Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 9-13
Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Matej, prema predaji pisac prvoga Evanđelja, bijaše carinik u Kafarnaumu, najvjerojatnije u službi kralja Heroda Antipe, a posredno i rimske okupacijske vlasti. Prema Markovu Evanđelju on je “Levi, sin Alfejev”, inače u nabrajanjima naziva se jednostavno “Matej”. Na Isusov se zov smjesta odazvao i odmah priredio u svojoj kući veliki svečani objed za Isusa i njegove učenike, ali isto tako ostale rubne pojave, carinike i grješnike, tako da je Isus prisiljen odgovoriti farizejima, da je došao pozvati grješnike, a ne pravednike. Nakon Duhova propovijedao je Evanđelje u Etiopiji, među Partima i Perzijancima, a zemni mu se ostatci štuju u Italiji, u Salernu.
Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Slično se dogodilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus, kako bijaše prodorna njegova riječ, da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!”
Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog zašto je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane i gorske bujice. Jer da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.
Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu, nenavezan.
Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Matej-Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!
Matej je imao sve i svega, a u biti je bio zarobljen, nesretan. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan i obilježen kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu odvija i događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).
Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. Izišao iz svoje carinarnice, svoje puževe kućice.
I zato poziva u svoju kuću, na veliki banket, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji čupa i podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: „Dođi, slijedi me!“ – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.
Matej, socijalno izopćen, u društvu nepriznat, u službi rimske uprave i vlasti, koji je pomagao da se okupacijska sila održi u Palestini, čini iskorak iz uhodanoga. Iznutra je nezadovoljan i nesretan, gotovo kao gubavac, izopćenik, paraliziran svojim zvanjem, susreće u Isusu osloboditelja, na sablazan svih onih „pravovjernih i čistih“. Ali Isus traži izgubljeno, i ovcu, i novčić, i izgubljene sinove Izraelove…
