15.4 C
Međugorje
29.09.2222.

Biblijska poruka 18. 9. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Povjerenje i odgovornost

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 16,1-13

Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«


 

Bitni elementi Isusove po(r)uke imaju svoj tzv. “Sitz im Leben”, tj. konkretno mjesto i prilike u kojima ih je Isus izrekao u neposrednom poučavanju svojih učenika. Pronaći ćemo tu njegove najosobnije riječi, reakcije, riječi ubojita naboja, krajnje odlučne, koje pozivaju na definitivnu odluku, za ili protiv. Rabi slike koje ruše njihovu predodžbenu moć i svijest, uhodanu malograđanštinu, pa čak i korektno ponašanje, da bi im uprizorio važnost životne odluke, nasljedovanja, odgovornost za povjereno. Jer u pitanju je ni manje ni više nego sudbina Božjeg kraljevstva, njegove riječi i djela u svijetu. Tko je prikladan za takvo što? Samo čovjek nepodijeljena srca i konačne odluke, pravilnog razumijevanja.

Potrebno je živjeti svjesno, otvorenih osjetila. Previd se ne (o)prašta, i nad nama se nadvija Damoklov mač otpuštanja s posla i iz službe, ako se pronevjeri povjereno blago. Zato će i Apostol iz svojih uzničkih okova poručivati o čuvanju upravo toga povjerenog blaga. Samo ne u riznicama i pod ključem, nego donoseći ga svojim životom kao jedino svjetlo ovome svijetu.

Tihi otpad, masovna nevjera, globalni indiferentizam: to je ono što bi moralo biti svakodnevni ispit savjesti odlučnih Isusovih učenika. Gdje su uzroci tome? Gdje je naša osobna krivnja za neuspjeh evangelizacije, misija, Kristova djela? Uvijek se nad svakim životom nadvija mogućnost proigravanja Božjeg zova, ne samo u duhovnom zvanju, nego i svakodnevnom kršćanskom životu. Kako se izvući iz takve situacije kad se zapadne u slijepu ulicu?

Isus navodi primjer, onoga nepoštena upravitelja, da bi nam pojasnio: Radite odlučno, jasno, promotrite situaciju u kojoj se nalazite, iskoristite vrijeme, iskupite ga, jer dani su zli (usp. Ef 5,15sl).

Što činiti da nam se to ne dogodi? Jedno nam mora biti jasno: Tko god se odluči za kršćanstvo, za Isusa Krista, njemu mora biti jasno što nudi s jedne strane Bog i Isus Krist, a što s druge strane nudi svijet. Svjesni Kristov sljedbenik živi u neprestanom konfliktu s postojećim. Jer se sukobljavaju vječno i vremenito, beskonačno i konačno, besmrtno i smrtno, neprolazno i prolazno.

Odnos s Bogom uvijek je napet, prepun reakcija, uspona i padova, dizanja i kajanja. Čovjek je u sukobu sa sobom, vlastitim prohtjevima i onim što Isus od njega zahtijeva. Samo je u Isusu pomirena ta napetost, paradoksi, vječnost i vrijeme, svetost i slabost. Nije sve što godi istodobno dobro i korisno. Medicina tolike stvari, po sebi ugodne, zabranjuje, i ljudi ih se zbog vlastita zdravlja odriču. Kad bi tako bilo i na duhovnom planu!

Isus nam poručuje: Živite neprestano život kao odluku za Boga. Apostol veli: ‘Ne suobličujte se ovomu svijetu’ (usp. Rim 12,1sl). U današnjem će nam čitanju poručiti kako humanizirati, revolucionirati i kultivirati svijet: Ustrajnom molitvom i predanjem svega u Očeve ruke. Marti će Isus poručiti kako je malo toga, odnosno ‘samo jedno potrebno’. Ne odgovara Isus na svako naše pitanje i problem, ne odgovara čak ni na ono koje nam se čini u ovom trenutku najodsudnijim, već nam daje načelne odgovore i smjernice.

Oduvijek je postojao raskorak između onoga kako ljudi žive i što je za život potrebno. Krist i kršćanstvo oduvijek uče da je prosječni život, tzv. normalni, građanski život kojim se obično živi lažni i krivi život. Zato uporni zov: Premislite svoje putove, obratite se, napustite uhodane stilove života i mišljenja. Egzodus i izbjeglice, riječi su koje ćemo danas u tragičnom konfliktu na globalnoj razini ali na ovim prostorima najčešće čuti, trajni je refren cijele Biblije. Zaokret i iskorak iz života obilježena nutarnjom i vanjskom shizofrenijom, službom dvojici gospodara. Nemoguće je stvarati kršćanstvo prema svome ukusu. Ono postoji izvan nas i ima svoje trajne odrednice.

Koga još zanima prošlost? Velikani koji su nestali s pozornice svijeta i kojima smo se divili žive u svijesti koji mjesec. Bili su i nema ih. Život ide neumitno svojim tokom. Poput odapete strijele. Domalo će biti zaboravljeni, barem u svijesti većine, i vitezovi svježega domovinskog rata. Gimnazijalci su gotovo nepismeni i „tabula rasa“ u odnosu na nedavnu prošlost i rat. Ljudi se okreću prema životu, prema budućnosti. Ona je u pitanju.

To želi istaknuti i naglasiti i Isus govoreći izazovno o postupku nepravednog upravitelja. Što radi čovjek kome je došla voda do grla? Snalazi se, makar srljao iz kriminala u kriminal, iz jedne prijevare u još veću. Isus nam poručuje: Otvorite oči, sagledajte trenutak, suočite se s neumitnom budućnošću. Oboružajte se, spremite se, ako treba, i za gora vremena. Nemojte sjediti prekriženih ruku. Mnogo vam je povjereno, od vas će se mnogo tražiti. Upravo kao i u prispodobama o talentima, povjerenom novcu. Ludo je ništa ne raditi!

Nije normalno i naravno biti danas kršćanin. Izazov je to bio i ostao. Kršćanstvo smo naslijedili i baštinili. Dar je to, povjerenje veliko, odgovornost još veća. Bog se jednom zauvijek odlučio za ovaj svijet u Isusu Kristu. Svijet stvara svoju protu-božnu odluku. Proklamira svoga protuboga, Mamonu. Bog ruši u Kristu sve bogove. Sraz je kozmički, živimo u krivotvorenu i korumpiranu svijetu, gdje vlada lažni humanizam, krivotvorena jednakost, pseudomesijanizam.

Apostol će reći kako je naša borba ne protiv tijela i krvi, već protiv demonskih sila i vrhovništava, demonske, ateističke atmosfere, ozračja, duha, koji uvjetuje i donosi smrt i umrtvljivanje ljudskih vitalnih organa i sposobnosti. Đavao je pravi ‘meštar’, kako čovjeka umrtviti. Imunizirati. “Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!”(Otk 12,12).

Đavao je toga dobro svjestan. Jesmo li svjesni mi da nam preostaje samo malo vremena za pravu odluku: Da živimo pravim i punim životom, da život kojim živim uistinu postane moj život, odlučni i svjesni, gdje iz dubine duše i srca prianjamo u Gospodina te gdje svjesno nosimo i snosimo odgovornost za povjereno nam blago, očekujući od Gospodina krunu. Moramo živjeti kao pacijent komu liječnik priopćava da nema lijeka njegovoj bolesti te da se doskora mora suočiti sa sobom i svojim Bogom. Vrijeme iscurilo kao u pješčaniku. I što ostaje?  Tko sam ja, što sam bio i što očekujem kad dobijem otkaz ili otpusno pismo?

 

TKO SAM KAD IZGUBIM TLO POD NOGAMA?

Znam li uopće, tko sam ja? Tko sam kad izgubim tlo pod nogama?

Isus nam u ovoj prispodobi stavlja pred oči osobu, čovjeka, upravitelja koji je sve, samo ne ideal koji bismo trebali slijediti i nasljedovati. To što on čini, pravi je privredni kriminal. Čovjek naskroz korumpiran. Korupcija je zacijelo posljednjih godina u našem društvu, a i u svijetu, najčešće spominjana riječ. Ovaj upravitelj komu je delegirana vlast, vara po tko zna koji put svoga gospodara. I što imamo na kraju? Veli se, i pohvali gospodar nepravedna, nepoštena upravitelja (Lk 16,8). Jasno, sa stanovitom zadrškom, naime, kako je riječ o razboru sinova ovoga svijeta.

Time nam Isus savjetuje preuzeti nešto od te mudrosti i razbora, snalažljivosti, jasno na razini i u okvirima u kojima to zamišlja Isus i rana Crkva, koja je ovo zabilježila iz Isusovih usta. Kako su oni mislili i osjećali u ono doba. Kad nas Isus poziva da i sami steknemo tu razboritost, onda to, jasno, u nama budi želju, što bi to bilo toliko vrijedno u ponašanju ovoga upravitelja.

S jedne strane, dobar je znak da je čovjek ostao hladne i trijezne glave nakon što je dobio otkaz. Nije izgubio pamet ni glavu. Suočava se s novonastalim prilikama. Realist je, gleda istini u oči i ne gubi vremena. Tko sam kad izgubim svoj položaj? Svako malo su izbori u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Mnogi koji su se nadali položaju, nisu ga dobili, a oni koji su ga imali, nije im ukazano povjerenje. Naprosto su ‘otpisani’. Neki su bili prisiljeni dati ostavke. I što nakon svega? Komu se i čemu okrenuti? Tko ostaje prijatelj u nevolji? Tko sam nakon svega što se dogodilo? Nitko i ništa. Politički mrtvac.

Do jučer ‘drmao’ državom, od danas ideš u povijesni zaborav ili pak ‘Remetinec’. ‘Prijatelji’ se povlače, na ulici te ne i pozdravljaju, od tebe okreću glavu, ne postojiš više ni u njihovu telefonskom imeniku, gubitnik na svakom polju i području života. Ostaješ sam i ne znaš od čega ćeš živjeti. Slika koja savršeno uklapa u vrijeme u kome se nalazimo, politički izbori, prevrati u društvu, smjena generacija i samo jedna misao: Kako se ‘uhljebiti’ ponovno, da se ne ostane na ulici?

Ovaj iz Isusove slike ne gubi glavu ni vrijeme. Brzo odlučuje. Upravo kao i u onoj zgodi o izgubljenom sinu (Lk 15). Mlađi je sin protratio svoj dio imetka živeći razvratno s društvom, ‘kumpanjonima’ i sad je sa svinjama. Kad je spao na to da dijeli sudbinu svinja, dolazi k sebi. Promišlja. I upravo isto pitanje: Tko sam nakon svega? Novaca nemam, prijatelja nemam. Dok sam imao novaca, bio sam im ‘prijatelj’. I sada, kad je ponestalo ‘ćaćinih’ novaca, imam samo svinje. I govori u sebi, kako bi bio sretan da je doma, sa slugama i sluškinjama. Oni barem imaju stol s kojega objeduju, a ja kod svinja! Dolazi k sebi i stvara odluku: Idem k ocu! Smišlja usput što će reći kad se pojavi pred ocem. Odluka koja mu prije toga ne bi pala na pamet, pa ni u snu. To je taj odlučni obrat.

Sva ta razboritost koju Isus preporuča ovdje može se svesti na pitanje: Tko sam zapravo ja. Doći će u životu prilike u kojima će se svatko od nas morati jednom s time suočiti. Od nas osobno zavisi hoćemo li ih uknjižiti u vlastitu korist ili ne. Gore smo spomenuli političke gubitnike. Oni moraju smišljati kako dalje u životu. Tako je i s onima koji izgube radno mjesto. Natječu se na svim mogućim natječajima, pišu molbe na pedeset strana. I na svakoj dobiju odbijenicu. Pogotovo ako je čovjek prevalio „pedesetu“. Nema šanse, staro gvožđe.To je jasna poruka: Nitko me više ne treba. U ovim godinama, pa ni s ovim iskustvom. Staro željezo, makar je toliko znanja i iskustva pri meni, u meni.

Još je teža situacija kad puca brak, sve kad se svi snovi rasplinjuju, kad nestaje ljubavi. Tko sam kad me odbacuje osoba koja mi je značila u životu, kojoj sam dao/dala ljubav, s kojom sam planirao budućnost i ostatak života? Kad više nema životnoga zajedništva, kad me djeca odbace, kad muž ode u alkohol, kocku ili ovisnost? Svaki lom i rastanak, svako odvajanje izaziva nas i slama u dubini bića. Konačno i završno pitanje svakomu od nas postavlja životni kraj, smrt.

Kad čitamo u novinama smrtopise, obično se veli, kako pokojnik ostavlja iza sebe veliku prazninu. Bio je dio obitelji, dio života onih koji iza njega ostaju. I sad se ta praznina mora nečim ispuniti. Pogotovo je potresno kad nam kao pacijentima reknu da je bolest neizlječiva, da nema šanse vratiti se u stari život, staru kolotečinu. Nitko se ne može više pouzdati u ono što je bio, što posjeduje, pa ni na pozicije, ugled, karijeru. Nitko nije više kadar zaustaviti razornu snagu bolesti, ni liječnici, ni lijekovi, ni medicina, ni prijatelji, ni obitelj. I što od nas ostaje kad nestanu i otpadnu sva vanjska uporišta, sve izvanjske ljušture, sve ljuske? Što ostaje od naše srži, našega bića? U što smo se pouzdavali, na čemu smo gradili život? Što ako iznutra zjapi praznina? Bez srčike, bez srži?

Od velike nam pomoći mogu biti i poslužiti primjeri kako su se drugi odnosili prema tom pitanju, novonastaloj situaciji. Stoga nam Isus i pripovijeda tu zgodu. Isus hvali čovjeka jer on misli korak unaprijed (mitološki Prometej – Onaj-unaprijed-misleći), jer on nalazi rješenje. Postaje prijatelj dužnicima svoga gospodara. I nakon sramotnoga otkaza, otpusta, on je ponovno netko i nešto! Prema standardima i kategorijama ovoga svijeta, prema ljudskim mjerilima, to je hvale vrijedno, dopušteno. Pa i ispravno. Vidimo to iz kronika naših novina. Tako misle sinovi ovoga svijeta. I tako se ponašaju. Ali, što je sa sinovima svjetla, s onima koji bi htjeli i trebaju djelovati prema mjerilima i standardima te nakani samoga Gospodina Isusa?

Mi iz franjevačke obitelji imamo znani prizor iz života svetoga Franje. Trenutak kad vraća pred biskupom na gradskom trgu u Asizu novac svomu ocu zajedno s haljinama koje na sebi ima. I ostaje, na zaprepaštenje svih nazočnih, gol. Biskup ga zaogrće plaštem. Dosada sam oslovljavao svoga oca Bernardonea ocem, odsada ću govoriti samo jedno: Oče naš koji jesi na nebesima. Stoji pred svima doslovce bez igdje išta. Sve je s njega spalo, sva vanjština, i bogate haljine, i novac, prema standardima svijeta. Kao i onaj upravitelj. Bez sredstava za život.

Nije on više sin bogata trgovca, nije klerik, nije svećenik, nije redovnik, nije monah ni u kojoj opatiji, nije ni obrtnik koji bi mogao svojim rukama i umijećem nešto privređivati za život. U očima ljudi i ovoga svijeta on je nitko i ništa. Nije čak ni prosjak u običnom smislu riječi. Ali je on jedno: Dijete Božje, sin Božji. Sin nebeskoga Oca. Iskusio je to u dubini svoga bića i stoga može sve ljudsko i zemaljsko odbaciti. Ništa ga više ne veže uz ljudske obzire i standarde. Odsada Franjo zna tko je i što je te što mu je govoriti, kako živjeti. Nisu to više prazne fraze koje je naučio iz katekizma ili na vjeronauku, ili pak za studija, na teologiji.

Stekao je spoznaju da je dijete Božje, da je u osobi varnica, iskra koju je Duh zapalio, da je vatra, da je pravi oganj, koji ga je odvojio od obitelji, ali je postao drugima magnetom. Počeo je druge zapaljivati, prenositi iskru na istomišljenike. Nije više upućen ni ovisan o stavu i mišljenju mjesta, susjeda, ljudi. Njemu je svejedno kako ga nazivaju, rugaju mu se i i ismijavaju ga da je luda, da je ‘šenuo, prolupao’. Djeca se nabacuju blatom na njega, ismijavaju ga, sažalijevaju. Ali nutarnji žar daje mu sigurnost, samostalnost, stamenost, postojanost. I nema više u njega kategorija ni predodžaba o veličini i malenosti, o važnosti i nevažnosti, bogatstvu i siromaštvu. Franjo je odsada snažniji od svoje okoline jer se ‘uštekao’, priključio na Božji energetski izvor, na Božju ‘centralu’ iz koje crpe snagu, energiju. Njega, Franju, društvo više ne zanima niti definira, ne određuje, nego on mijenja društvo! I to u Isusovu smislu i nakani samoga evanđelja. Alter Christus. Franjo svojim stilom mijenja postojeće stanje, utiskuje svemu pečat Isusa Krista, Raspetoga, i Evanđelja. Djeluje ‘prevratnički’, revolucionarno, u Isusovu smislu.

I mi smo djeca Božja, Božji sinovi i kćeri. To nam se govori od trenutka krštenja, od malih nogu, od našega djetinjstva. U svakome od nas postoji upravo taj Franjin, franjevački potencijal, podmetnuti svoja leđa da se Kristovo zdanje ne sruši. Svjedoci smo teškoga i stalnoga urušavanja Kristova zdanja, poglavito na Zapadu, ali i u nas. Franjo je otkrio blago. I na nama je otkriti pristup tomu blagu. Ali je prvi korak onaj što ga je učinio onaj mudri, razboriti, ‘prefrigani’ upravitelj, kad se suočio s neizbježivim i neodgodivim pitanjem: Tko sam ja kad sva uporišta u mome životu prestanu biti uporišta, kad ostanem bez igdje ičega? Kad se suočim sa zadnjim, elementarnim pitanjima svoga života? Tko sam ja zapravo pred Isusom Kristom komu mi je polagati račun? I nakon poštena suočavanja sa sobom dati pravi, životni odgovor.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne