3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 18. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Kakvo je naše oko? Kakvim očima gledam?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 20, 1-16a 

Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’

»Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću, počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’

»Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’

»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«


 

U svojim prispodobama – usporedbama, zornim slikama, Isus nudi zrcalo samoga sebe. On se sam u svojim slikama zrcali, gradivo za svoje tako dojmljive slike ne uzima on iz mitologije, iz astralnih mitova, horoskopa, proročke apokaliptike, nego iz svoga svagdanjega okružja, iz životnoga ozračja. Ne poseže Isus za zvijezdama, za onim iznad nas, nego za svojim galilejskim zavičajem, za svakodnevnom ‘prašinom’, za njivama, vinogradima, potocima, kućama.

Pronaći ćemo u njegovim slikama seljake koji oru, nadničare, razbojnike, nitkove, prevarante, carinike, grješnike, suce, prosjake, udovice, gospodare, rasipnike, jednom riječju, svaku vrst, svaki soj ljudi. Sve ono čime je bio okružen, koji su tvorili onodobno društvo, onda a i danas. Dakle, nimalo ugodno društvo.

Ali se upravo u tome svagdanu ne odvija niti događa ono svakodnevno, nego nešto krajnje neočekivano. Jednom se najamnik, kopač ili orač namjeri na blago na njivi, drugi put Isus hvali nepoštena varalicu, ili pak sudac popušta onoj udovici, a radnici posljednje ure, zadnjega časa, bivaju jednako nagrađeni kao i oni koji su podnijeli teret dana, žegu i pripeku, čelopek. Isus jednostavno svojim riječima sili čovjeka na promišljanje i premišljanje te obrat, obraćenje. Isusova istina ima svoje vlastite oči, ta je istina prozračna, čista. Kristova i kršćanska me istina promatra, činim li ili ne činim ono što ona kaže da bih morao činiti.

Isusov pogled okreće se još jednom svakomu od nas s pitanjem, jesmo li se prepoznali u njegovoj riječi. U Isusu smo obdareni najvećim darom u liku onoga u kome je sve otkriveno, u komu nam je sve priopćeno i postalo dio nas; obdareni vjerom koja je najveći ljubavni izričaj Boga ovomu svijetu, obdareni milošću da postanemo i budemo djeca Božja, u punoj svijesti samih sebe.

Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio i proglasio stečajni postupak te došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.

S prvima, onima od šest ujutro, ugovara dnevnicu od po “jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe i platne mogućnosti. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u danom trenutku potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima.

Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalci” zadovoljili domaćinovim tumačenjem, jesu li prihvatili načelo dobrote, solidarnosti i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u dvojbi, nedoumici da sami izvuku zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. odbjegla i zalutala brata (usp. Lk 15,12-32).

Isus hoće i želi svakoga potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, prijekim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, on nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.

Nakon što smo čuli Isusove riječi, čovjek nužno mora zaključiti: Nijedan zemaljski poslodavac ne bi mogao niti bi smio onako postupati kao ovaj poslodavac u Isusovoj slici. Doskora bi on došao u stečaj. Ali božanska ‘plaća’ nije plaća, jer ta plaća nema svoju mjeru u onome što mi ljudskim ili zemaljskim mjerama mjerimo, u ljudskom učinku koji se onda naplaćuje, nego je ta plaća sadržana u neshvatljivoj Božjoj ljubavi. Imamo pred sobom bezgraničnu dobrotu i naspram nje okrutnu ljudsku pravednost, odnosno nepravdu, koja samo računa i prebire te prijekim okom gleda na bližnjega.

Prethodno je Petar Isusa pitao: “Što ćemo mi dobiti, što će biti na kraju s nama? – Koja će biti naša plaća? – nama koji smo za tobom pošli?” Isus ih tješi kako će se Bog već preobilno pobrinuti i za njih. Bog je u svojim postupcima neshvatljiv, a kad bi Bog bio pravedan i po pravednosti postupao, nas ne bi bilo. Među ljudima vlada zakon ‘oko za oko’, ‘zub za zub’, zakon odmazde i pravednosti. Veli se: Svi su pred zakonom jednaki, svaki čovjek ima jednaka prava. Međutim, Isus ima pred očima nešto posve drugo. Ne pravednost, nego dobrotu i ljubav!

Namjesto pravednosti treba staviti dobrotu kao temelj života. Jer i u savršenoj pravednosti događa se da bogataši izrabljuju siromahe, da imućni u konačnici pobjeđuju i na sudu one obespravljene. Isus je za dobrotu, za milosrđe, za sućut. Stoga se on zauzima cijeli život za one koji su negdje na rubu društva i zakona, za carinike, grješnike, grješnice, te time izokreće, stavlja zapravo poredak naglavačke: “Posljednji će biti prvi, prvi posljednji!”

To nam još odzvanja u ušima. To je program za one rubne, s onu stranu granica i onkraj zakona. To je društveni potres, bez primjera u povijesti. Time Isus nastupa kao rušitelj i razaratelj poretka, kao neprijatelj ljudske ‘pravde i pravednosti’. Time je potpisao sam sebi smrtnu osudu. Milosrđe mi je milo, ne žrtve, reći će Isus. Milosrđe, a ne pravednost! – zvuči i iz ove usporedbe.

Ali ljudi vole postavljati granice i rampe, brklje. Po ljudsku moraju postojati te granice za grješnike, za prijestupnike, carinike, bludnice. Nešto kao karantena. Postoji čisto i nečisto, postoji crno i bijelo, tako ljudi umuju i presuđuju. Ovaj gospodar vinograda prividno radi nepravedno, a zapravo je temelj njegova postupka dobrota i smilovanje, sućut sa svakim bez razlike.

A. Camus je jednom posve ispravno rekao: Jedino što u ovome svijetu imamo jest spoznaja i znanje kako ćemo morati svi umrijeti. – Tko to ne uzme kao temelj svoga života da se sa svima sprijatelji, da svakoga pored sebe uzme pod ruku, te da zajedno živimo, taj nije ništa shvatio, ni o tajni ni o daru života ni o suživotu.

Pravedni se Job ovako izrazio: “Čovjek koga je žena rodila, kratka je vijeka i pun nevolja. Ko cvijet je nikao i već vene, poput sjene bježi ne zastajuć. Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko! Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprelaznu, skini s njega pogled da počinut može, poput najamnika da svoj dan uživa.” (14, 1-6).

U BOGA VRIJEDI DRUKČIJA RAČUNICA

Sredinom sedamdesetih, dok sam još bio na studiju, u Njemačkoj je bio popularan šlager jedne glumice i pjevačice naslovljen: Ni jedan jedini pfennig! Riječ je o razgovoru sinčića i majke, a odvija se otprilike ovako: Navečer, dok majka sprema večeru, ulazi sinčić u kuhinju majci i uručuje joj papir na kome je sinčić velikim slovima i brojkama napisao što je sve učinio tijekom jednoga tjedna. Podastire majci račun za naplatu učinjenoga.

Prskao jednom u vrtu travu – tri marke. Cijeli tjedan pospremao i sređivao svoj krevet – dvije marke. Išao u prodavaonicu – pola marke. Pomagao pri pranju vozila – dvije marke. Vodio manjega brata na šetnju dok je majka bila u frizerke – jedna marka. Plijevio korov u vrtu – pet maraka. Sveukupno – 15 maraka i 50 pfenniga. I stoji sinčić pred majkom, prepun iščekivanja. U istom trenutku naviru majci sjećanja, tisuće njih. I onda uzima olovku te s druge strane papira napiše:

Nosila sam tebe devet mjeseci – za to ne tražim ni pfenniga. Bdjela sam mjesecima nad tvojim krevetom i za to ne tražim ni pfenniga. Plakala sam kad si bio bolestan. Ne tražim za to ni pfenniga. I sve u svemu, moja ljubav prema tebi ne košta te ama baš ništa. Ni pfenniga. Potom mu je uručila papirić. A kad je sinčić pročitao majčine riječi, zapazila je krupne suze u njegovim očima. Pogledao je majku i prozborio: Mamice, toliko te ljubim. Potom je uzeo olovku u ruku i napisao velikim slovima: SVE PLAĆENO!

U pjesmi imamo dobru mjeru životne istine i mudrosti. Sin iznosi svoju računicu, majka donosi svoju zauzvrat. Majka je za dijete činila sve, cijeloga života, ni za što, besplatno. To nema cijene. Nitko joj za to nije platio. I mali je ganut. Sve plaćeno. –

Makar je cijela zgoda pomalo patetična, ipak je susrećemo u raznim inačicama. Kroz cijeli život.

Naime, kroz cijeli se život provlače poput crvene niti razne računice. Školske ocjene, pranje vozila, plaće, honorari, računi među prijateljima, partnerima, narodima, državama. Tko učini neku uslugu, redovito očekuje protuuslugu, plaću. Svejedno u kojoj valuti.

Međutim, tekst pjesme križa našu ljudsku računicu koja se temelji na usluzi i protuusluzi, dam-daš. Ima stvari koje su neplative. Nije moguće sve proračunati, izračunati, a to su upravo oni bitni, egzistencijalni elementi svačijega života, sržna područja tvoje i moje egzistencije. Nemoguće je izvjesiti cjenik, plaću za vjeru, nadu, ljubav, vjernost, odanost, prijateljstvo. Isto tako nemoguće je platiti oprost ili pak nečiju patnju i bol, križ koji nosi s patnikom, bolesnikom.

Ova prispodoba i riječ iz Isusovih usta – o nadničarima, najamnicima, koji idu na posao u vinograd, svaki u posve drugu satnicu – nešto je najizazovnije iz Isusovih usta. Već u samoj prispodobi oni koji su cijeli dan radili mrmljaju – s pravom – protiv gospodara koji prema njihovu sudu radi, obračunava i isplaćuje plaću nepravedno. Svi mi odreda, djeca kapitalističke logike, ponašamo se kao stari sindikalci, osjećamo se nelagodno pri ovoj, u našim očima nepravednoj isplati. Shvatljiva nam je pobuna onih koji su radili cijeli dan i podnijeli teret i žegu dana.

Međutim, moramo imati jedno pred očima. Sve su to nadničari, najamnici za jedan dan. Svatko od njih ima svoje potrebe, svatko od njih ima svoju obitelj koju mora prehraniti. Nitko od njih ne živi u izobilju, njima je glavno preživjeti, oni misle na kruh svagdanji, a ne sutrašnji. Stoga su presretni da mogu uvečer ponijeti nešto doma svojoj obitelji, a kako je gospodar velikodušan, oni su presretni, skaču od sreće.

S toga zrenika upravitelj je radio vidovito, velikodušno. Ako tu ne prestane mrmljanje, to je stoga, što se dobrota kao ni ljubav ne mogu platiti. Neplativo! Ili pak, prema onome šlageru, ‘sve je već plaćeno’. Ljubav i dobrota su neplativi, praštanje također kao i povjerenje. Oni unose nešto predivno, božansko u naš svagdan. To želi Isus naglasiti svojom neobičnom usporedbom.

Svijet ne živi od matematike, računica ni točnoga vođenja knjiga i računa. Svijet živi od ljubavi, kulture, razumijevanja, od srca. Oni daju okvir, sadržaj i puninu našemu životu.

Dobrota i praštanje otvaraju nam obzorja koja nam život čine dostojnim i čovječnim. Svijet živi od žrtve i predanja koji se ne daju ničim platiti. Stoljećima i tisućljećima ljudi su živjeli u svijesti žrtve i žrtvovanja, predanja drugima, što je danas izišlo iz prakse i mišljenja. Manjak žrtve i žrtvovanja povlači za sobom logiku računice i računanja, pri čemu se sve što se ne da isplatiti čvrstom valutom sumnjivo i nevrijedno.

Kultura pak ne može opstati bez žrtve i predanja. Na to smjera majčin uzvratni račun – Sve plaćeno! – kao i Isus koji u svojoj prispodobi isplaćuje i posljednjemu plaću. Može ta ljubav biti luda, nesebična, ali je naš Bog bogat milosrđem i svakome daje njegovo, ono što mu pripada, a svima daruje sve – samoga sebe – u beskraju neizmjerne ljubavi. I kako ne biti sretan sa svojim Bogom koga nam Isus naviješta?

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne