Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 8, 1-11
Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam — i žena koja stajaše na sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
Kad ne bismo imali ništa o Isusu zabilježeno osim ove zgode iz Ivanova Evanđelja, bilo bi nam dovoljno da spoznamo velikodušnost, poniznost, dobrotu, ljubav, blagost, čovječnost te osobe. Ovo je nešto kao Isusova vizitka, kao hologram, otisak njegova prsta i bića, izražaj njegova značaja i života, cjelovitosti njegove osobe i slike koju je nudio ljudima, susrećući se s njima. Sve što možemo reći o ovoj zgodi s preljubnicom, ženom uhvaćenom u samom činu preljuba, jest naše ljudsko nemoćno slovkanje, zamuckivanje. Na ovome primjeru vidimo koliki je naš odmak od našega uzora, koliko je on sve nas nadmašio i trajno nadmašuje u svome ponašanju, u svojoj osobi, u odnosu prema čovjeku, živom biću, grješniku.
Sve što je Isus živio i proživio bijaše nešto kao san, svijet iz mašte za naš razum i naše poimanje. Bijaše to nevjerojatno ispunjeno čovještvo, krajnje čovjekoljublje. Postoji u sinoptičkim evanđeljima riječ gdje se veli, više puta, podrugljivo, kako je Isus bio prijatelj carinika i grješnika, koji su se oko njega okupljali. On poziva sve bez razlike u svoje društvo i zajedništvo, i zato može reći kako će carinici i bludnice preteći njegove sunarodnjake u kraljevstvo Božje. Njegovo ponašanje za sve čuvare Mojsijeva Zakona bijaše nepodnošljivo i neprihvatljivo. U njihovim očima Isus bijaše slobodnjak, liberal, onaj koji remeti javni red i mir, koji naglavačke ruši uhodana mjerila i kategorije. Stoga ga žele na svakom koraku ili uhvatiti u riječi ili mu postaviti klopku. Ovaj put s ovom ženom uhvaćenom u preljubu. Dok je muškarac s kojim je ta žena bila in flagranti dao petama vjetra, dotle žena, prestrašena, dršćući kao prut na vjetru, čeka smrtnu presudu zbog svoga čina.
Prema mišljenju židovskih učitelja Zakona i farizeja Isus gazi Mojsijev Zakon, ne poštuje subotu, liječi kad nije dopušteno. Neka sve njegovo ponašanje i djelovanje jednostavno ide u vjetar, tako misle. Ili je pak u savezništvu s Beelzebulom, sa samom zlom silom, prvakom demonskim. Taj se Isus prema njihovu poimanju stalno kreće nekim svojim čudnim putovima i stranputicama, sporednim i zaobilaznim, hodi po rubu. Nikako da se stavi na uhodane staze i kategorije.
Nije njima stalo do ove preljubnice. Ona je samo mamac, stupica za Isusovu osobu, da vide što će on reći, kako će se ponašati. Mišolovka ga treba uhvatiti i poklopiti. Žena uopće i nije bitna, njezina osobna sudbina njih i ne zanima, oni su ionako bešćutni. Ona je samo ‘slučaj’ na kojem će se Isus polomiti, ‘zaglaviti’, gdje mora zagristi i očitovati se što misli i kako se ponaša.
Tim ljudima nije do čovjeka, nego do ideologije i politike. Njima je stalo do toga kako stjerati čovjeka u tjesnac, u škripac iz koga nema više izlaska.
Isus se mora odlučiti – kako u ovom trenutku postupiti. Mora zauzeti stav. Zakon je jasan. Zna ga u Isusovo vrijeme svako dijete koje s navršenih pet godina mora u školu i počinje čitati i studirati Toru. Sva su djeca dužna naučiti Treću Mojsijevu knjigu – Levitski zakonik – naizust. Isto je morao učiti i Isus kao dječak.
I što sada? Želi li ovaj Nazarenac biti veći od Mojsija? Zna li on bolje od čovjeka komu je sam Bog na Sinaju govorio? Mojsije je donositelj objave. I što sada tvrdi ovaj skorojević? Želi li se to izdignuti iznad petnaest stoljeća stare prakse i Božje volje? Želi li i hoće li on s ovom preljubnicom staviti sebe iznad Božjih propisa? Dakle, ne preostaje drugo: Osuditi ovu ženu da bi spasio svoj vlastiti život. Ili će izreći nad sobom smrtnu presudu kao onaj koji gazi Mojsijev Zakon. Štoviše, k tomu je ovaj Isus samouki učitelj, nije pohađao jeruzalemske rabinske škole, on nema pojma o Zakonu i pravilnu tumačenju Zakona, nema on pojma kako ga u konkretnom slučaju primijeniti.
Isus se, međutim, pokazuje kao krajnji realist. Nikada on nije pokušavao uvjeriti one koje nije moguće uvjeriti. On je točno znao što i koliko te dokle može s pojedincima u pojedinim slučajevima. Uvijek se znao spasiti pozivajući se na veću razinu od Mojsija, naime, na samoga Boga.
Čuli smo: Isus ne samo da uzima u zaštitu osobu – preljubnicu kojoj prijeti neminovna smrt snagom Zakona, nego on oprašta i grijehe. Ne griješi više! Vidimo golemu nepravdu u društvu.
Muškarac-preljubnik se izvukao, umaknuo. Njemu ništa, ni vlas mu s glave nije pala, a njoj prijeti smrtna kazna kamenovanjem. I što se zbiva? – Žele postaviti Isusu zamku. Rekne li da je puste, prigovorit će mu kako krši Mojsijev i Božji zakon. Rekne li neka je po Zakon osude, spočitnut će mu kako nema smilovanja, kako je nemilosrdan. – I onda božanski obrat.
Nigdje naime u Isusovim ustima nema ponižavanja, preziranja ni kritike grješnika. Uvijek sama krotkost i blagost, smilovanje i milosrđe. Zna on za čovjekovu bijedu. On se smiluje. On osobu pogleda, vidje, oslovi, reče, pozva i daje životni naputak. Isus želi samo jedno: Da se svatko od nas suoči s njime, oči u oči. Kao onaj carinik Matej ili Zakej, kao onaj rimski satnik koji veli da nije dostojan da Isus uniđe u njegovu kuću.
Isus se sagiba i piše po pijesku. Sagibanje je znak povlačenja u sebe, dubokoga promišljanja, zamišljenosti, umovanja. U tome se trenutku zgušnjavaju sve misli. Što bi to mogao pisati? Možda mu je pala na pamet izreka u proroka Jeremije (13,24), gdje se kaže kako će Gospodin raspršiti sve riječi i sve Jeruzalemce, okorjele u grijehu, kao pljevu koju raznosi pustinjski vjetar. To je sudbina Jeruzalema, kob Jeruzalemu odmjerena, dodijeljena. Vjetar ih odnosi. Kao da želi reći: Svi ti vaši pusti propisi su pismena pisana i ispisana u pijesku, na vodi ili u vjetar. Sva su vaša slova i pismena pisana po vodi. I nestaju u valovima, u vremenu.
I kao da im veli: Da, u pravu ste. U pravu je Bog, u pravu Mojsije koji je ono napisao, u pravu je Zakon. Treba ga poštivati, treba druge ljubiti, izbjegavati grijeh. Nije se Mojsije prevario, Bog je neprevarljiv u svojim zapovijedima. Pa nisam došao dokinuti Zakon, nego ga dopuniti, usavršiti, rekao je već u Govoru na gori (5,17-20). Ali s druge strane, Bog nije onaj koji osuđuje, nego opravdava, Bog nije onaj koji kažnjava, nego razumije čovjeka u njegovoj slabosti.
I dok su navaljivali, on se uspravi. Pogleda ih – okosjek – i izgovori rečenicu: „Tko je od vas bez grijeha“ – prvi dio rečenice! – „neka prvi baci kamen na nju!“ Dakle, izvolite! Tko će biti prvi? Ne kolektiv, ne masa. Treba istupiti, treba imati hrabro srce i iskoračiti ispred svih. Lako se prsiti u ‘mobbingu’. Lako je linčovati, pozivati na linč. Tko od vas može reći: “Sa mnom je sve u redu!” – I ponovno se sagiba, i ponovno piše. Oni pak svi odreda nestadoše, počevši od najstarijih. I na kraju zaključak: Ne griješi više! – Idi u miru. Idi i učini, stvori nešto od svoga života. Budi ono za što te Bog odredio i poslao.
Isus piše po pijesku. Ali je daleko važnije što je upisano u čovjekovu srcu. Tu je Bog upisao da treba imati ljubavi za svakoga čovjeka. Zašto vidiš trun u bratovu oku, a ne vidiš balvana u svome oku? Prvi put čujemo da je Isus nešto pisao. Ali na pijesku, ne na papiru ni pergameni za nas pa da za tim ljubomorno žudimo, tražimo, prekapamo. On se treba upisati u naša srca. Dopustimo mu to ovih dana. Da u nama dopiše Duh Sveti ono što Isus želi da bude u nama.
PROMIJENITI ŽIVOTNI PREDZNAK
Velike povijesne osobe ostavljaju nešto iza sebe. Ili velika otkrića, ili politički sustav, ili neko genijalno umjetničko djelo, u glazbi, slikarstvu, kiparstvu i sl. Kad se pitamo, što nam je ostavio Isus Krist, onda smo u nedoumici. Papa Benedikt XVI. veli kako je Isus donio, objavio Boga. Objavio Boga ljubavi i smilovanja. Drugi će pak reći kako nam je Isus ostavio znakove. Ostavio sakramente, ostavio vodu, vino, kruh, ostavio pomirenje, ostavio znamene zajedništva i susreta, ostavio iza sebe spomen na sebe u euharistiji.
U tim otvorenim znakovima možemo sagledati Isusovu baštinu u svijetu. Nije riječ o posve točnom ritualu, o razlikovanju onih izvana i unutra, čistih i nečistih. Odlučujući je zov kojim želi zahvatiti sve, kojim želi dokučiti i obujmiti, pozvati u svoje zajedništvo sve bez razlike. Otvorenost prema novome, iskorak u posve nova područja mišljenja i djelovanja, gdje više nema onih zaprjeka i spuštenih brklji (rampa) koje ljudi podižu ili spuštaju.
Isusovi su znakovi sveopći, općevažeći, kao što je sveopća i čovjekova glad i žeđ, kao što je nezatomljiva čovjekova potreba i žudnja za ljubavlju, razgovorom, praštanjem, za životom. Jer nemoguće je čovjekove svakodnevne probleme riješiti pisanim katalozima zabrana i zapovijedi, zakonima, nemoguće je suočiti se s nevoljom stvorenim sustavom vrijednosti. Treba iskorak iz uhodanoga.
U zgodi s preljubnicom u Ivanovu Evanđelju vidimo kako Isus postavlja znakove. Preljubnicu bi htjeli kamenovati. Sukladno Mojsijevu Zakonu ona je to zaslužila. Isusa se stavlja na kušnju. I vidimo kako Isus razbija okove zakona, propisa, zatvorene sustave klana, plemena, kako donosi dramatični obrat u cijeloj zgodi. “Mojsije nam je zapovjedio: takve treba kamenovati!” – A što veliš ti? Krug je zatvoren, i pobožniku preostaje samo jedno: Dohvatiti kamen i baciti ga na ženu.
“Isus se pak sagnu i pisaše na zemlji!” Kolika samo smjelost. I otvorenost. Isus se izmiče mnoštvu, ne vidi nikakva smisla s njima stupati u rabinsku raspru o opravdanosti ili neopravdanosti kamenovanja. Onima najtvrdokornijima, koji nisu propuštali ni popuštali navaljivati na njega da se izjasni, izgovara jednu on najumnijih i najblistavijih riječi u cjelokupnoj povijesti svih religija: “Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen na ovu preljubnicu!” Potom im daje dovoljno vremena da se udalje s mjesta vlastite sramote. Spoznaja ili znanje da je netko zgriješio ne treba svaki put podignuti kažiprst ili uprijeti prstom u druge. Prizor je intenzivan, dramatičan, prepun života. Sve svršava u riječi koja u konačnici poštuje i Boga i čovjeka, daje im dovoljno časti i hvale. “Idi i odsada ne griješi više!”
Kako je protekao daljnji život te žene? Je li je Isusova riječ urazumila? Je li promijenila svoj život? Što je bilo s njegovim protivnicima? Jesu li se još više razbjesnjeli, ostali nepopustljiviji, jesu li je poslije i dalje uhodili, ili su postali blaži, milosrdniji? Sve su to otvorena pitanja. Pitanja koja postavljamo kad ovu Isusovu zgodu s preljubnicom učinimo i svojom, kad je prenesemo u vlastiti život.
Isus nam daje jasni znak, ostavlja divan primjer, ljudsku, čovječnu riječ. On posreduje riječ i život, daje svoga Duha, ulijeva snagu u čovjeka. Mijenja pred-znak! S negativnog u pozitivni. Mijenja koordinatni sustav! Mijenja tonalitet, mijenja melodiju. Svemu stavlja božanski predznak i zaslon. Kako je samo siromašna ona religija koja se iscrpljuje u propisima, zakonima, podložnosti, robovanju! Isus mijenja predznake i starozavjetnih proroka koji su u mnogome imali pravo. Ulijeva u sve dah života. “Slovo ubija, Duh oživljuje!” reći će potom onaj obraćenik pred Damaskom, Savao-Pavao, koji je iskusio smilovanje i oprost u svome životu. I doživio preobrazbu vlastita života. Isus stavlja znakove i predznake. Treba ih samo slijediti. Znakovi pored puta. Znakovi na putu. Kao u prometu.
