u opasnosti otvrdnuća, otpada te konačne ogrezlosti u zlu te samoosude i propasti.
