Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 12,46-50
Dok Isus govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.« Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« I pruži ruku prema učenicima: »Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«
Šutnjom su popraćene godine poniznoga djetinjstva presvete Marije. Ništa nam o tome ne kaže sv. Pismo. Kršćani su, međutim, željeli detaljnije upoznati Gospin život. To je bila nesumnjivo legitimna nakana. Premda evanđelja o njoj šute do Navještenja, popularna pobožnost, nadahnuta u različitim dijelovima Staroga i Novoga zavjeta, iznosi neke jednostavne pripovijetke, koje su kasnije bile preuzete u umjetnosti, poeziji i kršćanskoj duhovnosti o tim događajima.
Jedna od ovih epizoda, možda najreprezentativnija, jest Prikazanje Blažene Djevice Marije. Marija je ponuđena Bogu od svojih roditelja Joakima i Ane, u jeruzalemskom Hramu; isto je i druga Ana, majka proroka Samuela, ponudila svoga sina za Božju službu u svetohraništu gdje se pokazivala Gospodnja slava (usp. 1 Sam 1, 21-28). Isto je bilo stoljećima poslije. Marija i Josip nosili su nedavno rođenoga Isusa u Hram kako bi ga prikazali Gospodinu (usp. Lk 2, 22-38).
Strogo rečeno, ne postoji povijest tih godina Gospina života, nego nam je to preneseno tradicijom. Prvi napisani tekst koji upućuje na tu epizodu, o kojemu ovise brojna svjedočanstva i kasnija tradicije jest Jakovljevo Protoevanđelje, apokrifni tekst iz 2. stoljeća. Apokrifni znači da je to tekst koji ne pripada knjigama koje su napisane inspiracijom Duha Svetoga, ali to ne znači da neki dijelovi tih tekstova nisu točni. Doista, lišena mogućih legendarnih elemenata, Crkva je uključila tu epizodu u liturgiju: najprije u Jeruzalemu, gdje je godine 543. bila posvećena bazilika Sv. Mariji Novoj, u spomen na njezino prikazanje, i poslije u 14. stoljeću kada se blagdan proširio po Zapadu uzimajući 21. studenog za blagdan Gospina prikazanja u Hramu.
Marija u Hramu. Sva njezina ljepota i milost – divota njezine duše i tijela bili su za Gospodina. To je teološki sadržaj blagdana njezina Prikazanja. I u tom smislu liturgija primjenjuje neke izričaje iz svetih knjiga:
Pred njim sam služila u Svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj ( Sir 24, 10-12).
Isto je tako Isus prikazan u Hramu. Marija je nastavila živjeti normalan života sa svojim roditeljima Joakimom i Anom, kojima je bila miljenica sve dok nije postala žena puna milosti ( Lk 1, 28), sa srcem raspoloživim za služenje Bogu i ljudima, zbog ljubavi prema Bogu. Gospa je sazrijevala pred Bogom i ljudima. Nitko nije uočio ništa neobično u njezinu ponašanju, premda je bez sumnje privlačila sve one oko sebe, jer svetost uvijek privlači; više nego što je slučaj kod ostalih svetih. Ona je bila nasmiješena djevojka, zaposlena, uvijek u Bogu, i u njezinu okruženju svi su se dobro osjećali.
U trenutcima molitve, kao dobra poznavateljica Svetoga pisma, pregledavala je uvijek proročanstva koja su naviještala dolazak Spasitelja. Bila su dio njezina života, predmet njezina razmišljanja, tema njezinih razgovora. To unutarnje bogatstvo je preplavilo kasnije u Magnificatu, sjajnom himnu koji je izgovorila slušajući pozdrav svoje rođakinje Elizabete.
Sve je u Djevice Marije bilo orijentirano prema presvetom čovještvu Isusa Krista, istinskom Hramu Božjem. Blagdan njezina prikazanja izražava tu isključivu pripadnost Naše Gospe Bogu, potpuno predanje njezine duše i tijela otajstvu spasenja, koje je otajstvo približavanja Stvoritelja stvorenju.
„Uzrastoh kao cedar na Libanonu i kao čempres na gori Hermonu. Uzrastoh kao palma u Engadu i kao ružičnjaci u Jerihonu. Kao divna maslina u dolini, uzrastoh kao makljen nad vodama“ (Sir 24, 17-19). Sveta Marija stvarala je ozračje da oko nje cvjeta ljubav prema Bogu. Provodila je to bez opažanja drugih, jer su njezina djela bile svakodnevne stvari, to jest malena djela pune ljubavi.
U našim južnim krajevima, osobito u Splitu na Dobrome, pa u Zadru, Dubrovniku i tolikim drugim dalmatinskim gradićima i selima danas se veoma svečano slavi blagdan Gospe od Zdravlja. To naskroz odgovara zazivu Gospi u Lauretanskim litanijama: »Zdravlje bolesnih, moli za nas!« Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, vezan je s jednim događajem. Kad je god. 1630. na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila 80.000 života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na današnji dan god. 1631. da će Gospi, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen. Podignuta je god. 1687. velebna crkva Madonna della Salute, koju i danas svaki posjetitelj Venecije može posjetiti. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je iz Venecije i u naše južne krajeve.
Bolest nam je i danas čest gost i bit će do konca svijeta. U bolesti čovjek trpi, na osobit način osjeća svoju ograničenost, nemoć, slabost i zato mu je potrebna moralna snaga. Nju će dobiti moleći, dobit će je i po Marijinu zagovoru, koji je moćan. Iz Svetoga pisma znamo da ni jedna dobro obavljena molitva ne može biti uzaludna. Bog se vezao da će nas uslišati, a on je vjeran i ne može se iznevjeriti svomu obećanju. No, to je uslišanje ne po našoj volji i našem shvaćanju, već po Božjem, koji »onima što ga ljube sve upravlja na dobro«, koji će nas uslišati u svemu što će nam biti na spasenje.
Zato je opravdano moliti i za zdravlje i to po zagovoru Gospe od Zdravlja, no s potpunim predanjem u Boga, onako kako je to molio Isus u Getsemaniju: »Oče. ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!« (Lk 22,42). Lijepo je da se u našim južnim krajevima za blagdan Gospe od Zdravlja mnogi ispovjede i pričeste. Ti su sakramenti najbolji lijek protiv naših slabosti. Od njih dobivamo izvanrednu duhovnu snagu.
Cijelim svojim bićem Marija je i nama velika poruka, čisto, rukom Božjom ispisano pismo koje možemo čitati. Pavao naime piše svojim Korinćanima kako su oni pismo, „ispisano ne crnilom, tintom, nego samim Duhom Svetim, ispisano ne na kamenim pločama, nego – kao na pločama – na vašim mekanim srcima” (2 Kor 3,2-3).
Marija – kao stan Duha Svetoga – jer ona riječ “Keharitomene”, Milosna, Puna milosti, njezino je vlastito ime. Kad je Anđeo oslovljava, ne veli joj “Raduj se, Marijo, Milosti puna”, nego Raduj se, ti Milosna, Milosti puna. Sam joj je Bog promijenio ime, odsada nosi ime i Marija.
BLAGDAN MARIJINA PRIKAZANJA U HRAMU
PRIKAZANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Prikazana Gospodinu
Kao što je listopadska pobožnost bila prigoda razmišljati o Marijinoj pobožnosti, koju ona u sebi njeguje još od najranije dobi, tako je blagdan njenog prikazanja u Hramu – koji se slavi 21. studenoga – poticaj da razmišljanjem o ovom događaju dopunimo spoznaje o životu nebeske Djevice. Vijest o Marijinu prikazanju u Hramu nemamo u kanonskim Evanđeljima, nego tek u takozvanim apokrifnim spisima. Međutim vjerodostojnost podataka koji dolaze iz apokrifa ne možemo držati povijesno sigurnima, nego, čitajući ih s dozom opreza, od njih valja uzeti tek neku naznaku ili poruku.
Između obitelji i Hrama
Najstariji takav dokument koji spominje Marijino prikazanje u Hramu je takozvano Jakovljevo Protoevanđelje iz kojeg je kršćanska predaja preuzela i imena Marijinih roditelja Joakima i Ane. Ovaj nam stari tekst govori o tome kako su Marijini roditelji ophodili prema njoj u obitelji, te kako su je kao trogodišnju djevojčicu odnijeli u Hram da je prikažu Gospodinu i da je ostave u hramskoj službi. Ma koliko se s jedne strane ne možemo pouzdati u točnost detalja, s druge strane postoji poruka koja se tim detaljima želi prenijeti, te valja staviti naglasak na nju, imajući uvijek u zreniku ono što znamo o Djevici iz evanđeoskih odlomaka.
Znakovito je kako nam taj opis najprije potvrđuje iznimnu skrb Joakima i Ane za svoje dijete. Čuvali su, naime, Mariju u obitelji kao u svetištu, te se stoga i spominje kako je cijelo vrijeme boravila u svetištu njihove sobe da se ne bi onečistila svjetovnim sadržajima. Znajući koje im je blago Gospodin povjerio, budno su pazili da kroz njene ruke ne prođe ništa bezbožno i nečisto, čime se označava bit i smisao obiteljskoga života i svake odgojne radnje i mjere.
Kada je pak došlo vrijeme da Marija prijeđe iz obiteljskog svetišta u Hram, svetište naroda Božjega, odlučiše je ne samo prikazati Gospodinu, već i ostaviti da raste u Hramu u milosnom ozračju. U spomenutom tekstu se opisuje kako odrediše da joj prethode i povedu je prema svetištu neporočne djevojke roda židovskoga sa svjetiljkama u ruci, tako da se djevojčica ne okreće natrag. Tako se i dogodilo, te ju je u Hramu prihvatio svećenik i postavio na treću stepenicu žrtvenika, a Gospodin Bog ju je zaodjenuo milošću. Nakon toga se njeni roditelji vratiše zadivljeni i hvaleći Gospodara Boga što se djevojčica nije okrenula nazad. Marija je bila othranjena u Hramu Gospodnjemu kao golubica i primala je hranu po rukama anđela.
Prikazanje kao putokaz
Bez obzira koliko ovaj opis bio (ne)pouzdan, ipak je kršćanska zajednica, i bez obzira na njega, njegovala svijest da je Marija bila prikazana Gospodinu, te je od prvih stoljeća slavila liturgijski spomen njenog prikazanja u Hramu, što se onda potvrdom vjere Crkve može uzeti za vjerodostojno. Marijino prikazanje u Hramu potvrđuje da je uz božanski dar i milost što je rođena na čudesan način kao bezgrešna, nužna bila i odgovornost i trud roditelja da je sačuvaju u milosnom stanju, štiteći je od utjecaja grijeha. Da nije bilo nastojanja roditelja da je čuvaju i paze, ne samo u tjelesnom smislu kako će se razvijati i rasti, već i u duhovno-moralnome, izložili bi je bili grijehu i srušili bi bili plan koji je Bog imao s njom.
Prva smjernica koja proizlazi iz ovog događaje je poziv da svaka obitelj, Marijinim zagovorom, postane svjesna svoga poslanja pred Bogom, kao što je to bila obitelj Joakima i Ane. Svaka vjernička obitelj pozvana je biti svetište u kojem se, kao i u Marijinu slučaju, ponavlja povijest zaštite milosnog života od grijeha i nečistoće. Svakoj obitelji je primarno poslanje i primarni smisao pretvoriti obitelj u svetište božanskog života, čineći sve da se u njihovoj djeci božanski život čuva od zaraze grijeha, kako to veli i jedna od molitava u obredniku krštenja.
Drugi korak na koji Marijino prikazanje potiče vjerničke obitelji sastoji se u tome da osmisle odgoj djece između obiteljskog i Božjeg svetišta, jer njihova djeca nisu samo njihova privatna svojina, već su i Božja djeca i Božji dar. Zato su Joakim i Ana Mariju prikazali u Hramu Gospodinu da u potpunosti raste i kao njegovo dijete, ne oskvrnjujući svetost u kojoj je bila začeta i rođena. Takvo se darivanje djeteta životu i uvođenje u život na pravi način može dogoditi samo uz pomoć Božju, što je poruka i svakoj vjerničkoj obitelji ukoliko žele dovesti svoje dijete do potpune zrelosti.
Kao što su sačuvali svoje dijete od utjecaja grijeha, njeni roditelji su znali da joj trebaju ponuditi i još opsežnije razumijevanje života koji se ne događa samo u obitelji, već se otvara široj zajednici naroda, čime je učinjen i treći značajni korak o kojem valja razmišljati prigodom ovog blagdana.
Prikazujući Mariju u Hramu darovali su je Gospodinu, no time je nisu izolirali od sudbine svoga naroda, niti isključili od odgovornosti za nj, kao što bi netko mogao pomisliti. Naprotiv, samo Bogu potpuno posvećena mogla je biti najvjernija kći svoga naroda i najveća dobrotvorka, koja je služeći Gospodinu služila i svomu narodu, te učinila za nj više nego ijedan moćnik i vlastodržac.
I iz tog čina proizlazi pouka primjenjiva na svakog onoga tko želi biti aktivni dio svoga naroda, da ne može ispuniti svoje poslanje i to postati, ukoliko se ono što čini ne poistovjećuje s pripadnošću Bogu. Zavarava stoga i sebe i druge svaki onaj tko se busa u prsa dokazujući lojalnost i zauzetost za svoj narod, ako mu je srce daleko od Boga i ako ne vrši volju Božju u svakom svom činu.
Narodu ne doprinose samo oni koji zarađuju, nego najviše oni koji se Bogu prikazuju i grijeha se čuvaju. Zato je jedan narod stabilan, ukoliko je utemeljen na spoznaji Boga i služenju njemu, u čemu Marijini vjerni sljedbenici najviše pripomažu.
