Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 7, 31-35
Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«
Kratki odlomak koji se nadovezuje na Isusov sud o Ivanu Krstitelju. Naime, Ivan u tamnici čuje za Kristova djela i šalje dvojicu učenika samomu Gospodinu, da se kod njega točno raspitaju: Je li on pravi ili nije, ili da čekamo nekoga drugoga u budućnosti? – Ne odgovara Isus izravno, da je on pravi, konačni poslanik, Mesija, nego skreće pozornost na svoja djela, na ono što se s njime, oko njega i u njemu događa.
I nabraja proročke izričaje o Mesiji koji čini silne stvari. Navodi doslovce proroka Izaiju (61,1-3). Ako te činjenice i događaji, ta čudesa nisu dovoljan znak, ako ga ona dovoljno ne ovjerovljuju u javnosti i pred Bogom, onda – kao da veli Isus – ni ja osobno ne znam, koji znak bih mogao ponuditi da mi povjerujete, svi vi, zajedno i s Ivanom.
Potom Isus izriče svoj sud o Krstitelju, za koga veli kako on nije trstika na vjetru, koju vjetar savija, nego neoboriv, stoljetni hrast; Ivan nije odjeven u mekušaste haljine, nego je pokornik. I Luka zaključuje: Farizeji i zakonoznanci nisu se obratili ni na Ivanove ni na Isusove riječi, štoviše, oni su Božji plan prezreli, onemogućili, gotovo upropastili. Njima i takvima, koji se poput njih ponašaju, u svoj potonjoj povijesti, upućuje Isus gornje riječi iz današnjega čitanja.
Isus kao da želi reći: Znakovi Božje prisutnosti su tu, vidljivi svima koji ih žele vidjeti. Ivan je činio pokoru, „nije jeo niti pio, nije se gostio, nije se slastio niti mastio, pa mu ipak ne vjerujete“. Sin Čovječji – Isus – dođe, „i jede i pije, i vi kažete: Izjelica, pijanica, prijatelj carinika i grješnika“.
I zaključuje Isus: Ovaj je naraštaj odbacio i Ivana i Isusa-Mesiju, pa će stoga u konačnici i sam biti odbačen. Ivan im je fanatični ekstremist, pretjeruje u svojim postovima, on im je nerazuman i nerazborit. Isus se, prema njihovu poimanju, ponaša gotovo bogohulno, krši sve propise i zakone, jede i pije. On ih jednostavno tjera iz kože i pameti. Ivan im je negativna matrica, folija, žalosna pojava, tmuran, odbojan i pokornički ‘tip’, dok je Isus veseljak, krajnje društven i prema svakome otvoren. I kako se odlučiti ili poći za jednim od njih? Kako pristajati uz njih?
Stoga su farizeji i narodni vođe ti koji ni sami ne žele prihvatiti novinu, a i drugima priječe da prijeđu odlučnu granicu, svoj životni „rubikon“. Slika s djecom na trgovima želi skrenuti pozornost na ravnodušnost, indiferentizam, nezainteresiranost ovoga naraštaja za bilo što. Nema toga što bi ih moglo pokrenuti ili pak razveseliti, prodrmati, p(r)otresti u njihovoj učmalosti. I uopće iz njihova stava nije jasno što su oni očekivali.
Sve da je Isus nastupio kao i Ivan, pokornički, ne bi ga prihvatili. Ništa im jednostavno nije dovoljno sveto i božanski uzvišeno, ni na jednome od ta dva lika. Oni sve ocrnjuju, difamiraju, ozloglašuju. Isusu štaviše spočitavaju opsjednutost nečistom silom.
Ivan je naviještao obraćenje snagom morala, moralna života, zaokreta. Moral i askeza trebaju donijeti u čovjekov život onaj toliko potrebni obrat, inače slijedi kazna, neminovna. Nasuprot njemu Isus naviješta radosnu vijest siromasima. Proglas se dogodio u Nazaretu, u sinagogi. Potom Isus obilazi sva sela i mjesta, naviješta i donosi ljudima u svakom pogledu slobodu i mir.
Da bi ljudi postali, ostali i bili dobri, treba ih susresti netko tko je dobar, tko liječi njihove slabosti i strahove, tko ih prihvaća u njihovoj odbačenosti. Isus je u Nazaretu navijestio „generalnu, opću amnestiju“, godinu milosti Gospodnje i pomilovanje te oprost dugova svima. Namjesto osude, on prašta, otpušta krivnje i dugove. Ne ustrajava na ‘pravednosti’, nego traži izgubljeno.
Isusovo je uvjerenje kako ljudi nisu ‘zli’, zato što su ‘zli’, nego jer su u životu nesretnici, patnici, očajnici – stoga naviješta ne dalekoga, nego blizoga Boga. Ta godina milosti Gospodnje ne će prestati, pogotovo ne nakon što Isus ode u smrt i uskrsne. Trajat će vječno. To je poruka koju je donio svijetu te i danas vrijedi.
Tko je Isusa prihvatio? Tko se zapravo istinski obratio? Mudra djeca, djeca koja pristaju uz Božju mudrost, oni neuki, maleni. Njima se objavljuje, a potom carinici, grješnici, grješnice. To su ona prava Abrahamova djeca, nova Božja obitelj koja je iskusila milosrđe i praštanje te započela živjeti novim životom.
Isus je utjelovljeno Božje milosrđe u osobi. Ne milosrđe pod svaku cijenu, u stilu suvremenoga ‘anything goes’, ‘sve je dopušteno’, ‘Bog će već sve oprostiti’, ‘on je dobar’, nego u smislu životnoga zaokreta i obraćenja. Milosrđa nema bez spoznaje istine. Isus je redovito gnjevan i iskazuje srdžbu upravo prema onima koji su prijetvorni, dvolični. Prema njima i s njima je krajnje nemilosrdan u svojim postupcima.
Za Isusa vrijedi: Nema milosrđa bez Božje istine. Istina se mora (iz)reći, ali samo u ljubavi. I to su ljudi u ophođenju s Isusom iskusili. Istina bez ljubavi jest okrutna, takva istina znade ubiti, duboko povrijediti. Dok je ljubav bez istine lažna, neiskrena.
Isus je nemilosrdan prema farizejima, pismoznancima, zakonoznancima, onodobnim „nadljudima“ (supermanima), elitom, dok je milosrdan prema grješnicima, carinicima.
Primjerice prema onoj Samaritanki na Jakovljevu zdencu. Nakon što joj je otkrio kako je imala pet muževa, a i ovaj s kim sada živi nije njezin, nije se ona uvrijedila niti je okrenula glavu. Nije zalupila vratima iza sebe, nije otišla gnjevna od Isusa, nije digla prašinu zbog Isusovih riječi niti je u navali gnjeva histerično vikala. Isus joj je rekao istinu koja ne vrijeđa, koja ne osuđuje.
Tako nam Isus otkriva i istinu našega života, bez optužnice, ali s vrlo mnogo razumijevanja i ljubavi. Žena koja se stidjela svih i svakoga zbog svoga načina života, koja se od drugih krila, pa je stoga i došla na vodu oko podne, kad druge žene ne idu. Žena na koju su njezini sumještani upirali prstom zbog njezina životnoga stila, ide u selo i govori drugima što joj je sve Isus rekao. I dovodi ih k Isusu, onomu koji je rekao što je sve učinila. Isus ju je oslobodio.
I zato se nakon toga susreta događa nešto nevjerojatno. Prezrena i odbačena žena dovodi cijelo selo k Isusu. Svi se njezini sumještani susreću s Gospodinom. Žena postaje misionarka, navjestiteljica Božjega smilovanja koje se očituje u Isusu. Isus je utjelovljenje i Božanskoga milosrđa. To je tajna Isusove osobe.
On i nas gleda milim pogledom, on nas poznaje, zna on što je u nama – i u tome pogledu, tim očima nema osude, nego prihvat, duboko razumijevanje i milosrđe. Ali mu moram doći bez životne laži, bez prijetvornosti, bez ikakvih obrazina, bez dvoličnosti.
To je ono što se zbiva kad posljednji postaju prvi, a prvi posljednji. Tu se obistinjuje i ono blaženstvo iz njegovih usta: “Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama gladnima: bit ćete nasićeni! Blago vama uplakanima: smijat ćete se i radovati!” (usp. Lk 6,20).
