Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1,19-28
Evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist«. Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne«. Tada mu rekoše: »Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! — kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate — onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Čuli smo u Ivanovu proslovu: Boga nikada nitko nije vidio! Jedinorođenac – onaj koji je u Očevu krilu – on nam ga je objavio. On je istinski tumač, egzeget samoga Boga. Ne prorok, ne obični navjestitelj, ne obični tumačitelj. On dolazi iz samoga Boga, isred Boga, i te riječi čine završnicu tzv. Ivanova Proslova. Unutar toga Proslova imamo rasute navode o Isusovu preteči Ivanu Krstitelju, o njegovoj ulozi. On je prema svjedočanstvu Ivanova Evanđelja nešto kao prstokaz, on upire svojim prstom u Isusovu osobu i pokazuje je svijetu. On je smjerokaz na Isusa. Tko je on i što u ovome povijesnom trenutku. Ne govori Ivan Krstitelj o tome tko je Isus bio, nego tko on zapravo jest ovdje i sada: Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.
Boga nikada nitko nije vidio, nitko osim njega, Sina. To je sažetak Ivanova Uvodnika. I sada u ustima Krstiteljevim imamo produbljenje te istine. Čemu nas je dosada poučio Proslov. Svjetlo je došlo na svijet, iz nebeskih, kozmičkih prostranstava u dubinu noći ovoga svijeta. To je kao kad veliki valovi donesu život na obalu, to je kao kad se snažni vjetar pretvori u lagani dašak, povjetarac. Tako je to s Isusom. On se spušta na svijet. I kao takav počeo je oslovljavati svijet, upućivati u svijet završnu Božju poruku. Počeo raz-otkrivati tajnu svijeta, temelj svega što opstoji. On svojim riječima rješava zagonetku egzistencije. On postaje tumačitelj svega: I Boga i svijeta. Pod njegovom riječju, pogledom, pod njegovim rukama razotkriva se božanski temelj svega stvorenoga. Sin objavljuje svijetu Stvoritelja, Oca. On postaje istinskim tumačem žive i mrtve prirode. On stupa sa svime u osobni odnos, u razgovor, upravo kao osoba. A osoba je u filozofiji upravo onaj čimbenik koji je postao svjestan sam sebe, koga je netko oslovio, u konačnici Bog.
Isus je donositelj osvjedočenja kako je moguće s Bogom razgovarati kao s osobom, kako je on naspram nas onaj vječni Ti. S Bogom razgovaramo zato što je on stupio s nama u razgovor. Isus je među nama kao posrednik koji nam pruža ruku kako bismo mu mi (is)pružili svoje ruke te da nam još jednom objavi smisao života i svijeta u cjelini, smisao našega opstojanja.
Svojim opisom nastupa Ivana Krstitelja, Isusova preteče, adventskoga lika, evanđelist Ivan nadovezuje se na ono što su kazala o osobi Ivanovoj ostala trojica evanđelista. Ali Ivan ne opisuje kako je Ivan povijesno djelovao, nego tko ga je ovjerovio da upre prstom na Isusa u odlučnom trenutku povijesti spasenja.
Iz Jeruzalema, naime, dolazi poslanstvo na Jordan koje upućuje svoja pitanja Krstitelju. U ostalih evanđelista tu su još i farizeji i saduceji, carinici i vojnici. Ali oni ne pitaju, tko si ti, Ivane, nego pitaju: Što nam je činiti? Oni su svi u osobi pogođeni, zahvaćeni, dirnuti, oni su svi tražitelji mira i pomirenja, oni sami pitaju jer su postali upitani, jer su i sami postali upitnici. Tako je rekao i Augustin za samoga sebe: Postadoh upitnikom samome sebi. Ti su došli pred Ivana kako bi svoj život doveli, stavili u red.
Ovdje je u Ivanovu Evanđelju posve drukčije. Dolaze k Ivanu kao što će poslije dolaziti Isusu da ga pitaju s kojim ovlastima on te stvari čini, tko ga je ovlastio, ovjerovio. S istim pitanjem dolaze k Ivanu. To je skupina ljudi koja misli da nešto zna o Bogu, koja ima nekakvo znanje koje je u biti nepromjenjivo, koje je za njih konačna Božja riječ oko koje nema okolišanja. Nikakvo novo iskustvo nije moguće. Čovjek nauči znanje o Bogu u bogoštovlju, u obredima, obavlja u stanovitim obredima. U tome se nastanjuje božanstvo. I tako dolaze iz Jeruzalema svećenici i leviti, u čudu spram Ivana, pitaju ga tko ga je ovlastio da takvo nešto čini. Oni, čuvari tradicije i zakona, pitaju spram vjerodajnica.
Razlozi su takva ovjerovljenja jasni. Prema njihovu uvjerenju Mesija će na kraju vremena ponovno uspostaviti pravu židovsku religiju u njezinoj izvornoj čistoći, on će nastupiti sam osobno kao vrhovni, veliki svećenik, i stoga im je nepojmljivo da taj ne bude iz svećeničke kaste. On će biti novi David koji će uspostaviti vječno Davidovo, židovsko kraljevstvo. Na sve upite Ivan odgovara niječno. Nije on taj za koga ga oni drže. Nije to njegova uloga. Ne dade se on ni s kim poistovjetiti. On je samo jedno: Glas! Nemoguće je Ivana staviti u postojeće kalupe, pretince ili ladice. Ni u jednu ne uklapa. Pa ni mi na upit, tko smo to mi, ne možemo jednostavno odgovoriti sami po sebi ili iz sebe. Drugi mora za nas svjedočiti.
Tako će biti poslije s Isusom u cijelom Evanđelju, tako je i ovdje s Ivanom. Ne, ja ne ovjerovljujem samoga sebe, nego me ovjerovljuje onaj koji me posla. I kod nas je jedini pravi odgovor na upit: Tko si ti? – možda ovakav: Čovjek jest ono što ljubi, koga ljubi, kako ljubi, prema čemu se na bitan način odnosi. Tek kad iskoračim iz sebe, ja postajem ja. Ivan odgovara: Ja sam jednostavno Glas. Glas jednoga koji viče u pustinji kako treba pripraviti put Gospodinu. A među vama stoji onaj koga ne poznajete.
U vašoj je sredini on, Isus, neprepoznat. I moja je uloga uprijeti prstom u njega i pokazati ga svijetu – tako Ivan izaslanstvima i svojim suvremenicima. I danas je Isus velika nepoznanica naših života, i danas on hodi među nama, neprepoznat. Poznaje se i prepoznaje samo u ljubavi!
