Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,1-11
Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!«
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Dosada je Isus djelovao redovito u sinagogama, bogomoljama i privatnim kućama. Odsada ide u širu javnost. Znakovito je da k njemu hrli svijet da čuje “Božju riječ”, na koju onda slijedi bogati ribolov te poziv prvih učenika. Svijet gotovo instinktivno sluti da se u Isusu događa nešto neobično, da njegova riječ nije tek tako, ‘uprazno’ izgovorena, da je u njoj posebna kakvoća i nutarnji naboj. Stoga se tiskaju da čuju tu novinu, pa mu čak moraju omogućiti da naučava iz lađe. I na kraju čudesnog ribolova Petar i drugovi ostaviše sve i za njim pođoše. Naizgled je ovdje riječ o bogatom ulovu, a zapravo je riječ o preobrazbi cijeloga čovjeka, o posve novome preusmjeravanju u životu. Naime, na kraju je Petar „ulovljen“.
Nitko pametan ne će ostaviti iza sebe sve, započeti novim životom, ako nije otkrio nešto veće, kvalitetnije, nešto što ga dokraja ispunjava. Petar je kod svoga svakodnevnog posla. Ima svoj uhodani dnevni ritam. Uvečer, nakon sunčeva zalaska, treba izvesti lađu, povlačiti mreže, trebaju svjetiljke, ‘lanterne’, koje će privući, namamiti ribe prema površini i za sunčeva izlaska pogledati ima li što u mrežama. Toga jutra doživio je uzaludnost svoga posla, besmisao, prazninu. Posvemašnji neuspjeh. Veliko „ništa“.
Ima toga redovito u životu. I slijedi pitanje: Čemu sve ovo? Ima li sve to ikakva smisla? Sumorna jutra, tko će neprospavanu noć nadoknaditi, a k tome i mreže prazne. A treba nahraniti obitelj. I najednom se dogodilo nešto što je napravilo jasni usjek, urez u njegov život.
Negdje možda prikrajkom svoga uha sluša on Isusa, toga neobičnoga novoga propovjednika u genezaretskoj okolici. Govori on ne samo Božju riječ, nego u njegovoj riječi zbilja dolazi Bog do riječi. Božja riječ je živa i djelotvorna, poput mača s dva sječiva. Zasijeca se u Petrove uši i srce, iznutra ga raskoljuje. Toga je jutra prodrlo u njegovo srce nešto posve novo što ga je do kraja dirnulo, što ga je osvijestilo. To bijaše prvo čudo toga dana. On je zapravo nakon Isusovih riječi vidio kako je sve njegovo prazno, i mreže, ali i srce. A što bi mogao Isus tada govoriti, što je mogao biti sadržaj Isusovih riječi toga jutra, Isusove poruke i Božje riječi?
Vjerojatno ono što je obično govorio, u slikama: Ne živi se samo od kruha, od riba, od ribarenja, od ulova. Ne živi se samo od onoga što nam uzdržava fizički život. Ne brinite se tjeskobno za hranu ili odijelo, iće i piće. Nemojte se skrbiti oko tolikih i mnogih stvari. Jedno je samo potrebno. Sve su nam to znane riječi iz drugih zgoda i poglavlja kod svih evanđelista. – I u Petra su te riječi pale na plodno tlo, smjestile se u srce. Petar je vjerojatno morao zaključiti: Sve je moje svršavalo u noći, u ništavilu, u uzaludnosti. U vječnome strahu za sutra, za obitelj, kuću, za puko preživljavanje.
Nakon toga Isusov nalog: “Izvezi na pučinu! Bacite mreže za izlov!” I onda čudo s ribama i mrežama. Nakon tog iznenađenja dolazi do reakcije. Prepao se Petar ulova, prepao se samoga sebe. Izgovara kao i Izaija nakon viđenja u Hramu: “Jao meni, propadoh! Grješnik sam!” Slično je iskustvo imao svaki starozavjetni prorok. Prisjetimo se Izaije koji je samo rekao da je grješnik i da živi u grješnom narodu. Isus ohrabruje: “Ne boj se. To je samo znak za nešto što tek ima uslijediti, što tek ima doći. To je samo predznak onog lova koji se ima odvijati kroz sva potonja stoljeća koja slijede.”
Petar je uhvatio mnoštvo riba, ali je bio uhvaćen, ulovio je prepune mreže riba, ali i bio ulovljen. Odsada je on novi, promijenjeni čovjek. Ide za onim čiji je glas čuo i poslušao, slijedio. Petar je spoznao da je Isusova riječ živodajna, da čudesa stvara, i zato se osjeća bezvrijednim, grješnim stvorenjem.
Spoznaja vlastite bijede, grješnosti i ujedno spoznaja gdje je istina i smisao, mora nas prisiliti misliti na druge koji nemaju tu spoznaju koju mi imamo. Mora nas siliti na misioniranje. Otvorenost za bijedu drugih, za duhovnu pustoš koju ostavlja grijeh u dušama, to mora ploditi iz susreta s Gospodinom.
Nikad se više neće odvojiti Petar od Isusa ali ni od običnoga čovjeka, od ljudi kojima je poslan. Prazne ruke i prazne mreže punit će se na Gospodinovu riječ. Pridobivati za kraljevstvo Božje, na Gospodinovu zapovijed, uz njegovu milost. Obavljat će Petar u biti isti posao, samo s drugim predznakom. U ime Gospodinovo, na njegovu riječ. Blagoslovljeni uspjeh zacijelo neće nikako i nikada izostati! „Na tvoju riječ, Gospodine!“
Bacimo pogled na svijet oko sebe. Svi se žalimo na pokvarenost, nasilje, svakovrsno zlo oko nas. I na kraju redovito slijedi zaključak: Sve je pokvareno i zlo. Međutim, čime se čuva hrana od kvara? S pomoću soli! Isus je rekao za svoje da su oni sol zemlje. Sol koja mora doći u tijelo, u biće ovog svijeta, i sačuvati ga od kvara i pokvarenosti. Naravno, svijet se pokvario jer nije došla u njegovo tkivo sol Evanđelja, sol kršćanstva.
Isusov poziv, Isusov zov nije lagan ni ugodan. Ne obećava ovdje na zemlji ugodan, lagodan život. Ne donosi on nikakav zemaljski profit ili uspješnost. Prisjetimo se kako su apostoli cijelo vrijeme boravka s Isusom i uz Isusa mislili kako će im biti lijepo, kako će im on podariti ministarske stolice, borili su se za prestiž i prva mjesta. Nisu ni slutili što ih sve čeka u njegovoj službi. Tek su s vremenom, nakon duga školovanja, shvatili da apostolski život sa sobom nosi i teške zahtjeve: Isus nije došao biti služen, nego služiti i svoj život položiti kao žrtvu pomirnicu za sve grijehe svijeta.
Mora nam jedno biti jasno: Evanđelje nisu pronijeli svijetom profesionalci, nego amateri, zaljubljenici, oduševljenici. A amateur znači izvorno zaljubljenik. Ne profesionalac. Grčki je izraz za to idiotes. Neznalice. I nikakva ih oporba ni protimba nije mogla zaustaviti te su u dramatičnom naletu promijenili lice zemlje i ondašnjeg svijeta.
Bezbrojni su ukrižili Isusov put od toga galilejskog jutra, kad je Petar iskusio čudo pod svojim rukama, ali ih se malo odlučilo na zaokret te korak i hod za Isusom.
Mnogi su napinjali uši da čuju što to taj neznanac, putujući propovjednik, govori i priča, zaustavljali se na svome putu, odmahivali rukama, mahali glavom, negodovali, čudili se i divili, neodlučni između egzistencijalnog da ili ne, ali se samo malo doista životno s njime susrelo, srelo i sraslo. Iz susreta se uvijek rađa sreća, što se i korijenski preklapa.
Ono prizorište s Petrom za sve nas jest znakovito. Slušanje riječi, isplovljavanje na pučinu, lov usred bijela dana, spoznaja vlastite grješnosti i ograničenosti, ali onda i posljedak: ostaviti sve i krenuti za ovim koji život i svijet mijenja. Ne zanimaju ih više ni ribe, ni mreže, ni lađice, ni stari način života. Samo Isus i nitko više!
